(piše: Nemanja Tepavčević
)
Prije dolaska u Britaniju, poznatu po stavu da je Lamanš širi od Atlantika, mislio sam da ću se suočiti s euroskeptičnim akademskim krugom, uz suverenističke kolege eurofobe i protivnike proširenja Unije. Nisam bio u pravu. Univerzitet Oxford ima reputaciju rasadnika eurofilnih akademika, državnih i EU službenika, nekih manje nekih više kritičnih ali u svakom slučaju željnih hrabrijih integracijskih koraka unutar same EU. Od 15 kolega na programu za Evropsku politiku i društvo, samo ih je dvoje otvorenih euroskeptika – jedna Slovakinja koja preferira uređenje Evrope po klasičnom vestfalijskom modelu suverenih nacionalnih država i jedan Španac koji smatra da EU treba da se fokusira na ekonomski rast, prestane sa donošenjem nebrojenih uredbi i direktiva, i da zaboravi na političko ujedinjenje. Ostalih 13 kolega su, poput mene, iskreni pobornici što jače i nezavisnije EU, sa snažnim federalističkim elementima, čiji se razvoj bazira na neofunkcionalističkoj logici “efekta presipanja” iz jedne oblasti u drugu.
Ali, da ne bih davio o raznim teorijama i ubjeđenjima studenata sa Oxforda, osvrnuo bih se samo na rad jednog prijatelja, Anglo-Austrijanca, koji trenutno piše magistarski rad nazvan Tabloid Britannia. Kada nam je jedne večeri govorio o konturama njegovog istraživanja i teze koju želi da dokaže, Fabian je to obrazložio na sljedeći način:
Tabloidi ili žuta štampa, dominantno kontrolišu čitalaštvo Ujedinjenog Kraljevstva i nose ubjedljivu tiražnu pobjedu u odnosu na kvalitetne dnevne novine poput Guardiana ili sedmične časopise poput Economista. Bombastični naslovi loše napisanih tabloida poput The Sun ili Daily Mirror dnevno ulaze u domove miliona Britanaca, dok stilski kvalitetniji, činjenično pouzdaniji i analitički orijentisani tekstovi dopiru do tek par stotina hiljada ljudi. Osim što zaglupljuje narod, žuta štampa u Britaniji počela je i da prouzrokuje direktne negativne posljedice po percepciju EU – od nedavno su zvanične pozicije britanskih tabloida anti-EU, a kulminacija je usljedila u novembru 2010. godine kada je Daily Express u svoju misiju velikim slovima uključio povlačenje Ujedinjenog Kraljevstva iz EU.
Euroskeptična tabloidna taktika je jednostavna: stilski bezvrijednim vokabularom, kojim se zaluđuje najneobrazovaniji društveni sloj, uz bombastične i često vulgarne naslove koji potpuno iskrivljuju činjenice i netačno interpretiraju događaje vezane za EU, stvoriti negativan imidž ne samo Brisela već i Njemačke, Francuske i drugih evropskih zemalja, istovremeno pozivajući se na specifičnosti i bogatu kulturu i tradiciju Engleske i drugih regija UK. Opsesivnost britanske žute štampe neosnovanim strahom od Brisela podstakla je EU predstavnike da poruče predstavnicima tih medija da prestanu sa cirkulisanjem netačnih mitova o Uniji. Među najkomičnijim mitovima su članci o tome kako će Komisija svojom direktivom o zaštiti od sunčevog zračenja zabraniti dekoltee britanskim konobaricama, ili apsurdni “istraživački” tekstovi Daily Telegrapha po kojima je EU namjeravala da promijeni naziv britanske grickalice Bombay Mix u Mumbai Mix jer se ovaj indijski grad više ne zove Bombaj na engleskom. Sve same neistine i mitovi.
Kroz intervjue i ispitivanje javnog mnjenja, moj kolega planira da utvrdi u kojoj mjeri natpisi žute štampe u Britaniji utiču na negativnu percepciju EU, a koliko kvalitetna štampa ima kontraefekat, tj. u kojoj mjeri dovodi do realnog shvatanja raznih tema vezanih za EU.
Sjećam se tih razgovora i kako sam mislio da mi u Crnoj Gori takvih problema nemamo. Međutim, “počinje nešto da truli u državi Danskoj.” Ono što me nagnalo da napišem ovaj tekst je svježe prenijeti članak sa hrvatskog T-portala objavljen na sajtu crnogorskih Vijesti a koji se tiče “nekog tamo izvora” koji je navodno upozorio da balkanske zemlje nemaju mjesto u EU. Objavljivanje ovog i ovakvog članka je problematično sa više aspekata.
