Zašto Islanda nema u vijestima?

Amerikanci se mogu sjetiti da je na početku financijske krize 2008. Island doslovce bankrotirao. Razlozi su navedeni samo u prolazu, te je otada ova malo poznata sjeverna zemlja pala natrag u zaborav i gotovo se ni ne spominje u medijima, piše The South African Civil Society Information Service (SACSIS). No Island je stvorio jedan novi sustav i othrvao se međunarodnim uvjetovanjima, što mu je pomoglo da se izvuče iz krize.

Pet godina čistog neoliberalnog režima na Islandu, koji broji 320 tisuća stanovnika, činilo ga je jednom od najbogatijih zemalja na svijetu. Sve državne banke su 2003. godine privatizirane, a u nastojanju da privuku strane investitore nudili su online bankarstvo čiji su minimalni troškovi nudili relativno visoke stope povrata.
Računi pod nazivom IceSave privukli su mnoge engleske i nizozemske male ulagače. No kako su ulaganja rasla, tako je rastao i inozemni dug banaka. Dug Islanda je 2003. bio otprilike 200 puta njegova BDP-a, ali 2007. iznosio je čak 900 posto, a 2008. došlo je do financijske krize. Tri glavne islandske banke, Landbanki, Kapthing i Glitnir, bile su nacionalizirane, a islandska kruna je izgubila 85 posto svoje vrijednosti u odnosu na euro. Na kraju godine Island je proglasio bankrot.

Suprotno onome što bi se moglo očekivati, Islanđani su oporavili svoja suverena prava kroz proces direktne participativne demokracije koja je u konačnici dovela do novog ustava. No sve je to došlo nakon mnogo boli, piše The South African Civil Society Information Service (SACSIS).

Geir Haarde, tadašnji premijer iz Socijaldemokratske koalicijske vlade, ispregovarao je 2,1 milijuna dolara kredita na koji su nordijske zemlje dodale još dva i pol milijuna. Ali inozemna financijska zajednica izvršila je pritisak na Island i nametnula mu drastične mjere. FMI i Europska unija htjeli su preuzeti njegov dug, tvrdeći da je to jedini način da zemlja Nizozemskoj i Velikoj Britaniji vrati dug.

Uslijedili su prosvjedi i neredi koji su na kraju prisilili vladu da podnese ostavku. Došlo je do novih izbora 2009., koji su rezultirali lijevom koalicijom koja je osudila neoliberalni ekonomski sustav, ali je odmah izdala zahtjev da Island isplati ukupno tri i pol milijuna eura. To je značilo da svaki građanin Islanda mora platiti 100 eura mjesečno (ili oko 130 dolara) narednih petnaest godina, s 5,5 posto kamata, odnosno, da se isplati dug koji su prouzročile privatne osobe vis a vis drugih privatnih osoba.

Ono što se dogodilo bilo je neočekivano. Uvjerenje da građani moraju platiti za greške financijskog monopola, da cijela nacija mora biti oporezovana da bi se isplatili privatni dugovi bilo je odbačeno, što je transformiralo odnos između građana i njihovih političkih institucija. Šef države Olafur Ragnar Grimsson odbio je ratificirati zakon kojim bi građani Islanda bili odgovorni za dugove bankara, te je prihvatio poziv za referendum.

Naravno, to je samo povećalo pritisak međunarodne zajednice na Island. Velika Britanija i Nizozemska su zaprijetile stravičnom odmazdom koja će izolirati zemlju. Islanđani su izašli na referendum, a strani bankari zaprijetili su da će im blokirati bilo koju pomoć od MMF-a. Britanska vlada prijetila je da će zamrznuti štednju i provjeru računa Islanđana. Kao što je Grimsson rekao: ‘Rekli su nam da ako odbijemo uvjete međunarodne zajednice, postat ćemo Kuba na sjeveru. Ali ako prihvatimo, mi bi postali Haiti sjevera.’

U ožujku 2010. na referendumu je 93 posto Islanđana glasovalo protiv otplate duga. MMF je odmah zamrznuo njegov kredit. Uz podršku bijesnog građanstva vlada je pokrenula građansku i kaznenu istragu onih koji su odgovorni za financijske krize. Interpol je izdao međunarodne tjeralice za bivšim predsjednikom Kaupthinga, Sigurdurom Einarssonom, kao i drugim bankarima odgovornim za financijsku krizu, koji su pobjegli iz zemlje.

izvor: tportal.hr

*** ***

Ono sto se dogodilo potom je nesto zbilja `nedogođeno` do tada. Verovanje da stanovnici treba da snose konsekvence gresaka finansijskih monopolistickih krugova , odn. da cela nacija ispasta da bi vratila dugove privatnih lica je rasprseno.

Dok jedna evropska zemlja za drugom posrće , ugrožavajući opstanak evra, sa opasnim reperkusijama po ostatak sveta , poslednja stvar je što centri odlučivanja i moći žele je da Island postane primerom rešavanja globalne ekonomske krize.

Pet godina vladavine ultra liberalnog režima na Islandu , stvorilo je jednu od najbogatijih zemalja u svetu.

2003. sve nake su privatizovane , i u pokušaju da privuku strane investitore ponudili su mogućnost net bankinga čiji su minorni troškovi ostvarivali visoku interesnu kompenzaciju potencijalnim klijentima.

Računi tzv. Icesave su privukli gomilu engleskih i holandskih malih investitora. Ali dok su investicije rasle , rastao je i inostrani dug banaka.

2003. islandski spoljni dug je bio vec 200% BND , a 2007. cak 900% . Svetska ekomomska kriza godinu dana potom je bila šlag na tortu.

