Jedna od omiljenih priča pred spavanje mog trogodišnjeg sina svakako je mit o Tezeju i Minotauru. Svake druge-treće večeri vraćamo se u Dedalov lavirint ne bismo li se približili strašnom čudovištu i savladali ga Arijadninom dovitljivošću. Doduše, iako se priča zove “Arijadnina nit”, ova adaptacija mita najmlađem uzrastu slaveći Tezejevu hrabrost i trijumf nad groznim čudovištem željnim mladog mesa atinskih mladića i djevojaka, propušta da pomene Arijadninu mudrost i radije govori o njenoj “čarobnoj niti”. Budući da nema ničeg čarobnog u spasonosnom klupku vune, do elegantnog grčkog lukavstva koje je stanovalo i u ženskim glavama, prinuđena da malčice “friziram” kraj, pa već uvježbano recitujem kako su Atinjani spašeni surovog danka zahvaljujući Tezejevoj hrabrosti i Arijadninoj mudrosti. Ne osjećam se loše zbog toga iz bar dva razloga, jedan je da intervenišem u već intervenisanom, iznova razgaljena (ne)čitkim potpisom mizoginije plošnog prepričavanja uvijek višeznačnih grčkih mitova, a druga je da na svoju ruku odužujem dug prema kritskoj princezi koju je njena naklonost skupo koštala.
Šta čitamo svojoj djeci pred spavanje? Na koji način to činimo? Koje im mitove prenosimo i koliko i sami vjerujemo u njih? Koliko nasilja dopuštamo, koje stereotipe nesvjesno ili svjesno obnavljamo i koje nove stvaramo? Šta im poručujemo i preporučujemo? Koliko se “ugrađujemo” u bajke, naizgled naivne i nevine mustre po kojima će ljubopitive glavice vagati dobro od zlog, pravo od krivog, jutro od večeri, muško od ženskog? “Priča teče i dalje i pričanju kraja nema”, cijeloga se života uspavljujemo različitim ličnim ili društvenim pričama, bajkama i mitovima, hipnopedijski usvajajući i utvrđujući čvorna mjesta naše društvenosti, ili čak same naše ljudskosti. Ali šta se dešava kada pričanjem priče želimo da se probudimo, da se podignemo, da se pobunimo? Ne koristimo li i onda neke zajedničke narative, ne evociramo li tada neko mitsko vrijeme i egzemplarnu situaciju ne bismo li se pomogli oslanjanjući se o “ramena divova” što su bili prije nas? Koje mitove danas dijelimo i sa kim to činimo? Jesmo li srodniji “okupatorima Volstrita” ili radnicama Lenke? Šta više godi istančanom ukusu najčešće salonskog anarhizma i najčešće provizornog “ljevičarenja”?
Daleko od toga da preferiram samoubilački spin neoliberalizma ili pseudo-socijalste koji, zaklinjući mu se na vjernost, svečano konstatuju smrt socijalizma. Vrijeđaju li time našu inteligenciju ili demonstriraju domete vlastite, i šta onda rade u socijalističkoj internacionali ostaje nejasno. Jasno je međutim da ih formalna logika i zdrav razum ne obavezuju ni na što, pa mogu bez pardona da serviraju ovako obijesne i bezočne komentare studentima koji po prvi put u Crnoj Gori počinju davati znake života. Počinju živjeti mitove koji su čuli iz daljine – o pariškom maju ‘68, praškom proljeću i kolegi Palahu, lipanjskim gibanjima… Svijet se, po pravilu, dešavao negdje drugdje. Sada ga žele kod kuće.
Hoće li njihovi zahtjevi ostati na nivou podmazivanja zanemarenih točkića u državnom aparatusu, budući da su za sada uglavnom ograničeni na studentski smještaj, kredite i pitanja pripravničkog staža? Još nam je nešto premijer poručio obraćajući se studentima i osnažujući jedan od novoutemeljenih mitova “slobodnog” tržišta – “bez obzira na kvalifikacionu spremu, treba prihvatiti svaku radnu šansu”. Reklo bi se da time premijer daje podstrek smanjenju nezaposlenosti, ekonomskom rastu i, štaviše, promociji koncepta cjeloživotnog učenja. Ako to znači da inžinjer treba da se prekvalifikuje u bageristu – neka bude, ako to znači da doktorka književnosti treba da se prekvalifikuje u kuvaricu – neka bude! Po običaju nekritički usvojen koncept cjeloživotnog učenja pokazuje svoje janusovsko lice – ne radi se više o obrazovanju u cilju samospoznaje i slobode, njegovanju i usavršavanju onoga što je klasična, humanistička i neohumanistička misao nadahnuto određivala kao čovještvo, već predstavlja produženu ruku tržišta i nalaže bespogovornu i permanentnu raspoloživost njegovom diktatu. Drugim riječima, znanje i obrazovanje na prvom je mjestu i nužno podložno parametrima kapitalističke ekomomije koja će spram znanja prijateljski djelovati samo ondje gdje ono može biti neposredno primjenjeno (Liessmann).