Prvo, izvor je neimenovan, misteriozno se navodi da se radi o bivšem EU diplomati, a lako se može i raditi o običnoj izmišljotini ili jednostavno o stavu nekog euroskeptika bez ikakvog kredibiliteta i uticaja u Uniji. Drugo, da “EU proživljava najveću socijalnu, ekonomsku i političku krizu koja je veća nego ikad” je izjava koja je prvo neutemeljena u činjenicama i istorijskoj perspektivi, a zatim i tipična za bombastično žutoštamparsko novinarstvo. EU se nalazila u mnogo težim trenucima krize, političke sredinom šezdesetih sa tvrdoglavim De Gaule-om, ekonomske tokom sedamdesetih, pa i možda najdramatičnije početkom devedesetih, raspadom komunizma u susjedstvu i ujedinjenjem Njemačke. Pa je preživjela.
“Merkel i Sarkozi stalno se dogovaraju, a ni sami ne znaju oko čega. Problemi se samo odgađaju, a nikad ne rješavaju.” – još jedan primjer neargumentovane i tabloidne izjave. Njemačka kancelarka i francuski predsjednik, uprkos svim njihovima manama, zasukali su rukave i doveli EU do važnog dogovora u sitnim satima zore 27. oktobra 2011., kojim se podupire zajednička valuta i konkretizuje solidarnost s ekonomski oslabljenim članicama. Neimenovani diplomata u tekstu koji ne zaslužuje objavljivanje u Vijestima kao mediju koji se želi predstaviti ozbiljnim, dalje kaže “Zato je svaki put sve gore. Evropskoj uniji ne treba Balkan.” Slijedeći ovu logiku, mogu li ja da napišem tekst i da se pozovem na bivšeg EU zvaničnika koji je želio ostati anoniman, i da kažem: “Problemi se danas rješavaju na kvalitetan način, optimizam za proširenje je obnovljen. Evropskoj Uniji treba Balkan.”? Na kraju krajeva, za to postoje i pismeni dokazi, strategije i posvećenost čitave čete ljudi u Direktoratu za proširenje.
Zato dižem glas protiv tabloidizacije evropskih pitanja po britanskoj žutoštamparskoj matrici, i upućujem dobronamjeran apel Vijestima da prestanu objavljivati ovakve i slične tekstove kojima se urušava ugled tog lista a građanima Crne Gore se vrši bezočna manipulacija.
Nemanja Tepavčević: Glas protiv anglo-tabloidizacije Evropske Unije u Crnoj Gori
27. Oktobra 2011. - 15:47 od 8 komentara
javniservis.me 
apsolutno saglasan. Dobro je što je J.Servis nakon mnogobrojnih euro-skeptičnih tekstova (skoro svaki dan naslov “EU blizu raspada”, “EU u najvećoj krizi”) napokon počeo da prenosi i pozitivne tekstove o EU, nakon Milovana Jankovica danas, sada i ovaj tekst Tepavčevića. Ovo će možda biti i najbolja stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih par godina ako vrhuška DPS stvarno otvoreno počne da bude euroskeptična, jer će onda napokon svi oni koji su srcem za Evropu moći da pokažu da se bore za prave vrijednosti, i postaće vidljivo ko je sve ovo vrijeme lažno izrabljivao evropske ideje na CG političkoj sceni.
Bravo Nemanja.
Zar neko stvarno misli da su se Vijesti izmakle iz rezimskih sema….
1.Kada se UK odrekne Funte i prihvati Evro mozda Unija i potraje.
2.Poslije razbijanja SFRJ,u kojem je barjacila Njemacka ,dok je u isto vrijeme vrsila ujedinjenje svoje teritorije,a nakon cega je cijeli ovaj prostor gurnut u katastrofu cije posledice su i danas vidljive na svakom koraku- -tesko da se zapadu moze vjerovati.
3.To ne bi bio prvi vec treci,a sumnjam i da je poslednji put da Njemacka i njeni sateliti zamecu krvavo kolo po ovim vrletima.
4. Poslije 15 godina “tamburanja”o integraciji ovog prostora u Uniju normalno da je sve vise onih koji za razliku od vas g-dine Tepavcevicu ,vjeruju u tu pricu.
