Vodič kroz muziku koja je sahranila i nadživjela Jugoslaviju

Ratovanje protiv turbo-folka zapinje na svim mogućim frontovima. Zvijer koja se na ovim prostorima izlegla još u osamdesetima evoluirala je danas do statusa fenomena, pa čak i trenda. Da bi ga se pobijedilo, ‘neprijatelja’ treba dobro upoznati – stoga vam  donosimo klasifikaciju najvažnijih pojmova i imena iz svijeta turbo-folka iz pera novinara i pisca Emira Imamovića.

 „Epicentar te turbo-folk infekcije je u gradovima. Najbolji rock and roll se svira u manjim mjestima“, izjavio je Davor Sučić, Sejo Sexon, utemeljitelj Zabranjenog pušenja, nakon nastupa na nekom festivalu održanom između neobrađenih i miniranih polja. Sučić je, naravno, potpuno u pravu i zna šta govori.  Dijelom i iz iskustva stečenog u JNA. Gitaristu s Koševa je tokom vojnog roka zapalo da pušta muziku za vojnike i on je play listu napravio po svom ukusu. Nakon nekog vremena mu se obratio dežurni oficir: „Vojniče, kako se zove vojska koju ti služiš?“. „Jugoslovenska narodna armije druže kapetane!“, odgovorio je redov Sučić. „E pa kad se bude zvala jugoslovenska zabavna armija, onda možeš da puštaš te pesme!!!“, uzvratio je nadređeni.

Najvažniji elektronski mediji i omladinska štampa u Jugoslaviji stvarali su krivu sliku o jednoj zemlji i njenim narodima. SFRJ, međutim, nije bila država za fanove EKV-a i Azre, Laibacha, Šarlo akrobate, Pušenja i Elvisa… makar njihov broj nije zanemariv. Većina bivših Jugoslovena, pokazat će se nakon raspada te države, je zapravo voljela sasvim druge zvukove. I voli ih i dan danas!

I dalje, međutim, građanski mediji, inteketualci, kritičari, pokušavaju održati u životu iluziju kako je turbo-folk muzika neurbane, neobrazovane, primitivne manjine, dok većina sluša nešto drugo. Osim kada slavi, tuguje, ženi se, razvodi, rađa djecu i posjećuje rodbinu. Vrijeme je, dakle, da se konačno prizna: turbo-folk nije nikakav zvuk sa društvenog ruba, nego dominantna muzika u svim, ali svim državama koje su se nekada graničile sa BRIGAMA (Bugarska, Rumunija, Italija, Grčka, Austrija, Mađarska, Albanija), a folkoteke nisu zadimljene, memljive rupe na periferiji, nego omiljena mjesta za provod u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Podgorici, Ljubljani, Novom Sadu…gdje god.

Muzika „naroda pod pritiskom“ nazivana je u proteklih tridesetak godina svakako: istočnjačkom, seljačkom, zavijajućom, kulisom ratova, gangsta folkom… Bavili su se njome ozbiljni ljudi, posvećivane su joj uticajne televizijske emisije, pisane knjige, snimane dokumentarne serije, ali džaba. „Naš narod ne voli fus note“, kazao je jedan ugledni bošnjački naučnik. Naš narod voli slušati veselo, ma i tužno, ali da je barem jednostavno, možemo dodati. I pokušati, jer ništa drugo nema smisla, klasificirati nekako ono najvažnije o turbo-folku.

Amadeus Rambo: Crnogorski multiinstrumentalista, tekstopisac i pjevač, pravim imenom Antonije Pušić, inovirao je YU rock u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog vijeka ironijskim tekstovima, praćenim vrhunski odsviranom i produciranom muzikom. Rambo Amadeus, naravno, nikada nije svirao turbo-folk, niti ima veze s tim derivatom popa, narodne muzike, urbanih motiva života i mjerenja svijeta zlatnim nakitom i silikonima. „Folk je narod. Turbo je sistem ubrizgavanja goriva pod pritiskom u cilindar motora s unutrašnjim sagorijevanjem. Turbo folk je gorenje naroda. Turbo folk nije muzika. Turbo folk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbo folk je sistem ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbo folk, ja sam mu dao ime.”