Hoće li studenti uspjeti da “okupiraju” i problem kvaliteta visokog obrazovanja i njegove dostupnosti, problem politizacije univerziteta, komercijalizacije obrazovanja, merkantilizacije znanja i planirane hiperprodukcije visokoobrazovanog kadra? Ako ste se upecali na priču da se možete visoko obrazovati u svakom crnogorskom selu, da možete spremiti ispit za par sati ili naručivati seminarske, diplomske, magistarske i doktorske radove kao picu, pozivom na broj iz oglasa u svakoj drugoj fotokopirnici – sami ste krivi, jer ste time prećutno aminovali devalvaciju znanja, obrazovanih institucija i dostojanstva struke, sprovedenih pod plaštom reforme obrazovnog sistema koji će vas, sa diplomom u ruci za koju ste dali ne male pare ostaviti pred vratima Zavoda za zapošljavanje gdje će vam velikodušno osigurati prekvalifikaciju. Ne i radno mjesto, razumije se.
No, ovdje nije od pomoći zajedljivost i žalosni trijumfalizam “bivših”, “starih” studenata i dežurnih sarkastičnih narikača nad mlitavošću i komformizmom crnogorske mladeži. Gdje su rasli dobro su porasli – u vrtoglavom ešerovskom lavirintu u čijem srcu čuči stoglava beštija do srži korumpiranog sistema. Za koju spasonosnu nit da se uhvate u klimi opšte ucijenjenosti elementarnom egzistencijom, golim preživljavanjem koje ne dopušta luksuz moralnog integriteta? U toj i takvoj atmosferi, nije dovoljno pitati se hoće li studenti uspjeti da se odupru ponižavajućim kompromisima, individualnom oportunizmu i partijašenju. To sigurno ne mogu učiniti sami, pod lupom zluradog malograđanskog oka koje samo čeka da klecnu i potvrde dobro utaban stereotip apatične crnogorske studentarije aktivne samo po stranačkim omladinskim organizacijama. Ono što je izvjesno drugačije jeste njihovo samorazumijevanje. Upravo ono predstavlja jedan od najznačajnijih vidova moći koju, kako navodi Janeway, posjeduju eksploatisane i potlačene grupe, a to je moć da se ne povjeruje – odbijanje da se prihvati definicija sebe koju nameću moćni. Možda je baš to spanosonosna nit i put ka izlasku iz “kritske skrivalice”.
izvor: vijesti.me
javniservis.me 
“Mi smo izdresirani da živimo i umremo ponizni, sledeći neprirodna pravila ponašanja koja nas omekšavaju i čine da izgubimo taj pokretački impuls, dok naš duh ne postane teško primetan. Mi smo rođeni kao rezultat borbe. Poricanjem naših osnovnih sklonosti, društvo u kojem živimo uništava borbeno nasleđe koje nas pretvara u magična bića.” – Armando Torres
uvijek fenomenalna Paula.
———
kad sam imao godina kao tvoj djetic , moja baba me je uspavljivala verzijama grckih mitova kojim su i nju uspavljivali.. vaso vasojevic s konjem krilatim , kiklop, vrag iz vrazijeg jezera … tim arhetipom je hipnotisan moj atav-izam.
.. pokusavao sam novcima,religijom,ideologijom,nacionalizmom,patriotizmom … da ubijedim puk. ne ide !
pozvah vajarku da mi nachini male predmetice koje bih razbacao oko ostroga. uvodeci lagano pricu u narod , da je neki kaludjer nasao nesto cudno ..
da je njemacki arheolog ”reknuo” da se ne zna period niti znacenje predmetica ..
onda bi neka baka chuvena u narodu ( obicno su to bake . deke su titani ;) , ”reknula” da se to javio vasilije sveti – sam ! i obznanio da je medj nama antihrist . da li bih hipnotisao time arhetip puka ? da li bih pokazavshi na bilo koga ..on je antihrist ! – hipnotisao puk i puk okrenuo protiv nn osobe ?