5.Ovako ce te i vi razmisljati nakon 10-ak godina
Ispravka,pod 5 treba da stoji da je sve vise onih koji za razliku od Tepavcevica NEvjeruju u tu pricu (o EU)
‘Osobno se plašim da EU ne bi mogla preživjeti krizu koja bi potrajala cijelo desetljeće, jer temelji koji garantiraju njenu stabilnost ne bi izdržali’, kaže najutjecajniji slovenski ekonomist i akademik Jože Mencinger.
“Temelji stabilnosti EU su dosta neobični: inercija, demokratski deficit, sposobnost ignoriranja vlastitih pravila, stvaranje novih i novih u biti nepotrebnih institucija te baratanje praznim parolama. Jesu li ovi temelji dovoljno jaki i za teška vremena? Je li EU dobra asocijacija samo za dobra vremena ili je dobra i za teška vremena? Na to ne znam odgovoriti”, kazao je Mencinger u opširnom intervjuu Globusu.
Kaže, EU ima iste probleme kao i Jugoslavija, makar je o tome donedavno bilo nepristojno govoriti. Konkretno, to su velike razlike u razvijenosti, koje traže različite ekonomske politike i /ili velike preraspodjele dohodaka, a koje se ne mogu prevladati pomoću fonda solidarnosti.
Fondovi spašavaju banke, ne posrnule ekonomije
Štoviše, kaže Mencinger, fond solidarnosti ni nije namijenjen spašavanju ekonomija posrnulih zemalja, nego spašavanju banaka i njihovih interesa. “To je jasno od samog početka grčke krize; 75 posto grčkog duga bio je financiran francuskim i njemačkim bankama, koje bi se u slučaju grčkog bankrota našle u nezavidnom položaju i koje bi morale spašavati Francuska i Njemačka”, kaže Mencinger i dodaje da je i za Grčku i za EU bolje da se grčki dug otpisati.
Što se tiče ulaska Hrvatske u EU, Mencinger smatra da neće biti većih promjena za Hrvate, budući da smo “veliki dio suvereniteta izgubili u procesu približavanja EU”. No, napominje da bi za Hrvatsku bilo bolje da nekoliko godina ne razmišlja o ulasku u eurozonu.
Kriza postaje ‘normalno stanje stvari’
Za kraj, Mencinger je komentirao i pobune diljem svijeta, od Grčke do Wall Streeta. “Pobune su se mogle očekivati i posljedica su razvoja najmanje tridesetak godina u kojima je rad u podjeli društvenog proizvoda gubio u korist kapitala, u kojima je zbog pomicanja proizvodnih kapaciteta u zemlje s ‘jeftinijom radnom snagom’ stvarana nezaposlenost i višak ponude nad potražnjom, koja se najmanje dvadeset godina uzdržavala kreditima”, kazao je Mencinger.
“Nažalost, kriza nije utjecala na svjetski ekonomski sustav, pa je možda kriza postala ‘normalno stanje stvari’ na koje ćemo se naviknuti”, zaključio je poznati slovenski ekonomist.
http://www.tjednik.hr/vijest/vijesti/22760/Jo-e-Mencinger-Euro-je-kao-bratstvo-i-jedinstvo-bez-temelja
Usporedbom s Jugoslavijom, koju ponavlja od savjetovanja do savjetovanja i od jednog intervjua do drugog, glasoviti slovenski ekonomist dr. Jože Mencinger već duže od godine dana crta najcrnju moguću budućnost Europske unije. To je raspad u kojem bi čak argumenti oružja mogli zamijeniti argumente kao oružje. On kaže (sada u intervjuu “Globusu”) da bi nekontrolirani raspad vodio u “potpuni kaos”. Ne treba dugo razmišljati što bi ta sintagma mogla značiti u kontekstu ponavljanja ne tako davne jugoslavenske teorije i prakse. Na našu mračnu prošlost podsjeća i njegova konstatacija da je “Europska komisija sastavljena od drugorazrednih političara”. Pamtimo li još sve one fizionomije, koje su se uoči raspada Jugoslavije sastajale po nekadašnjim Titovim rezidencijama, demonstrirajući potpunu nesposobnost da na civilizirani način zaustave galopirajuću krizu?
Mnogi su ljudi proživjeli to vrijeme s nekom čudnom mješavinom razuma i emocija, koju je jedna mudra politička novinarka svojedobno opisala ovako: “Znala sam što će se dogoditi, ali u to što sam znala nisam vjerovala…” Nada umire zadnja, glasi uzrečica koja opisuje tu crtu ljudske prirode. Ako je u ono doba i Mencinger imao nekih iluzija, sada ih više nema. Nažalost, to se ne može reći za mnoge druge ljude, posebno za brojne europske političare kratkog pamćenja i uskih interesa. Iako bi i njima sličnosti nekadašnje Jugoslavije i današnje Europske unije morale doslovno bosti oči.
