piše: Berzanski igrač (van forme)
U Upitniku koji je dostavljen Crnoj Gori od strane Evropske komisije u cilju pripreme mišljenja o zahtjevu CG na članstvo u EU, a u dijelu koji se odnosi na pitanja iz domena Socijalne politike i zapošljavanja (odjeljak 19), jasno su postavljena pitanja koja se odnose na jedno od osnovnih ljuskih i radnih prava, tj pravo na štrajk.
Dok polovina krizom ugrožene Evrope svakodnevno štrajkuje protiv sistema koji su od radnika napravili kastu za potkusurivanje međudržavnih i međubankarskih (ne)sporazuma, virtuelnih dužničko-povjerilačkih odnosa, megalomanskih budžeta i proračuna, beskonačne i bezgranične jurnjave za gomilanjem prljavih profita, kastu koja je postala odrezak kvazištednje i kočnica kvaziinvesticija, koja je nikako svojom krivicom postala balast razvoja…dotle se u Crnoj Gori, u nedostatku vrućih i aktuelnih identitetskih pitanja, oštrica čiji je jedini zadatak ubijanje slobodnog, zdravorazumskog duha okreće slomu pučkog dostojanstva.
Dok su prestrašeni studenti gubili tlo pod drhtavim nogama
i konačno „izgubili“ glavu, a svi po njima udarali ka’ po pranju, dotle sindikalne vođe bez ijedne borbe glat izgubiše rat. Samoreklamirajućim hvalospjevima o istorijskom trenutku i sigurnom putu ka Evropskoj uniji, uz zajednički aplauz i smijeh, parafirali su danas KAPITULACIJU.
Dok smo samo prije par dana od gdina Kekovića iz intervjua datog RSE mogli čuti kako je „rast socijalnih tenzija skoro izvjestan“ i kako će „pozvati članstvo i građane na protest, ukoliko dođe do takvog poskupljenja cijene električne energije, odnosno, ukoliko se na bilo koji drugi način nastavi dalje srozavanje našeg standarda“, dotle smo danas evo bili svjedoci strahovitog „sporazuma“ kojim su se predstavnici oba sindikata „obavezali da će sarađivati u procesu smanjivanja broja zaposlenih u javnom sektori kao i odustajanju od različitih vidova sindikalne borbe“ tj. „da neće štrajkovati naredne tri godine“.
Dok smo sa tugom posmatrali kako su se i jadni studenti podijelili na Parlament i Uniju, dotle gledamo radosne usklike o konačno postignutoj reprezantativnosti oba crnogorska sindikata, za koje je najveći uspjeh to što ih je neko konačno pozvao da nešto i potpišu, pa makar to bila i kapitulacija. („Keković je kazao da je za USS to istorijski trenutak jer su nakon četiri godine djelovanja i borbe za reformu sindikalizma došli u situaciju da potpisuju važne dokmente“)
Dok u jedinoj zemlji na svijetu u kojoj članovi sindikata štrajkuju glađu protiv tog istog sindikata (u potpunosti opravdano), dotle gledamo najobičnije foliranje vječnih crnogorskih sindikalnih vođa, dok naravno izigravaju fer stranu u pregovorima i uvijek poštujući „minimum rada?!“.
Dok crnogorski medicinari „štrajkuju“, iako ih niko nikad nije vidio na ulicama i dok crnogorske babe redovno primaju vakcine protiv gripe, dotle su u Portugalu potpuno prestale raditi „zračne luke, željezničke postaje i podzemna željeznica“.
Dok crnogorske sudije, pisari i arhivari „štrajkuju“, iako su pola posla prenijeli na derikože fancy naziva „notari“, dotle u Velikoj Britaniji 2 miliona ljudi blokira CIJELU zemlju.
Dok se radnici Autoprevoznog blijedo i prestrašeno, unaprijed se izvinjavajući premijeru na smetnji, uvaljuju na spavanje u nikšićki opštinski hol, dotle je u Rimu, Torinu i Đenovi blokirana podzemna željeznica, autobuski saobraćaj radi sa manje od 20 odsto kapaciteta u Rimu, u Torinu vozi tek svaki deseti autobus, u Veneciji je otkazano oko 70 odsto brodskih linija.