Brena Lepa: Fahreta Jahić, udata Živojinović, nesuđena košarkašica iz Brčkog. Milovan Ilić Minimaks, popularni voditelj zabavnih emisija Televizije Beograd, želio je nasmijati publiku i ugostio je visoku, ne baš vitku plavokosu djevojku i njen band Slatki greh. Čačak, Čačak, šumadijski rock and roll, otpjevala je Brena i tako je počela legenda o jugoslovenskoj zvijezdi što helikopterima dolazi na koncerte, prodaje milione ploča, snima filmove i postaje obožavana do ludila naroda i narodnosti. Nikada se Brena, za deset najsjanijih godina karijere, nije odmakla od trivijalnih tekstova (Bum, Cile bum, je jedan od ubjedljivo najbesmislenijih), ali jeste izgledala sve bolje, postajući zvijezda koja funkcionira kao i njene koleginice na Zapadu. Početkom posljednje dekade prošlog stoljeća udala se za jugoslavenskog tenisera Slobodana Živojinovića, s kojim zastupa nekoliko svjetskih brandova za Srbiju i Crnu Goru. Još uvijek nastupa po svim bivšim republikama i pokrajinama, izuzev na Kosovu.

Cajke: Pogrdni hrvatski naziv za muziku sa takozvanim istočnjačkim foršpanima, pjevačkim trilerima i priglupim tekstovima. Ako i ima neko značenje – cajkanima su nekada nazivali milicionere – upotreba u ovom kontekstu je potpuno kriva.

Čoban Robert: Sanja svaka prvu stranu Sveta, sanja biće bogataša meta, pjeva DJ Krmak, alias Goran Žižak, turbo-folk-dance-svašta-nešto izvođač. Robert Čoban, mladi i izvanredni vojvođanski novinar pokreće početkom devedesetih tjednik Svet, neovisni magazin koji, pored ostalog, izvještava o masakru kojeg su Šešeljevi četnici počinili nad žiteljima sela Hrtkovci u Srbiji. Nešto kasnije Robertu stižu i prve reakcije čitatelja: u dvorište kuće njegovih roditelja u selu Bač, bačena je ručna bomba poznata kao „kragujevka“. Visoki i grleni muškarac shvata kako je prosvjećivanje naroda lijepo, ali da je puno jednostavnije i profitabilnije naplaćivati porez na primitivizam tom istom narodu: Svet postaje tabloid na čijim se naslovnicama smjenjuju Mitar Mirić i Era Ojdanić, Ceca i Dara Bubamara, dok se među koricama vode polemike o tome koji pjevač ima veći „klip“, odnosno čiji su silikoni veći. Kako je tiraž najčešće obrnuto proporcionalan sadržaju, tako i ovaj Hrvat iz Vojvodine postaje balkanski kralj tabloida. Njegova Color Press Group izdaje više listova nego ih Robert može nabrojati. „Ne stižem da pročitam baš sve tekstove, ali se nekad baš dobro zabavim kad pročitam šta smo objavili”, kazao je u jednom intervjuu, napravljenom kada je Svet objavio naslov: “Po plastične penise u Tuzlu dolaze devojke iz oba entiteta”.

Diskos: Izdavačka kuća iz Aleksandrovca, gradića u Srbiji sa manje od 10.000 stanovnika, središta regije poznate po grožđu i vinima različitog kvaliteta, od vrhunskih do, kako to biva u ovdašnjim vinarskim krajevima, onih od kojih ostaju epski mahmurluci i višednevni tupi bol u glavi. Iako je Diskos izdavao ploče različitih žanrova, najveći profit ostvaruje sa prvom petorkom turbo-folka, zvijezdama s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. No, ni ta priča, kao valjda sve one velike, nije počela sjajno: Sinan Sakić je prodao tek oko 2.000 kopija i ne zna se kome je gore bilo – njemu ili onima što su mu objavili LP. A onda je jedna firma iz Tuzle naručila još 5.000 i… Na kraju je ukupan tiraž bio 70.000! Najtiražniji pjevači Diskosa prodavali su godišnje i do dva miliona ploča, iako je njihovu muziku jugoslovenska komisija za šund okarakterizirala kao nedovoljno kvalitetnu, što je značilo nemogućnost reklamiranja na značajnijim elektronskim medijima i višu stopu poreza. Teško se može odrediti doba početka turbo-folka, no nije krivo kazati da se u tom žanru vrijeme mjeri od one godine u kojoj je Mile Bas (vidjeti pod Južni vetar), uspio Diskos nagovoriti da objavi prvi LP Sinanu Sakiću, dakle nekih godinu dana od smrti Josipa Broza Tita.