Razvijeni i nerazvijeni
Jugoslavenske su se republike razlikovale po stupnju razvijenosti, pa je, u najekstremnijem slučaju, Slovenija bila više nego četiri puta bogatija od Makedonije. Postojao je, međutim, mehanizam koji je trebao pomoći da se postupno sužava jaz između bogatijih i siromašnijih. Iz posebnog saveznog fonda manje razvijene republike dobivale su povoljne razvojne kredite, a iz budžeta Jugoslavije financirala se određena razina društvenih potreba (zdravstva, školstva…) onima koji za to sami nisu imali dovoljno novca. Pa ipak, nitko nije bio zadovoljan i svi su tvrdili da ih drugi eksploatiraju. Razvijeni su sve to doživljavali kao uteg oko vrata, odnosno kao trošak koji koči njihov razvoj, dok su nerazvijeni dokazivali da sva pomoć koju dobivaju nije ništa prema koristi koju bogatiji ostvaruju na njihovom tržištu.
To je vodilo u stalne sukobe i međusobna optuživanja republičkih i pokrajinskih političkih vodstava, pri čemu su se oko svake reformske odluke sukobljavale dvije grupacije. Nerazvijeni protiv razvijenih. Tako su se problemi zamrzavali umjesto da se rješavaju, a istovremeno se pripremalo i gnojilo tlo za bujanje otrovnog nacionalističkog korova. Početkom 1981., niti godinu dana poslije Titove smrti, tadašnji neprikosnoveni kosovski lider Mahmut Bakali optužio je Jugoslaviju da eksploatira Kosovo. Ono bi se moralo razvijati duplo brže od prosjeka Jugoslavije, a razvija se “samo” 60 posto brže. Naravno, mjereno per capita, dakle po stanovniku, što je jedino realno, ustvrdio je on. Mjesec dana poslije, na Kosovu su izbile demonstracije na kojima se vikalo: “Trepča radi, Beograd se gradi!”
Beograd je bio simbol Jugoslavije, koja je tada svakog dana davala Kosovu 2,6 milijuna dolara. I to ne ovih sadašnjih, već dolara koji su bili jači nego što je danas euro. To je, smatraju mnogi, bio prvi lagum iskopan ispod temelja Jugoslavije poslije nestanka Tita s političke scene.
Danas se u cijeloj Europskoj uniji izvikuju suvremene varijante iste parole. Unija, a prije nje Europska zajednica, imala je pravilo da svaka buduća članica mora ostvarivati najmanje 60 posto prosječnog bruto domaćeg proizvoda svih ostalih članica. Ali od toga se odustalo u zanosu nakon pada berlinskog zida, kad se odjednom sve činilo mogućim i kad su političari povjerovali da je nakon ujedinjenja Njemačke i ostvarenje sna o ujedinjenoj Europi nadohvat ruke. U groznici proširenja, ali i s posebnim ciljem da se spriječi širenje ruskog utjecaja, Unija je narasla na 27 zemalja, među kojima su razlike u razvijenosti čak i veće od onih u nekadašnjoj Jugoslaviji. Nakon medenog mjeseca, bili su dovoljni prvi znaci krize pa da počnu rasprave o tome tko koga iskorištava, tko je lokomotiva, a tko zadnji vagon, tko je marljiv, a tko lijen itd.
Obnova europskog rasizma
Po jednom ali bitnom elementu, te su rasprave čak i gore od onih u bivšoj Jugoslaviji. U njima se, naime, obnavlja stari europski rasizam, za što se u Jugoslaviji nerijetko završavalo u zatvoru, dok su budući nacionalistički palikuće uspješno držani na margini društvenog utjecaja. Sjever se, naime, proglašava ozbiljnim i marljivim, a jug lijenim i neodgovornim. Od toga do teorije o plavim nadljudima i onim drugima koji su prljavi, ružni i zli samo je jedan korak. Štoviše, njemačka kancelarka Angela Merkel taj je korak na izvjestan način već napravila izjavom da je politika suživota bila pogrešna, jer su civilizacijske razlike prevelike. Kakva je to ujedinjena Europa iz čijih je temelja izvučen kamen suživota i umjesto njega ugrađena mračna teorija američkog profesora Samuela Huntingtona o sukobu civilizacija?