Dok radnici Onogošta ćute i čekaju crkavicu, dok radnici Solane ćute da im neko ko će preko njihovog rbata sebi da namakne stotine miliona ne bi zasolio čorbu, dok radnici Gornjeg Ibra organizuju „mirne?!“ proteste u centru Rožaja jer im je godina staža procijenjena na 68 eura u otpremnini, dok je prosvjetarima dobro (još ih drže bonovi za struju i 8% povećanje plate iz 2002.godine), dok se nadaleko čuveni radnici Radoja Dakića i dalje busaju u prsa i drže sebi cijenu, dok se rudari zakopavaju u jamu i iz nje preže pismo gospodara, dok se željezarci uzdaju u nadu da su crnogorski mafijaši bolji od bjelosvjetskih…dotle Grčka GORI.
Hoće li se Crna Gora ikad zažariti? Teško.
Za sjutra su najavili olujni vjetar, ljepše će biti pored šporeta.
javniservis.me 
Tako je!
Dzaba ste krecili i vi radnici i potkupljeni studenti
Pred kućom ispod jednog drveta bio je postavljen sto za kojim su sjedjeli Martovski Kunić i Seširdžija i pili čaj. Između njih je sjedio Puh i čvrsto spavao, a njih dvojica su se nalaktili na njega i razgovarali preko njegove glave.
“Baš nezgodno za Puha”, pomisli Alisa, “samo pošto spava, vjerovatno mu to ne smeta.”
Sto je bio velik, ali su se sva trojica stisla u jedan ugao.
“Nema mjesta! Nema mjesta!”, povikaše kad ugledaše Alisu kako im prilazi.
“Ima puno mjesta!”, ljutito će na to Alisa, i sjede u prostranu naslonjaču na jednom kraju stola.
“Posluži se malo vinom!”, reče Martovski Kunić ljubazno.
Alisa pređe pogledom po stolu, ali na njemu je bilo samo čaja.
“Ne vidim nikakvo vino”, primijeti.
“Pa i nema ga”, reče Martovski Kunić.
“Onda nije baš učtivo od vas što ga nudite”, reče Alisa ljutito.
“Nije bilo učtivo ni od tebe što si sjela bez poziva”, reče Martovski Kunić.
“Nisam znala da je to vaš sto”, odvrati Alisa. “Postavljen je za mnogo više osoba, a ne samo za troje.”
“Treba da se podšišaš!”, reče Šeširdžija. Neko vrijeme je vrlo radoznalo gledao u Alisu i ovo su bile njegove prve riječi.
“Nije potrebno da stavljaš svoje lične primjedbe”, Alisa će prilično strogo. “To je vrlo neuljudno.”
Čuvši ovo, Šeširdžija izbeči oči. Ali samo reče:
“Dašto mi ti dašto, zašto je gavran sličan pisaćem stolu?”
“Oho, biće zabavno!”, pomisli Alisa. “Drago mi je što su počeli postavljati zagonetke.” I dodade naglas:
“Vjerujem da ću pogoditi!”
“Hoćeš da kažeš da misliš da znaš odgovor?”, priupita Martovski Kunić.
“Upravo to”, reče Alisa.
“Onda moraš reći šta misliš”, nastavi Martovski Kunić.
“To i radim”, žurno odvrati Alisa. “Bar – bar mislim ono što kažem – to je ista stvar, znaš.”
“Nipošto nije ista!” reče Šeširdžija. “Onda bi isto tako mogla reći da je ‘Ja vidim ono što jedem’ isto što i ‘Ja jedem ono što vidim!'”
“Onda bi isto tako mogla reći”, dodade Martovski Kunić, “da je ‘Ja volim ono što dobijem’ isto što i ‘Ja dobijem ono što volim!,”
“Mogla bi isto tako reći”, dodade Puh koji je, izgleda, govorio u snu, “da je ‘Ja dišem kad spavam’ isto što i ‘Ja spavam kad dišem!'”
“Kod tebe i jest isto”, dobaci Šeširdžija i ovdje se razgovor prekide.
Društvo je jedan časak sjedjelo šutke dok je Alisa u glavi premetala sve što je znala o gavranovima i pisaćim stolovima – ali toga nije bilo mnogo.
Tišinu prvi prekide Šeširdžija.
“Koji je danas datum?”, upisa obrativši se Alisi. Izvadio je sat iz džepa i uznemireno ga gledao, svaki čas ga je drmusao i prinosio uhu.
Alisa malo razmisli i reče:
“Četvrti!”
“Griješi za dva dana!”, uzdahnu Šeširdžija. “Rekao sam ti da maslac neće prijati mehanizmu!” dodade ljutito pogledavši Martovskog Kunića.
