Najmanji zajednički…

Neko je u jednom čikaškom listu objavio:
Ima na Balkanu jedna zemlja koja se graniči sama sa sobom.
Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada.
Gdje nezaposleni najviše rade i gdje na najplodnijoj zemlji ljudi gladuju.
Gdje vozovi kasne po redu vožnje.
Gdje svi igraju fudbal, a pobjeđuju u košarci, odbojci, rukometu, vaterpolu.
Tamo svi žure na posao, a niko ne stiže na vrijeme.
Gdje osmosatno radno vrijeme traje dvanaest sati.
Gdje je zdravstvo besplatno, a liječenje skupo.
Gdje su novinari slobodni da napišu šta god im se naredi.
Gdje je svjetska ekonomska kriza dobila državljanstvo.
Tamo su javne nabavke tajne, a državne tajne javne.
Gdje se ratovi nikad ne završavaju.
Gdje se istorija ponavlja svaki dan.
Gdje su najbogatiji oni koji nikad nisu radili.
Gdje je strana valuta uzeta za domaću.
Tamo vjernici psuju Boga.
Gdje pametne zbog nerazumijevanja smatraju ludima, a luđake sposobnima.
Gdje nepismeni pišu istoriju.
Gdje su zakoni van zakona, a anarhija normalno stanje.
Gdje vlast prezire građane kao neželjene svjedoke.
Tamo se živi od budućnosti, jer sadašnjost ne postoji.
Gdje se svak svakome smješka, a niko nikom ne želi dobro,
Gdje sudski postupci traju duže od života.
Gdje su samo poplave način navodnjavanja zemljišta.
Gdje prizivaju diktatora, a demokratiju smatraju porezom na budale.
Tamo smatraju da će zemlja duže napredovati ako što više nazaduje.
Pa ti preživi ako si normalan!
Sreća je za državu da je takvih sve manje.
Normalni svakako nikome nisu potrebni.
A i sam život je paradoks:
Živiš samo zato da bi umro. A to potpisuju oni koji misle da je vrijeme beskonačno, a oni na vlasti besmrtni.
Eto, to je to! Možete pogađati koja je to zemlja.
Pogodili ste na bilo koju zemlju da ste pomislili!