Džej: „Ako realno gledaš, 80 posto muzike je pokradeno iz Turske, Arabije i Grčke. Evo, na mojoj zadnjoj ploči ima četiri komada iz Turske i dva iz Grčke. Znači, od osam pesama šest je ukradenih. Jebo te, pokrao sam milion novčanika a da ne ukradem pesmu… Čuj pesma, barem kod nas još može da se krade. Jebi ga, nije ovo Engleska: tamo ako ukradeš pesmu, najebao si…”, kazao je Džej Ramadanovski, nekadašnji beogradski lopov, narodnjački Michael Jackson, Rom sa Dorćola i ljubitelj Olivera Dragojevića, opisujući prisustvo orijentalnih zvukova u najpopularnijem muzičkom žanru bivše Jugoslavije. “Brate, fol je u tome što su Turci bili 500 godina ovde. Pa ne možeš ti to tek tako da zaboraviš. Pola klope je Turska ostavila, od pasulja do sarme i baklave. A orijental je u krvi. Ta se muzika slušala i sve to ide sa generacije na generaciju. I dan-danas krademo muziku od njih, jebi ga – kvalitet. Oni su za nas izmislili muziku”, dodao je. “Nama” je, dakle, ostalo samo da napišemo riječi (vidjeti pod Tucaković Marina).

Gospoda: Ekrem Jevrić, Bošnjak s Kosova i Amerikanac po onome što mu piše u identifikacijskim dokumentima. Niskokvalificirani radnik, bauštelac, prevazišao je Sašu Barona Cohena i njegovog Borata. On, Ekrem Jevrić Gospoda, Borat kojeg razumijemo bez prijevoda, dokazao je kako je za estradnu slavu dovoljan manjak samokritičnosti, višak ambicija i neki od savremenih medija. Preko četiri miliona ljudi je vidjelo njegov spot za pjesmu Kuća pos’o na You Tubeu, a on nastavlja trijumfalni pohod duetom sa Švabom Šmitom – pravi, ali pravi Švabo pjeva balkanske narodnjake! – i pjesmom: Gola. Ekrem Jevrić Gospoda izgleda anoreksično, pjeva očajno, vjeruje u sebe i želi samo jedno – pare. Od slave, naučio je na vlastitom primjeru, niko nije platio struju.

Hitna pomoć: Lakše je danas naći fudbalera koji čita Kierkegaarda, nego turbo-folkera spremnog otpjevati: Na kući se odžak puši, na tavanu meso suši, ja sam seljak u srcu i duši. Još otkako je Miroslav Ilić pjevao kako je volio „devojku iz grada“ – što, inače, nije turbo-folk, niti Ilić s tim ima veze – mutirana narodna muzika koristi urbane motive. Odavno, dakle, u tim hitovima nema ovaca, livada, rijeka, sijena, kukuruza koji se povija pod vjetrom i sličnih (polu)idiličnih sličica iz seoskog života. Turbo-folk je zvuk gradova, betonskih blokova, širokih saobraćajnica i brzih automobila. Semafori, abortusi, diskoteke, asfalt, svilene postelje, mlijeko od kokosa za njegu kože… e, o tome se pjeva. I naročito o medicinskim ustanovama i bolestima. Sinoć sam opet imala trideset sedam sa pet, u hitnoj su rekli: pao imunitet, jedan je od hitova iz oblasti medicinskog melosa.