“Bio je to najbolji maslac”, odgovori Martovski Kunić ponizno.
“Da, ali je mogla i koja mrvica upasti”, gunđao je Šeširdžija. “Nisi ga smio stavljati nožem kojim se reže hljeb.”
Martovski Kunić uze sat i potišteno ga pogleda. Onda ga zamoči u šolju s čajem i opet ga
pogleda. I pošto se ničeg pametnijeg ne sjeti, ponovi ono što je već rekao:
“Znaš, bio je to najbolji maslac.”
Alisa je sa izvjesnom radoznalošću gledala preko njegovog ramena.
“Ala je to smiješan sat!”, dobaci. “Pokazuje koji je datum a ne pokazuje koliko je sati.”
“A i što bi?”, progunđa Šeširdžija. “Pokazuje li tvoj sat koja je godina?”
“Naravno da ne pokazuje”, Alisa s pika odgovori. “Ali to je zato što godina toliko dugo traje.”
“Tako je i sa mojim”, reče Šeširdžija.
Alisa se strašno zbuni. Činilo joj se da Šeširdžijina primjedba nema nikakvog smisla, pa ipak je sasvim sigurno bila kazana pravilnim engleskim jezikom.
“Ne razumijem baš sasvim”, reče što je mogla učtivije.
“Puh je opet zaspao”, reče Šeširdžija i izli mu na nos malo toplog čaja.
Puh zlovoljno zatrese glavom i reče i ne otvarajući očiju:
“Naravno, naravno. Upravo sam to i ja htio da kažem.”
“Jesi li odgonetnula zagonetku?”, upita Šeširdžija Alisu.
“Nisam, predajem se”, odvrati Alisa. “Kako glasi odgovor?”
“Nemam pojma o pojmu”, reče Šeširdžija.
“Ni ja”, reče Martovski Kunić.
Alisa umorno uzdahnu.
“Čini mi se da biste mogli pametnije iskoristiti vrijeme, i ne dozvoliti da vam ono uludo prolazi postavljajući zagonetke koje nemaju odgovora.”
“Da poznaješ Vrijeme onako kako ga ja poznajem”, reče Šeširdžija, “ne bi za njega kazala da je ono nego on”.
“Ne znam šta hoćeš time da kažeš”, odgovori Alisa.
“Naravno da ne znaš!”, reče Šeširdžija i prezrivo zatrese glavom. “Smio bih se zakleti da nisi nikad ni progovorila s Vremenom.”
“Možda i nisam”, obazrivo će Alisa, “ali znam da moram odbrojavati, to jest udarati vrijeme kad sviram klavir.”
“Ah! Odatle mi dođi!”, reče Šeširdžija. “Vrijeme ne podnosi da ga ko udara. A da si u dobrim odnosima s njim, sa satom bi bilo kako je tebi po volji. Recimo: devet sati ujutro je upravo vrijeme kad se mora u školu. Trebalo bi samo da mu namigneš, i kazaljka bi se za tili čas okrenula! Jedan i po, vrijeme ručku!”
(“Kad bi kojom srećom bilo tako!” prošapta Martovski Kunić za sebe.)
“To bi zaista bilo odlično”, reče Alisa zamišljeno. “Ali, znaš – tada sigurno ne bih još bila gladna.”
“U početku možda i ne bi”, reče Šeširdžija. “Ali mogla bi ga na jedan i po držati koliko ti drago.”
“Da li ti tako radiš?”, zapita Alisa.
Šeširdžija tužno odmahnu glavom. “Ne!”, odgovori. “Posvađali smo se prošlog marta. Upravo prije no što je on poludio, znaš” (pokazujući kašičicom na Martovskog Kunića). “Bilo je to na velikom koncertu koji je priredila Kraljica Herc, i ja sam morao otpjevati:
“Svjetlucaj, svjetlucaj, šišmišu maleni!
Kud se spremaš, bi li rek'o meni?”
“Možda znaš tu pjesmicu?”
“Pa nešto slično sam čula”, reče Alisa.
“Znaš dalje ide ovako”, nastavi Šeširdžija:
“Visoko iznad svijeta hodiš,
K'o čajni tanjirić po nebu brodiš.
Svjetlucaj, svjetlucaj…”
Sad se Puh strese i poče pjevati u snu: “Svjetlucaj, svjetlucaj, svjetlucaj…” i ponavljaše to toliko dugo da su ga morali uštinuti da bi prestao.