U Europskoj uniji, kao i u nekadašnjoj Jugoslaviji, politička je kriza izbila prije ekonomske. Sve do pojave Slobodana Miloševića, Jugoslavija je bila znatno ravnopravnija od Unije. Za sve se bitne odluke tražio konsenzus, sve su republike imale jednak utjecaj u federaciji, jednak broj saveznih poslanika i drugih federalnih kadrova. Na primjer, svaka je republika davala po 16 ambasadora, bilo da se radi o Crnoj Gori sa 600.000 stanovnika, Sloveniji s dva milijuna ili Hrvatskoj sa 4,8 milijuna. U Europskoj uniji takve ravnopravnosti nema, pa veći imaju proporcionalno veći broj glasova i predstavnika u njenim tijelima. Nekima ni to nije dovoljno, pa se traži uvođenje “pune demokracije” po principu “jedan čovjek, jedan glas”. Da postoji pakao, u nekim njegovim dubinama Slobodan Milošević bi sada trijumfirao.
Jugoslavija se urušila u prvom redu zato što njen birokratizirani politički sustav više nije uspijevao osigurati ni društveni niti ekonomski progres. Godine poslije Titove smrti protjecale su u brežnjevljevskoj učmalosti, a kad su promjene konačno pokrenute, bilo je već kasno. Na sceni je već bila nacionalistička revolucija koja je iznjedrila drugi i drukčiji projekt.
Federaciji popucali federi
Ni Europska se unija ne uspijeva suočiti sa svojim manjkavostima, pa onda ni stvoriti sustav koji bi omogućio nužne promjene. U prvom redu, napuštanje financijskog i neoliberalnog kapitalizma i pronalaženje specifičnih modela za zemlje na različitom stupnju razvoja. Umjesto toga, nametnuta su jedinstvena rješenja, od kojih je zajednički novac, euro, doveo do rušenja konkurentnosti niza siromašnijih zemalja, čime su razlike još povećane. Slično kao i nekad u Jugoslaviji, nesposobnost da se vuku nužni potezi pokriva se političkim dogmama. Tako se za sadašnju politiku Europske unije tvrdi da “nema alternative”, a euro je, kaže Mencinger, stekao status kakav je u Jugoslaviji imalo bratstvo i jedinstvo. Zapravo, pretvaranjem nekadašnje Ekonomske zajednice u Uniju, njeni su ekonomski temelji zamijenjeni političkim “bratstvom i jedinstvom”.
Kao i nekadašnja Jugoslavija, federacija koja je trebala “federirati” (Vladimir Bakarić), dakle stalno usklađivati interese, i Unija je sustav bez sankcija za one koji se ponašaju samovoljno. Jugoslavija je funkcionirala dok je sankcija postojala. Ona se zvala – Tito. Kad je on otišao preko Romanije (kako je napisao Krleža), popucali su svi federi. Mnogi politički i ekonomski analitičari (zanimljivo, lijevi kao i desni) vjeruju da bi jačanje Europske unije kao zajedničke države, dakle stvaranje Sjedinjenih Država Europe, bilo jedini mogući izlaz. Postojanje jednog umjesto 27 proračuna osiguralo bi jedinstvo fiskalne i monetarne politike, pa se više nitko ne bi mogao ponašati kao Grčka. Ali kako bi se dijelio taj silni novac i kako bi tekle rasprave o tome? Jedino Mencinger misli da bi umjesto jačanja centralizma trebalo olabaviti sadašnju regulaciju. Kao da je on jedini nešto naučio iz jugoslavenskog iskustva.
http://www.novossti.com/2011/10/mediteran-radi-bruxelles-se-gradi/
“u tekstu koji ne zaslužuje objavljivanje u Vijestima kao mediju koji se želi predstaviti ozbiljnim”
A moj Nemanja, citate li vi ustvari Vijesti, vidite li palanacke naslove, primijetite li price bazirane na carsijskim tracevima, konstatujete li nivo, rjecnik i, sve u svemu, banalnost koja provijava kroz clanke ovog dnevnika? Vas primjer nije izuzetak, nego pravilo. I nema mjesta relativizaciji tipa “najbolje su sto imamo”, jer tako cemo zauvijek plivati u osrednjosti.
Ne postoje tri skolovana i kvalitetna novinara u Crnoj Gori, i nadati se da ce ta ‘kultura’ proizvesti nesto kvalitetno, bez podizanja ljestvice na najvisi moguci nivo, je cista iluzija (jer ‘najbolji koje imamo’ konstantno svoje mediokritetstvo predstavljaju kao vrhunski domet).
Nikada u EU, rodjace!