Južni vetar: Da je Radio Beograd plaćao više, da sviranje nije utihnulo nakon Titove smrti, da je Mile Bas dobio na lotu, možda nikada ne bi bilo Južnog vetra. „Bukvalno sam gladovao sa svojom porodicom. Onda sam shvatio da neki ljudi od kojih sam u autorskom smislu mnogo bolji, žive u izobilju. Oni su bili praktični, gledali su šta narod želi. Kad sam to uvideo, onda su počele stvari da se menjaju, ja sam imao šta da jedem, a mogao sam i da razmišljam da kupim svoj stan”, ispričao je Miodrag Ilić, dakle Mile Bas, osnivač Južnog vetra, orkestra čijih je pet izvođača gospodarilo jugoslovenskom estradom: Sinan Sakić, Dragana Mirković, Mile Kitić, Šemsa Suljaković i Kemal Malovčić, bili su Ilićev All stars tim. “Nikad se nije znalo ko je u stvari naša najveća publika. Da li Srbi, da li Muslimani, da li Bugari, da li Makedonci… Čak imamo fanove i u Hrvatskoj, Mađarskoj… Ima i onih tužnih anegdota iz rata u Bosni i Hrvatskoj. Pucaju jedni na druge, a jedni i drugi pevaju pesme od Šemse i od Sinana”. Južni vetar je do ekstrema doveo orijentalne zvuke u onome što se u početku smatralo novokomponovanom narodnom muzikom, Diskosu iz Aleksandrovca omogućio da radi u tri smjene, sa ergelom zavijajućih grla punio sportske dvorane i stadione, otkrivajući onima što se nisu pravili slijepi da Jugoslavija sa svih svojih šest republika i dvije autonomne pokrajine, nije država fanova Ekatarine velike, Azre, Idola, Josipe Lisac, Šarlo akrobate… nego majka domovina onih što iz sve snage pjevaju: Izdali me prijatelji, izdao me brat, izgubila sve sam bitke, al’ još vodim rat.

Kawai: Električni klavir i najpopularniji nasljednik legendarnih klavijatura Roland Juno 60. Uz Yamahine proizvode, temeljni instrument turbo-folka. Legenda kaže – postoje svjedoci insideri što se kunu da je sve istina – kako negdje u Njemačkoj, vjerovatno oko Dusseldorfa, žive i rade majstori koji Kawai reprogramiraju, ponekad i namjerno malo pokvare, kako bi dobio specifičan, blago zavijajući zvuk. Sve je u današnjem turbo-folku moguće osim nastupa bez jednih, a u posljednje vrijeme i dvije klavijature. Kawai je, inače, prezime osnivača firme čiji je kredo: „Neke kompanije prate trendove. Drugi ih stvaraju“.

Lukas Aca: Aleksandar Vuksanović je nekada narodnjake svirao honorarno, a profesionalno bio angažiran kao klavijaturista rock banda Viktorija. A onda je kalkulator rekao svoje. Na kraju se, ipak, svaki posao radi za neku platu. Po mogućnosti što bolju. Aca Lukas je prvi folker koji je priznao probleme s ovisnošću od kokaina, liječio se u Švajcarskoj, bio u kockarskim dugovima i preživio atentat. Lukas je enciklopedijski primjer promjena pozicija na estradi i oko nje. „Hodam ja po Amsterdamu, kad sretnem dvojicu narodnjaka na kokainskom vikendu“, ispričao je nekadašnji sarajevski rock gitarista. „E tad sam skont’o da smo mi donji, a da oni uzimaju lopatom“. Novac i sve ostalo. Uzgred, Aca nije bio u Amsterdamu, barem ne u vrijeme kada je Holandijom lutao nekadašnji rocker.

Malovčić Kemal: Ima ozbiljnih hroničara turbo-folka koji tvrde kako je Kemal Malovčić primjer onoga što se može desiti kada vjerski službenici krenu dunjalučkom stranputicom. I to je greška, jer Kemal Malovčić nikada nije bio hodža, iako se ponekad čini kako okuiše dok pjeva, što je, vjerovatno, jedan od razloga enormne popularnosti ovog Krajišnika kojeg, iz nekog razloga, naročito vole žene. “Kad sam Kemala Malovčića naterao da u pesmi Okreće se kolo sreće, otpeva neke deonice kao hodža, tu je bilo užasnih napada. Sve se pretvara u politiku, iako je pesma ljubavna. Ljudi lupaju…”, kaže pomenuti Mile Bas, uz kojeg je Kemo osvajao Jugoslaviju, prodavši 600.000 – halo, šesto hiljada! – primjeraka LP-a u čijoj je naslovnoj pjesmi “pevao kao hodža”. Veliki je broj mitova i legendi o Malovčiću, a većina je vezana za njegove seksualne sklonosti i nagone. O tome on, međutim, nikada nije javno govorio niti pjevao. Sasvim suprotno: I u inat njoj il’ sebi/ne bih svakoj da se dam/duram, trpim i te kako/deveram, deveram. Ono što vrijedi znati jeste da je Malovčić iz sela Okrečani koje je dobilo naziv po tome što su sve kuće imale fasadu, dakle bile okrečene i sa vanjske strane, te da živi u Beču koji nije dobio ime po bečkoj šnicli.