“I, eto, čestito i ne završih prvu strofu”, reče Šeširdžija, “kad Kraljica đipi i dreknu:
“Samo ubija vrijeme! Odsijecite mu glavu!”
“Kakvo divljaštvo!”, uskliknu Alisa.
“I otada”, nastavi Šeširdžija plačnim glasom, “neće da mi učini ništa što ga molim! Sad je uvijek šest sati.”
Alisi puče pred očima.
“Da li je zato na stolu postavljen toliki pribor za čaj?”, zapita.
“Da, zato”, reče Šeširdžija uzdahnuvši. “Uvijek je vrijeme za čaj, pa ne stignemo ni da operemo posuđe između obroka.”
“I onda se premještate?” zapita Alisa.
“Upravo tako”, odgovori Šeširdžija. “Pribor se zaprlja.”
“Al, šta bude kad opet stignete na početak?”, odvaži se Alisa da upita. – Luis Kerol, Alisa u zemlji čuda
Dobro pobrojano od Berzanskog igrača.
Ja bih mu samo pridodao kako ne smije smetnuti sa uma da su crnogorski radnici patentirali štrajk glađu ( sa bocama infuzije i ostacima bureka po kancelarijiama) kao poželjan vid borbe za radnička prava što se apsolutno kosi sa načinom kako radnici u svijetu protestuju. Protestuju tako kako si ti gore napisao ; blokadom trgova, saobračajnica, ureda, fabrika…primaju i daju udarce.
Crnogorski radnici – odreda teški 100 i kusur kila živa vage – koriste štrajk glađu koji je imanentan nekim političkim zatvorenicima, disidentima i sl. jer su obezglavljeni u vođstvu i jer su najobičniji neradnici ( u najvećem broju slučajeva) koji nisu zaslužili ni to što traže . Da jesu, pobačali bi te dužnike od bizMismena po ovija rijeka nabujalih i ne bi niko za njima đaolje suze pustio.
Ovo jučer je baš super…
ŠTRAJKAČKA
Kad štrajkuju Crnogorci, planeta se trese tada,
jer prorade svi vulkani, mnogo nam se boji Vlada.
Strekne Milo, pizdi Lukšić, a ministre stomak boli,
kokain im terapija, njega svaki fenser voli.
Sve njih redom boli dupe, što štrajkuju neki glađu,
infuzije dosta ima, kompromise vazda nađu …….
Odo ja da umrem od gladi, ne zamjerite što
Odličan text.
O cg sindikalcima i njihovoj ”pastvi” ne bih detaljnije…izazivaju mi određene fiziološke potrebe.
Bravo berzanski, u formi si.
Vise nas nista ne moze iznenaditi, sve ocekujemo.
Ne bi me cudilo da za 10 godina pukne prica kako je nas veliki TATA rodjen u Niksic gradu, pored bivse Zeljezare, ispod tri duge.
Ovdje je magla vazda, ka’ na Brajice!!!
svaka cast,odlicno napisano
Ljudi, ljudi!
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA
http://www.vijesti.me/kolumne/protest-kolumna-52850
Karl Marks je davne 1845, UPARIVA FILOZOFIJU SA GOLOGUZIJOM ILI PROLETERIMA SVIH ZEMALJA,
ovi nasi SINDIKALNI PROLETERI,
ZAJEBASE NAROD CIJELI,
Od Engelsa i od Marksa,
iz RUSIJE “majke” nase,
stigao je DERIPASKA.
Draga Crna Goro,
srećna ti Nova godina i dabogda crkla od gladi i da ti je malo.
Šta se to suštinski promijenilo sa ovim ugovorom? Osim neskrivenog cinizma vlasti i njenih poklisara, te bezobzirnog vrijeđanja zdrave inteligencije, što su sve, tako i tako, konstante naših života u premilo(vo)j nam CG, ne vidim da se ovim dokumentom obznanilo nešto radikalno novo ili sasvim nepoznato. Šta, kao do sada niko nije znao da su u CG t.zv. sindikati i sindikalne vođe tek neizbježan dekor simuliranja (socijal)demokratije? Sindikati u CG su zaštitnici radnika, taman toliko koliko je i Lukšić premijer.
imate losh prilaz rijeshavanju problema. promjena vlade nije odgovor, jer ovi mogu sici a doci slichni. rushite demokratski kapitalizam! trazite demokratski socijalizam!
tzv. demokratski kapitalziam je kao sistem sam po sebi kriminalan i ko god da dodje na vlast postace kriminalac. demokratija je nishta drugo do borba obichnog naroda da ne dozvoli da se vlada otme s lanca.
