Bog čuva pijane i lude, ali ne u brojkama od 600.000

(piše: Blažo Davidović)

Sjedim na splitskoj Rivi sa čovjekom iz svijeta kazališta koji, ničim izazvan, u ležernom razgovoru, dok sam piljio u raskalašenu splitsku mladost, sa okusom pelinkovca u grlu, spomene Radu Perkovića. Za neupućene, Rade Perković je bivši veliki prijatelj Ive Sanadera, jedno vrijeme krstio sam ih kao Lolek i Bolek. Stalno su bili zajedno. Bila su to ratna vremena, Sanader je bio intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, a Perković je, po prvi put u povijesti, priskrbio sebi mističnu funkciju dointendanta. Prethodno, Sanader je kao vrhunski megaintelektualac, sa već oformljenim embriom za futurističku pljačku, bio član Komisije za kontrolu pisama u splitskoj Pošti. Možete zamisliti doktora Sanadera, ojađenog, kršnog Vlaja osnaženog austrijskom zapadnom sterilnošću, napumpanog kleronacionalizmom i beskonačnim frustracijama kako otvara i čita pisma sumnjivih osoba ?
A sve za domovinu, jebiga, ratna su vremena, valja pomoći nacionalnom homogenom stroju dok krvari za svetu opstojnost tog tihog, radišnog, mirnog i kulturnog naroda. Zapravo, mene čudi kako u zagrebačkoj sudnici bivši premijer, u analizi svoje vojničke karijere pukovnika ne spominje tu epizodu : čitanje sumnjivih pisama. I zapravo je prokleto božanstvena dramaturgija te slike kako pisma čita upravo šef teatra.
Valjda se sve to naslanjalo na Stanislavskog, znate ono : Puška koja u prvom činu visi na zidu, u trećem mora da opali, inače nema smisla.
Sanader se mojoj gadljivosti uredno javljao, valjda zato jer je čitao moja pisma.
Jednom je upravo izlazio iz Pošte i na putu do teatra svratio u kavanu Semafor. Pije veliki Hrvat, domoljub i džepni-katolik piće za stolom do mene, gdje ja upravo dogovaram sa Dembom da me, u tim sumanutim vojnim razvrstavanjima, stavi u vojno-dramsku sekciju, jer je Demba faca u tim regrutnim idiotarijama.
Koincidencija, jelte, ja bi u dramsku sekciju, a po metra od mene šef nacionalnog teatra, glumac nad glumcima, režiser epske pljačke i dramaturg hiperprodukcije međunacionalne mržnje.

I jesam uspio postati pasivni, gotovo nevidljivi član dramske sekcije narastajuće vojne sile, a uradio sam to jer više nisam imao radnu obavezu, budući da sam, ali pazite sad tog paradoksa, prvi i jedini novinar u Hrvatskoj koji je svojoj matičnoj redakciji napisao otkaz zbog- citiram- “medijske manipulacije, zloupotrebe novinarstva i devastiranja profesije, pljačkaške privatizacije, širenja mržnje i prikrivanja ratnih zločina “. I dan- danas nije mi jasno da sam postao i ostao jedini koji je to uradio. Otkaz sam, kao sporazumni raskid radnog odnosa, primio poštom, ja sam to poštom vratio tvrdeći da to nije sporazumni, nema tu sporazuma, ima samo nesporazuma.
Da se vratimo na tu sliku iz kultne kavane Semafor. Zašto je Sanader mogao tako ležerno ispijati pićence nakon složenog fizičko-intelektualnog posla kakvo je čitanje tuđih pisama u “interesu nacionalne sigurnosti” ? Vrlo jednostavno, njegov posao intendanta od prvog dana radio je dointendant Rade Perković, ojađeni komični lik sa kratkim nogama, dugim rukama i lutkarskom motorikom.
Rade Perković bio je jedva osrednji, gotovo anonimni ansambl-glumac zaljubljen u boks, organizirao je brojne bokserske spektakle svojedobno.
Rade ima impresivno glumačko obrazovanje : srednju glumačku školu u poznatom hrvatskom gradu, svetom uporištu velikoduhovnih katolika ; u Banja Luci. Kako se i očekivalo od Perkovića, pod njegovom palicom na scenu su postavljena glamurozna djela do danas nedosegnutih kazališnih visina, kako je, primjerice, Ognjište klasičnog ratnog zločinca Mile Budaka. Kad su u stan glumca HNK-a,pokojnog Vasje Kovačića upali neki naoružani “branitelji”, a jadni Vasja sa obitelji čekao da mu ti junaci domovinskog rata počnu izbacivati višak namještaja kroz prozore, ja sam primorao neke osobe da na isti način, dakle- kalašnjikovom, izbace te nasilnike.
Po tom istom pitanju, Rade je imao privremenu sklerozu i anemiju, nije se osjećao dobro, ali je skupio dovoljno moralne snage da Vasji kaže kako “on tu ne može ništa “.