Neofolk: Milena Dragičević-Šešić, profesorica na Akademiji dramskih umetnosti u Beogradu, još je osamdesetih godina prošlog vijeka sa grupom studenata sociologije provela istraživanje čije će rezultate pretočiti u ultimativnu knjigu o novom zvuku Balkana: Neofolk kultura i njene zvezde. Prema profesorici Šešić, neo-folk publika dolazi iz takozvanog srednjeg sloja, dehumaniziranih naselja u kojima se stvara privid normalnog života, a zapravo je riječ o životarenju, dok svaka nova generacija ima sve manje perspektive. Tu, u betonskim džunglama se ne ulaže u obrazovanje, estetski kriteriji su sa smanjenjima plaća i povećanjem kreditnih rata sve niži, pa se iz stvarnosti bježi tako što se identificira sa estradnim zvijezdama predstavljenim po MTV obrascu. Pri tome, termin neo-folk zvuči bolje, preciznije i tačnije od uvriježenog naziva turbo-folk. Ipak… „Popularna kultura, turbo-folk i neo-folk najviše podgrevaju stereotipe. Paradoksalno, to je onaj segment kulturne produkcije koji se najviše troši na obe strane. Kao što se ovde najviše sluša pop muzika koja se produkuje u Hrvatskoj, čujem da se tamo dosta dobro prodaje i sluša srpska turbo-folk muzika, koja, istina, nije proizvela stereotipe, ali je jako puno podržavala tu neku srpsku megalomaniju poput one pesmice Metar moga sela Amerika cela”, ispričala je profesorica Šešić u jednom intervjuu.

Oružani sukob: Dakle, rat… Svašta je čovjek mogao pomisliti tih prokletih devedesetih, ali da će veterani jedne vojske stradati od muzike sa druge strane nišana, e to nije. Nekoliko godina nakon rata u Bosni i Hercegovini, predstavnici HVIDRA-e iz Srednje Bosne umoljavali su lokalne ugostitelje da ne angažiraju srpske pjevače u svojim kafanama i diskotekama. U saopćenju za javnost je navedeno kako mnogi invalidi HVO-a konzumiraju alkohol uz „srpski melos“, pa pijani sjedaju u automobile i izazivaju nesreće u kojima narušavaju ionako lohotno zdravstveno stanje. Dok su se vitezovi folkoteka oporavljali od udesa, njihovi dojučerašnji neprijatelji su pili uz iste zvuke, ali na svojim teritorijama. Ratova ima raznih, države nastaju i nestaju, samo su dvije stvari vječne: mržnja i „muzika“. Ili, kako bi to rekao Mitar Mirić: Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine, mogu samo da nas mrze oni što nas ne vole.

Ražnatović Svetlana Ceca: Na Ilidži pokraj Sarajeva, tek punoljetna cura iz Žitorađa je na Festivalu narodne muzike otpjevala: Ja sam cvetak, cvetak zanovetak i pobijedila. Svršena učenica Srednje poljoprivredne škole, smjer svinjogojstvo, ipak, postaje popularna tek dvije godine kasnije. Kako je završavala Fahretina, počinjala je Svetlanina era. Kroz poređenje dvije velike zvijezde turbo-folka može se slikovito ispričati priča o dva različita doba i dvije posljednje decenije dvadesetog stoljeća u ovom dijelu svijeta. Brena se, recimo, udala za tenisera, dok je Svetlana Veličković postala Ražnatović spektakularnim vjenčanjem s ratnim zločincem, kriminalcem i hitmanom jugoslovenske tajne službe, Željkom Ražnatovićem Arkanom; dok je Brena veličala Jugoslaviju i tugovala zbog nesretnih ljubavi, Ceca je pjevala o muškarcu čiji krevet na cveće miriše, a duša na zgarišta. Svetlana Ražnatović ima tridesetsedam godina, veliku kuću kod stadiona Crvene zvezde, puno djece i puno para. Iz neobjašnjivog razloga su joj narasle usne i grudi. Hapšena je zbog povezanosti sa Zemunskim klanom, srpskim gangom razbijenim nakon ubistva Zorana Đinđića.