:)
kad uradim ovaj ”eksperiment ” , pobjeda ce javljati da sam lud , vijesti da sam budala , a dan , da sam noc
i svi ce biti u pravu :)
( salim se, nece niko nista o tom ”eksperimentu” javiti . nemaju oni m…drosti za to )
———————————————
Studenti ne mogu sami Ili ako budu morali , onda ce moci da moraju sami .
Mi stariji , samo samoskidanjem hipnoze sa sebe – mozemo ih ugledati . I sushtinski razumjeti .
MOYERS: What does mythology tell us about how to get in touch with that other self, that real self?
CAMPBELL: The first instruction would be to follow the hints of the myth itself and of your guru, your teacher, who should know. It's like an athlete going to a coach. The coach tells him how to bring his own energies into play. A good coach doesn't tell a runner exactly how to hold his arms or anything like that. He watches him run, then helps him to correct his own natural mode. A good teacher is there to watch the young person and recognize what the possibilities are — then to give advice, not commands. The command would be, “This is the way I do it, so you must do it this way, too.” Some artists teach their students that way. But the teacher in any case has to talk it out, to give some general clues. If you don't have someone to do that for you, you've got to work it all out from scratch — like reinventing the wheel.
A good way to learn is to find a book that seems to be dealing with the problems that you're now dealing with. That will certainly give you some clues. In my own life I took my instruction from reading Thomas Mann and James Joyce, both of whom had applied basic mythological themes to the interpretation of the problems, questions, realizations, and concerns of young men growing up in the modern world. You can discover your own guiding-myth motifs through the works of a good novelist who himself understands these things.
MOYERS: That's what intrigues me. If we are fortunate, if the gods and muses are smiling, about every generation someone comes along to inspire the imagination for the journey each of us takes. In your day it was Joyce and Mann. In our day it often seems to be movies. Do movies create hero myths? Do you think, for example, that a movie like Star Wars fills some of that need for a model of the hero?
CAMPBELL: I've heard youngsters use some of George Lucas’ terms — “the Force” and “the dark side.” So it must be hitting somewhere. It's a good sound teaching, I would say.
MOYERS: I think that explains in part the success of Star Wars. It wasn't just the production value that made that such an exciting film to watch, it was that it came along at a time when people needed to see in recognizable images the clash of good and evil. They needed to be reminded of idealism, to see a romance based upon selflessness rather than selfishness.
CAMPBELL: The fact that the evil power is not identified with any specific nation on this earth means you've got an abstract power, which represents a principle, not a specific historical situation. The story has to do with an operation of principles, not of this nation against that. The monster masks that are put on people in Star Wars represent the real monster force in the modern world. When the mask of Darth Vader is removed, you see an unformed man, one who has not developed as a human individual. What you see is a strange and pitiful sort of undifferentiated face.
MOYERS: What's the significance of that?
CAMPBELL: Darth Vader has not developed his own humanity. He's a robot. He's a bureaucrat, living not in terms of himself but in terms of an imposed system. This is the threat to our lives that we all face today. Is the system going to flatten you out and deny you your humanity, or are you going to be able to make use of the system to the attainment of human purposes? How do you relate to the system so that you are not compulsively serving it? It doesn't help to try to change it to accord with your system of thought. The momentum of history behind it is too great for anything really significant to evolve from that kind of action. The thing to do is learn to live in your period of history as a human being. That's something else, and it can be done.
MOYERS: By doing what?
CAMPBELL: By holding to your own ideals for yourself and, like Luke Skywalker, rejecting the system's impersonal claims upon you.
MOYERS: When I took our two sons to see Star Wars, they did the same thing the audience did at that moment when the voice of Ben Kenobi says to Skywalker in the climactic moment of the last fight, “Turn off your computer, turn off your machine and do it yourself, follow your feelings, trust your feelings.” And when he did, he achieved success, and the audience broke out into applause.
CAMPBELL: Well, you see, that movie communicates. It is in a language that talks to young people, and that's what counts. It asks, Are you going to be a person of heart and humanity — because that's where the life is, from the heart — or are you going to do whatever seems to be required of you by what might be called “intentional power”? When Ben Kenobi says, “May the Force be with you,” he's speaking of the power and energy of life, not of programmed political intentions.
MOYERS: I was intrigued by the definition of the Force. Ben Kenobi says, “The Force is an energy field created by all living things. It surrounds us, it penetrates us, it binds the galaxy together.” And I've read in The Hero with a Thousand Faces similar descriptions of the world navel, of the sacred place, of the power that is at the moment of creation.