I tu sam se, oko toga, po tko zna koji put zakačio sa Radom Perkovićem, čovjekom koji, de facto, vladao polovicom Splita u to vrijeme. Imao je jedno dvadesetak funkcija, mislim. Rade Perković je najveći Hrvat među Crnogorcima, odnosno najpoznatiji Crnogorac u Hrvata. Kako je porijeklom iz Grblja, ispada da je taj antologijski Grbalj dao Svetozara Marovića koji je radio krvavi teatar po Crnoj Gori, onoj do Dubrovnika, te Radu Perkovića koji je imao neskromno učešće u umobolnom teatru svenacionalne Hrvatske,etnički čiste, koja se prostire do Zemuna i Kotora.
Jedno vrijeme, osim što je bio direktor mojoj supruzi, glumici HNK u Splitu, on je strastveno radio i kao član Nadzornog odbora Slobodne Dalmacije.
Sve su to daske koje život znače.
I tada sam sjedio na otužnoj Rivi i rekao ženi : Isuse, Rade zapovijeda tebi, komandira meni, dalmatinska kultura i mediji su mu pod nogama.
Na stranu to što je javno rekao kako će me, dok je HDZ na vlasti, staviti na listu za odstrijel, ja mu ništa ne zamjeram.
Još uvijek je za ovu regiju uradio manja sranja od Svetozara Marovića, njegovog zemljaka. Mnogo probitačni ti ljudi iz crnogorskog Grblja,znate.
Sve je to bio zaplet.
Zapravo, Sanader je trebao ostati šef teatra, a Perković ići u diplomaciju.
Kao i uvijek, Tuđman je radio naopako.

E,sad, vidite, taj tip iz svijeta teatra, sa kojim ispijam piće na splitskoj Rivi, bio je jedan od trojice ljudi koji su se, kao agenti tajne službe,u kafiću Club 3 na Mertojaku, u Odeskinoj ulici, ponudili da elegantnim potezom spasu moju karijeru.
– Ukinut ćemo ti slovo O- slavodobitno je kliknuo jedan od njih.
Moj kum je sjedio do mene i nije mogao vjerovati.
– Bit ćeš Blaž, to je odlično !
– Vužgi, vužgi, vužgi ga Blaž ! – podupirao je ideju drugi.
– Znaš, staloženo je analizirao očito najodgovorniji među njima, Blaž je katoličko ime, zagorsko, mekano, toplo, nije rogobatno, malo se središ, ovo, ono, bude tu jakih tema, pišeš normalno, kao, sve to i tako…
– Ne dam slovo O, vi ne date U, ja ne dajem O i amen, odgovorio sam.

Stvari sa imenima znaju biti zajebane.
Ni sa nadimcima nije ništa bolje. U porodici me zovu Braco. Kad sam došao u posjet bolesnom ocu i uslijed delikatnih životnih situacija, počeo pisati za podgorički DAN, onda mi je na vrata kuće, uredno najavljen, pokucao Duško Jovanović, urednik lista koji je izgubio život u tragičnom atentatu nekoliko godina poslije. Bio je to brzopotezni dogovor : kažem, novina izgleda strašno, očajno, oprosti ali to je kao školski list iz nekog ruskog sela neposredno nakon drugog svjetskog rata. A ćirilica mi ne prija, nekako, bez ljutnje, uvažavam, štujem, klanjam se tom pismu, ali nije moje, jebiga. Znam pisati ćirilicom, dakako, ali neću ! Pišem ijekavicom, nekad čakavicom, štokavicom, latinicom, sam dajem naslove, nadnaslove, podnaslove, međunaslove, slije i biram teme, neću lektora, pare mi daješ u kešu i to je to.
I Duško je, sjajan kakav je bio, rekao OK, brzo smo se dogovorili i bez ikakvih problema suirađivali. Sve dok se nije promijenila lokalna vlast, ovi iz DPS-a Mila Đukanovića bili su u defanzivi,a većinu u parlamentu ( VEPAR, kako sam ih krstio ) činili su protivnici DPS-a i SDP-a.
Ja rokam u novini dalje, normalno, po starom, Duško kaže da ga zovu, stišću, šta ja to urušavam, tresem, kog vraga zajebajem ?
Remetim opoziciju koja je na milimetar od Pozicije, tj. Vlasti.