Sakić Sinan: Sin vojnog bubnjara iz Loznice, pograničnog mjesta u Srbiji, po zanimanju elektro-varilac je kao mlad trenirao boks, koji će mu i kasnije, iako nikada nije imao više od šezdeset kilograma, ostati omiljeni sport. „Ja sam shvatio da nešto nije u redu kada sam vidio da je puna Zetra na koncertu Sinana Sakića, najavljenim samo jednim plakatom“, ispričao je sarajevski konceptualni umjetnik i rezident New Yorka, Nebojša Šerić Šoba, inače, odličan poznavatelj svih trash formi na Balkanu. Sinan Sakić, prva zvijezda Južnog vetra ima rijetko odanu i požrtvovanu publiku. Na njegovom prvom postratnom koncertu u Sarajevu, jedan je mladić na očigled osoblja hitne medicinske pomoći, zauzetih igranjem kola, iz džepa je izvadio žilet i izrezao se po rukama. Prvu pjesmu Sinan Sakić je snimio 1978. godine, da bi 1982., sa albumom Miko, druže moj, krenula histerija za vječito nasmijanim pjevačem koji je u svakoj svojoj pjesmi umirao od tuge između osam i trinaest puta. Ne računajući refrene.

Tucaković Marina: Što to bješe ljubav, jedna je od najljepših pjesama Olivera Dragojevića. Samo što pjesma nije skroz njegova. Istina, izvođačka prava pripadaju Oliveru, ali autorska dijele Marina Tucaković i njen suprug Aleksandar Futa Radulović. Ova Beograđanka je u proteklih trideset godina pisala za Mišu Kovača i Olivera, Severinu, Cecu, Džeja, Jelenu Karleušu, Brenu, Bijelo dugme, Magazin, Zdravka Čolića, Borisa Novkovića… I još uvijek piše. Za svakoga kome nije puno dati 7.000 eura za pjesmu. Nema precizne evidencije broja i naziva pjesama Marine Tucaković. Kao što nema bivše jugoslovenske republike u kojoj, među najvećim hitovima bilo kojeg žanra, nema barem jedan tekst Marine Tucaković.

Zagreb: Glavni grad Republike Hrvatske. Dok je u Beogradu ili Sarajevu turbo-folk prihvaćen od početka, istina prvo stidljivo, da bi tek nakon ratova postao mainstream, Zagreb je bio, odnosno važio, možda i krivo za – „nepokoreni grad“. E pa ako je bio, više nije. Ludnica, Pasha, Fontana, Nec, Titanic, Kod Bosanca… Za glazbu nije poznato, ali je za muziku sigurno da ne poznaje granice. I žilava je, to je neopisivo. Što je zgražanje veće, to je publika sve brojnija. Jer „Hrvati u sebi imaju žicu za tu muziku“. Tako kaže Slaven Bilić, izbornik nogometne reprezentacije Hrvatske, a njemu se u susjedstvu beskrajno vjeruje.

Život kao takav: Coca-cola, Marlboro, Suzuki, diskoteke, gitare, buzuki, to je život, to nije reklama, nikom nije lepše nego nama…, ultimativni je narodnjački hit devedesetih. Otpjevala ga je Violeta Viki Miljković, autorica izjave: „Kad čitam, ja uključim mozak“, suprotstavljene onome što je izrekla u posljednjoj strofi svoje najpoznatije pjesme: Neko voli knjige, šetnje i samoću, a ja i ti mali, mi živimo noću. Viki svako malo nastupa negdje u bivšoj SFRJ i tako, nesvjesno i tačno, pokazuje da Jugosfera možda jeste ekonomska nužnost, ali sigurno jeste jedinstven nekulturni prostor. Isti je u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, život nove elite i djece s čijih mobitela “zvone” Ceca i Seka, Mile i Dragana. Nema, dakle, uključivanja mozga, već ruke u zrak, štikle u pepeljare i svi zajedno: Coca-cola, Marlboro, Suzuki, diskoteke, gitare, buzuki, to je život, to nije reklama, nikom nije lepše nego nama…

A lijepo nam je toliko da gore teško može biti.

izvor: ravnododna.com