Tri glavne islandske banke su bankrotirale i potom nacionalizovane , dok je četvrta izgubila 85% vrednosti na tržištu u usporedbi sa evrom .

Krajem godine Island je objavio bankrot.

Suprotno od očekivanog , kriza je omogućila povraćaj ekonomskog suvereniteta nacije kroz proces direktnog učesca u demokratskom procesu koji je doveo do donošenja novog ustava. Ali to se desilo tek posle mnogo peripetija.

Geir Haarde premijer socijal-demokratske koalicione vlade, je ispregovarao krediti u iznosu od 2,100.000 dolara (Island ima svega 325.000 stanovnika) , a potom su nordijske zemlje pridodale još 2,500,000 .

Ali inostrani faktori su pritisnuli Island da uvede drastične rezove. MMF i evropska unija su želeli da preuzmu obaveze islandskog duga , tvrdeci da je to jedini način da se isplate Britanija i Holadnija koje su dale garanciju svojim subjektima oštećenim islandskom krizom da ce im nadoknaditi izgubljeno.

Protesti i demonstracije su se nastavili , primoravajući vladu da podnese ostavku. Izbori su sprovedeni aprila 2009. , uz pobedu leve koalicije , koja je osudila neoliberalni ekonomski sistem prethodnih godina, ali je pristala na uslove da ISland isplati celokupnu sumu potraživanja.

To je zahtevalo da svaki Islanjđanin plaća po 100 evra mesečno oko 15 godina, sa 5,5 % kamate , da bi isplatio dugove učinjene od strane privatnih banaka i grupa. To je bila kap koja je prelila čašu.

Ono što se dogodilo potom je nesto zbilja `nedogođeno` do tada. Verovanje da stanovnici treba da snose konsekvence grešaka finansijskih monopolističkih krugova , odn. da cela nacija ispašta da bi vratila dugove privatnih lica je rasprseno.

Kao posledica nastupila je transformacija odnosa građana i političkih institucija i usmerila islandske lidere prema strani njihovih glasača.

Šef države Olaf Grimsonn je odbio da potpiše zakon kojim se obavezuju građani Islanda da vrate dugove privatnih bankara i prihvatio je referendumsko izjašnjavanje po ovom pitanju.

U martu 2010. na referendumu 93% stanovnistva izjasnilo se protiv otplate duga. MMF je momentalno zamrzao kredit.

Ali revolucija (iako nije bila medijski propraćena u SAD) nije bila zastrašena.

Sa podrskom rešenog naroda vlast je pokrenula istrage za sve koje je smatrala krivim za ekonomsku krizu. Interpol je stavio na poternicu lica poput bivšeg predsednika Kauphtinga , potom Sigurda Einersonna , dok su drugi bankari osumnjičeni pobegli iz zemlje.

Ali Islanđani nisu stali na tom. Rešili su da donesu novi ustav , koji će zemlju u budućnosti osloboditi prevelike moći internacionalnih finansijera i virtualnog novca.

(stari ustav je prepis danskog ustava iz 1918. godine sa minornim izmenama umesto kralj -predsednik).

Da se sastavi novi ustav , ljudi sa Islanda su izabrali 25 ljudi od 522 odrasla koji ne pripadaju nijednoj partiji , a da ih je preporučilo bar 30 drugih ljudi ! Ovaj dokument nije rad grupe političara , vec je bio izložen na netu.

Stalni sastanci su prenošeni uživo streamom , a svi stanovnici imaju pravo da šalju komentare i sugestije još dok dokument dobija sve jasniji oblik.

Ustav koji će nastati u ovom participirajućem demokratskom procesu biće ponuđen na usvajanje parlamentu nakon sledećih izbora.

Neki čitaoci možda pamte da je islandski agrarni kolaps 90-tih opisan u knjizi Jareda Diamonda .

Danas , ova zemlja se oporavlja iz svog finansijskog kolapsa na način koji je suprotan od onaga što se danas smatra neizbežnim , kako je i nedavno potvrdila Kristin Lagard , šef MMf-a.

Narodu Grčke je rečeno da je privatizacija javnog sektora jedino rešenje. A Italija , Spanija i Portugal se suočavaju sa istim izazovima.

Treba da upere pogled ka Islandu. Odbijajuci da se povinuju stranim interesima , ova mala zemlja je jasno i glasno poručila da su njeni građani nezavisni i suvereni.

Zato Islanda u vestima vise nema

No Islanđani se nisu tu zaustavili: odlučili su napraviti nacrt novog ustava koji bi oslobodio zemlju od pretjerane snage međunarodnih financija i virtualnog novca.

Za pisanje novog ustava Islanđani su izabrali 25 državljana između 522 odrasle osobe koje ne pripadaju nekoj političkoj stranci, ali pod uvjetom da ih je preporučilo najmanje trideset građana. Taj dokument nije djelo nekolicine političara, ali je napisan na internetu. Sastanci se mogu pratiti online, a građani mogu slati svoje komentare i prijedloge. Ustav koji proizlazi iz participativnog demokratskog procesa bit će podnesen parlamentu na odobrenje nakon sljedećih izbora.

Danas se Island oporavlja od financijskog kolapsa na način koji je suprotan od onih koji se općenito smatraju neizbježnima, što je potvrdila i nova šefica MMF-a Christine Lagarde. Grci su rekli da je privatizacija njihova javnog sektora jedino rješenje. A oni u Italiji, Španjolskoj i Portugalu se suočavaju s istom prijetnjom.

Oni bi se trebali ugledati na Island i odbiti se poklonit stranim interesima te pokazati da su suvereni. To je razlog zašto Island nije više u medijima, zaključuje SACSIS.