Odje u KRALJEVINU DANSKU,
vladaju SINDIKATI I POSLODAVCI na smjenu,
politicari su na LANCU SUNDIKATA , socijaldemokrate , nekad DUZEM NEKAD KRACEM, da LAJU NA POSLODAVCE A NE GRIZU,
a KONZERVATIVCI na lancu POSLODAVACA, oni i laju i kradu,
i tako se KLATNO KLATI 120 godina traje KOLEKTIVNI UGOVOR,
koji se BRUSI NA DRZAVNOM NIVOU BEZ UPLITANJA PRLJAVIH I GADNIH POLITICARA, jer POLITICARI NITI SNOSE, NITI NOSE JAJCA,
TO SU BEZMOODOVICI, koji nemaju ni VLASTI, ni OBRAZA, ni CASTI,
obicna PROSTITUCIJA po KARLU MARKSU, prirodni zanat.
Dali je RADNIK ROBA, ili je RADNIK ROB PROIZVODU KOJI PROIZVODI A OD NJEGA JE OTUDJEN, jer je jedan od DESET HILJADA U LANCU,
na LANCU POSLODAVCU.
Tako se to radi, ima li neko nešto da doda, oduzme? SuJmam, tekst berzanskog, ostavlja mafiju bez teksta, ostaje im cista (cista na mafijaskom jajniku) demagogija.
Treba uciti od NAJBOLJIH I NAJUSPJESNIJIH,
120 godina mira (relativnog je se KOLEKTIVNI UGOVOR BRUSI SVAKE DRUGE GODINE),
na Danskom TRZISTU RADA,
izmedju POSLODAVACA I SINDIKATA,
je dobitna KARTA,
a BIROKRATIJU I PARTIJOKRATI I LOPOVSKU BRATIJU,
pustit da cekaju MRVICE SA STOLA ONIH KOJI STVARAJU BLAGOSTANJE,
i tucat ih u MOZAK, da PROMIJENE MOZDANO STANJE JER SU PRESMRDJELI I BOGU I NARODU,
TRAZIMO SLOBODU ZA TRZISTE RADA,
ALI PRVO TREBA PASTI VLADA.
Ma vlada mora da potpise neki ugovor sa MMF-om veoma brzo (po mojim informacijama najvjerovatnije nema love u budzetu za transu koja je trebala da ide pred Novu godinu). Ovo je vjerovatno MMF-ov uslov za ugovor. Jebiga tigricu treba neka gorka medicina
Ah te podjele, ubogoga naroda:
“Najistaknutiji piloti Montenegro erlajnsa, njih pet koji su ove godine imali najviše sati leta, ogradili su se od dopisa njihovih kolega koji je upućen Vladi i medijima.
Kapetani Milovan Milić, Ljubiša Mihailović, Draško i Dejan Popović i Vuka Zečević, saopštili su da nijesu upoznati sa sadržajem nepotpisanog pamfleta i aktivnostima Nezavisnog sindikata.
Oni tvrde i da se radi o manjoj grupi pilota koji su se odlučili na ovaj potez i napominju da sadržaj za koji su saznali iz medija ne odgovara stvarnom stanju u letačkoj operativi i da je većina pilota ponosna na svoj položaj i primanja u Montenegro erlajnsu.”
Kmeeeee, kmeeeeeeeeeee:
“Bivši radnici Prerade, pogona Kombinata Aluminijuma (KAP), apelovali su na premijera Igora Lukšića da primora vlasnike te fabrike da isplate radnička potraživanja, kao i da ne dozvoli rasprodaju mašina.
„Apelujemo na Lukšića da iskoristi svoju poziciju i obezbjedi da se radnicima isplate dugovanja, jer je on rekao da se zalaže za pokretanje proizvodnje u Preradi“, navodi se u saopštenju istoimene nevladine organizacije.
Bivši radnici Prerade, njih oko 380, tvrde da ih izdaje strpljenje, jer za više od dvije godine na birou rada nijesu uspjeli da nađu posao, niti dobiju novac od sudskih presuda.
Većina bivših radnika predlaže i da, iz revolta, Novu godina dočekaju ispred zgrade Vlade.”