Preporuke novoj superinteligenciji

Siđi s pijedastala uobraženog i sveznajućeg. Ne daj da te zarobi sujeta i pohvala tvom oratorstvu. Da bi te ciljana grupa razumjela moraš pričati njenim jezikom. Ne, ne moraju se uvijek svi slagati s tobom, ali je važno da te razumiju. Presudno važno.

Ne znam sad je l’ bolji primjer kad k’o prosječan glupan gledaš reklame pa te spuca ona sa više helizijuma nego je iko ikad pokušao da ti proda, a ti iako pojma nemaš šta je prokleti helizijum uvjeren si da je to prava stvar, pa kol’ko je sutra poletiš da kupiš jer je, ako ništa drugo – više; il’ da iskoristim popularni bingo gdje ti prodavačica nareda nagrada za tri šlepera samo ako prekrižiš DA na jednom dijelu listića, pritom izdvojiš i viška feninga. Oba primjera kazuju i dokazuju “šta nam ovo rade moj Nedime”.

Natrpavaju nas tolikim brojem suvišnih informacija da se to više ne da izdurat’. Pretežu se od nazovi načitanosti, a osnovne greške ne primjećuju, a kamoli da ih ispravljaju. Od zaista brojnih reakcija na tekst Zmajevima, samo je jedna pogodila pravu metu. Napravio sam zamku s jednom Andrićevom umotvorinom, poturajući je Meši. Ali to je prošlo skoro neopaženo dok su se neke onomatopeje ipersonifikacije shvatile potpuno pogrešno, da ne kažem lično, pa je nastala “izvesna pometnja”.

Koliko smo nazadovali u kreiranju vlastitog mišljenja jasno govori povodljivost mase koja ne pokušava shvatiti već radije prihvata nečiju opasku i od nje grade kule i gradove u živom pijesku koji će ih samo dublje i gnusnije utopiti u bezdan oholog neznanja i sujetnog (ne)razmišljanja. Uz to se pojavila i najnovija “superinteligencija” koja se razbacuje pojmovima kojih se ne bi zastidio ni sam starog Marksa sin, pa se šuta po virtualnoj mahali vajnim intelektom kako bismo svi redom vidjeli kol’ko je to nač’tano i nagutano svakojakog pojma koji ne smiju ostati nepodijeljeni makar ne priličili ili bili većini nerazumljivi. Treba podržat’ i pogurat’ pojavu pametnih u društvu pretežno glupih, ali ih ne treba ohrabrivati da kidišu nerazumljivošću i nerazumijevanjem za trenutak. Svoj nedvojbeno poželjan diskurs moraju prilagoditi ili sačekati neko drugo vrijeme, prostor, da ne kažem svemir. Jer divno je kad su oko tebe svi redom naobrazovani i kad je svima, bez pretjeranog objašnjavanja, jasno šta pisac hoće reći, ali je činjenica da živimo u duboko nepismenom društvu po više stavki, gdje vrlo veliki (ma, ogroman) broj ne poznaje niti sve znakove abecede (gluho bilo, azbuke), a kamoli da se njima koristi. U takvom okruženju je besmisleno i pokušavati, a kamoli biti uporan u upotrebi VELIKIH riječi koje će shvatiti samo oni koji tvoje natuknice shvataju i bez tebe.

Ako si tu samo zato da pristupiš lobiju već provjereno naprđenih intelektualaca onda ti je rabota poprilično šuplja i rezultiraće još jednim krahom pokušaja. Vrijedno je nekom ko nije im’o tu sreću da ne zna šta će od sebe u kišno poslijepodne, pa se zada u tabirenje riječnika, pojasniti što jednostavnijim jezikom o čemu mu pričaš. Prevesti, dodatno istaći, slikom potkrijepiti namjeru s kojom ideš, pa će bit’ jasnija i bolje prihvaćena tvoja namjera da napraviš nešto od svog visokocijenjenog intelektualnog angažmana kojim hoćeš promijeniti svije(s)t.

Visokointelektualni aktivisto, probaj ući među “običan svijet”, spusti svoje parametre za nekoliko podioka, i umjesto nepotrebnih rasprava i dokazivanja sa onima koji uglavnom razumiju tvoj jezik, pokušaj pričati jezikom ulice. Tad će ti se pružiti sjajna prilika da upoznaš osnove borbe kojoj se priklanjaš i od koje praviš svoju ostavštinu. Nauči šta zaista jeste cinizam, a šta je predstavljanje stvari onakvima kakve jesu. Nek’ ti ne bude mrsko proviriti u literarni izražaj poznat pod nazivom psovke. U njima se krije blago koje će obogatiti tvoje shvatanje svijeta. Možda prokljuviš da izrazi poput kvazi, nadri, neo… baš nekome zvuče kao psovke, pa te neće tretirati onako kako želiš već će ti prikačiti stigmu “šupljaka koji prdi u prašinu”.

Siđi s pijedastala uobraženog i sveznajućeg. Ne daj da te zarobi sujeta i pohvala tvom oratorstvu. Da bi te ciljana grupa razumjela moraš pričati njenim jezikom. Ne, ne moraju se uvijek svi slagati s tobom, ali je važno da te razumiju. Presudno važno. Izliječi taj mesijanski sindrom i skini oreol wannabeprosvjetitlja, pa ćeš vidjet’ kako se umnožava broj pristalica ideje koja ne mora biti idealna, ali mora biti razumljiva. To kad shvatiš možeš rahat u svijet.

Umjesto što opetuješ floskule, iskoristi priliku da ih pojasniš. Umjesto što se braniš zajedljivošću, crtaj, pojednostavi svoj način obraćanja. Nemoj da ti bude mrsko ostati i sat duže kako bi nekog privolio da te razumije. Nema svrhe da ploviš svojim korteksnim lađama ako ti ciljana skupina čita opskurnu štampu. Pričati radnicima na visokoj peći o kvaziideologijama, defetizmima, neoliberalizmima… jednako je kao da oni tebi pričaju o tom kako im je strašno vruće na radnom mjestu. Jer ti njihovu priču ne možeš shvatiti dok ne staneš uz visoku peć i sam osjetiš vrelinu.

Spusti se na zemlju i koračaj normalnim korakom. Osvrni se oko sebe i pogledaj brojne rupe na ulici koje čim napuni kiša prskaju prolaznike koji će ti trenutno naredat’ sve te kvazi, neo, nadri… “izme”, na kamaru. I onda opet nemaš ništa. Onda opet ispočetka. Ostavi mudrolije literaturi iz koje crpiš svoje znanje, a ponudi jednostavan jezik i prikaz suštine. Ne pali se na broj karaktera ili kartica koje ćeš objaviti, već pričaj jezikom koji razumiju ama baš svi.

izvor: protest.ba, piše: Nermin Čengić