CAMPBELL: Yes, of course, the Force moves from within. But the force of the Empire is based on an intention to overcome and master. Star Wars is not a simple morality play, it has to do with the powers of life as they are either fulfilled or broken and suppressed through the action of man. – Joseph Campbell, The Power of Myth
Vidite li u medijima rađanje novih metafora za stare univerzalne istine o kojima ste pričali? Staru priču?
Pa, mislim da su Ratovi zvijezda valjan mitološki pogled. I problem je stroj, a država je stroj.
Hoće li stroj zdrobiti čovječanstvo ili služiti čovječanstvu?
Čovječanstvo ne dolazi iz stroja već iz srca.
Luke, pomozi mi skinuti ovu masku.
Ali, umrijeti ćeš.
Mislim da je bilo u povratku Jedi-a kad je Skywalker skinuo masku svom ocu.
Otac je igrao ulogu jednog od ovih strojeva. Ulogu države, bio je nepromjenjiv. Bio je uniforma.
I skidanjem te maske, tu je bio nerazvijen čovjek. Bio je kao crv. Bijavši upravitelj sustava, ne razvijaš svoju čovječnost.
Mislim da je George Lucas tamo napravio zaista prekrasnu stvar.
Ideja stroja jest ideja da mi želimo da svijet bude naparavljen na našu sliku i što mi mislimo da bi trebao biti. Prvi put kad je netko napravio alat, mislim uzeo kamen i izudarao ga, da ga može držati u ruci, tada je početak stroja. To je pretvaranje iz prirodne u tvoju službu. Ali tad dolazi vrijeme kad ono počne dirigirati tebi. – Joseph Campbell, Moć mita
Bravo Paula. Pravo u sridu !
Nadišao je svoju ljudskost.
Iznova se povezao sa silama prirode koje su sile našeg života.
Od kojih nas um odvaja.
Vidite, ovo gore, ova svijet misli da je glavna, ali to je sporedan organ.
To je sporedan organ cijelog ljudskog bića i ne smije se staviti u kontrolu.
Mora se podati i služiti ljudskosti tijela.
“Pridruži mi se i dovrši svoju pripremu.”
Kad se stavi u kontrolu dobijate oca, koji je prešao na intelektualnu stranu.
“Nikad ti se neću pridružiti!” – “Kad bi samo poznavao moć Tamne strane.”
On ne živi u smislu ljudskosti. Živi u smislu sistema.
I tu prijetnja našem životu. Svi joj se suočavamo.
Svi u našem društvu funkcioniramo u odnosu na sustav.
Hoće li te sustav prožvakati i “osloboditi” tvoje ljudskosti ili ćeš moći iskoristiti sustav za ljudske svrhe.
Može li nam junak s tisuću lica pomoći odgovoriti na to pitanje?
Kako da promjenimo sustava, tako da ga ne služimo?
Mislim da vam nebi pomogao promijeniti sustav, ali bi vam pomogao da živite u sustavu kao ljudsko biće.
Radeći što? – Kao Luke Skywalker, ne otići prijeko, već se oduprijeti.
To su neosobni zahtjevi.
Ali, mogu čuti nekog tamo u publici kako kaže: “Sve je to dobro za maštu
Georga Lucasa ili stipendiju Josepha Campbella,
“Ali to se ne događa u mom životu.”
Naravno da se događa.
Ako osoba ne sluša potrebe svoga duha i srca i drži se odrđenog programa doći će to shitzofrenog sloma. osoba se pomakla od sredine.
“Uskladio se” s problematičnim životom, a to nije život za koje je tijelo zainteresirano.
Svijet je pun ljudi koji su se prestali slušati.
U svojem sam životu imao mnogo prilika ući u sustav i pokoriti se njegovim zahtjevima.
Moj život je bio život odmetnika, nisam se pokorio.
Zaista vjerujete da kreativni duh prelazi granice.
Da, vjerujem.
Nešto junačko, mada ne želim reći da se vidite kao junaka.
Ne vidim, ali se vidim kao odmetnika.
Možda, dakle, junak leži u svakom od nas, samo to ne znamo.
Pa da, naš život priziva naš karakter, i kako ideš dalje otkrivaš sve više o sebi.
Veoma je lijepo staviti se u situaciju koja će prizvati tvoju višu prirodu, rađe nego nižu. – Joseph Campbell, Moć mita – Razgovor s Bill Moyersom