Onda se sretnem sa Svetozarom Marovićem u Budvi( broj mojih tajni je nula ) i ponovim istu priču: U redu, mogu pisati za Publiku, premda je to novina sa najmanjom tiražom u povijesti žurnalizma. Saznajem da je direktor u kumovskim vezama sa Milom Đukanovićem i opet naglasim, kao i sa Duškom, sada još konkretnije : Nema lektora, nitko mi ne dira tekstove, pare na ruke, kritizirat ću vas, vašu partiju, vlast, Đukanovića, jebe me se, sve kao u Danu, cijena je sitnica.
I Svetozar promisli glasno : Bolje da nas pljucaš u 5 hiljada, nego u 25 hiljada primjeraka koliko ima Dan !
Po Petrovcu su se pojavili plakati ” Šta ćeš Braco, kad ti ode Aco ? “, u jeku iznorne kampanje, implicirajući moju uprljanost “čestitog ljevičara i opozicionara” sa vezama sa Acom Đukanovićem, Milovim bratom, odnosno sa autorstvom u  prodržavnoj Publici.
Zamislite tih malih gadljivaca. Te jadne horde biračko-glasačkih kreatura i njihovog ” marketinga “.
A meni je tamo, u Publici, bilo super. Moguće da sam bio jedini koji je bio redovno plaćen. Kad nije bilo love, a nje nije nikad bilo jer taj list nije nitko kupovao, onda bi Vuk Rajković otišao u neki trezor, ne znam čiji i gdje, ali bi se vratio sa lovušom, i to je to. I Blagota Mitrić je tamo često sjedio u tim klaustrofobičnim sobicama, i još neki, ja ih ne pamtim, jer sam se brže-bolje vraćao natrag.
Urednik Velizar Brajović bio je sjajan prema meni, ugodan, ljubazan, dobroćudan i nije mu bilo lako. Poslije sam u hotelu Crna Gora imao neke razgovore o tome kako taj list spasiti, dao sam im program, a oni su, poslije toga, od cijelog mog programa uzeli samo ime – Republika.
I eto, to je ta Republika Blaža Davidovića zbog koje me po crnogorskim internetskim prostorima napadaju moderne blogerske Che Guevare i forumaški šerpasi, napaljeni strelci.. A nema nikakvog problema, svi tekstovi, sve kolumne objavljene su u knjizi i tri primjerka te knjige uzela je Lidija Đukanović, supruga Mila Đukanovića, tada premijera i namjeravala da plati, kao i svi drugi na svečanoj promociji.
– A ne, gospođo, taman posla ! Poklanjam knjige !
Ona se nasmije i zahvali, pa dobaci :
– A to, Sin Sunca Milo Prvi, kako vam je palo na pamet ?
– A tako, bezveze. Dok mi pamet ne pada, svašta mi na pamet padne.

Dan Republike je za koji dan,ja jesam u određenoj mjeri svojevrsni jugonostalgičar, jer sam dvije decenije pisao da će nam se desiti to što nam se desilo.
Oni koji su stvarali nove države, rušili su onu prije toga.
Pa su takvi i Stvoritelji i Rušitelji.
Sve je to vezano kauzalno. Sjećam se tipa, koji je dan nakon oslobađanja Knina, čekao, zajedno sa mnom i mojom suprugom, lift u novoj stambenoj zgradi u Dubrovačkoj ulici u Splitu. Tip je imao vojničku uniformu i ozareno lice i upravo je ukradenim namještajem iz Knina punio novi stan u koji je nasilno ušao, Sa tim ukradenim stvarima vjerovatno je cijeli dan išao gore-dole.
Nervozno je čekao na hodniku.
– Čekate lift ?- upitam.
– A ne, ne i ne, sa liftom smo jučer upravo završili ! Čekam dizalo !
– Hm, u redu…Idete gore ?
– Ne, idem dole.
– Vi se onda ne dižete, nego spuštate, dakle ubili ste lift, tu mrsku navodno srpsku riječ, ali se sa dizalom spuštate. To je prije spuštalo, nego dizalo, jel da?

Sve je to, ipak, bio i ostao teatar.
Ali mi smo uvijek u parteru, nikad gore, kako glase stihovi iz one nekad popularne pjesme grupe Balkan. Ovdje trideset peta, šesta, preko sindikata na more, ovdje trideset peta – šesta, uvijek u parteru, nikad gore !
Dakle, za Dan Republike idem u neslužbenu i radnu posjetu Crnoj Gori, renesansnoj državici u kojoj se svi ljudi olako, od strane centra neformalne moći, proglašavaju pijanima i(li) ludima. Kažem to kolegi iz Redakcije, on u maniru gadljivog pušača ispljune katran u plastičnu korpu za otpatke :
– Bog čuva pijane i lude !
– Onda nema frke sa Crnom Gorom.
– Je, ali ne u brojkama od šesto hiljada.

izvor: dayline.info