Diktatorski snuff & Lady Macbeth svjetskog okruga

Jesmo li barbari? Gledajući na svojim ekranima snimku Gadafijeva smaknuća, milijunska publika diljem svijeta pretvorila se u suučesnika u krvavom obredu smrti, ne manje od starih Rimljana u sjedištima arene ili gomile koja prisustvuju kamenovanju preljubnice u nekoj arapskoj zemlji. Ovom pukovniku, očito, ima tko gledati snuff film.

izvor: tportal.hr, piše: Slavenka Drakulić

Diktator je mrtav. Libijci slave. Narod je pokazao da ima pravo odlučivati o svojoj sudbini, dodaju komentatori. Počinje nova era libijske povijesti – o tome govore naslovi u današnjim medijima koji izvještavaju o ovom izvanrednom događaju, objavljujući sliku okrvavljenog Gadafijevog leša i videosnimku, snimljenu mobitelom, koja se jučer cijelo popodne vrtjela na Al Jazeeri, CNN-u , BBC-ju i svim ostalim svjetskim televizijskim stanicama.

Nije čudo da su Libijci počeli slaviti njegovu smrt dok vijest još nije bila ni potvrđena. Njegovo lice gledalo ih je sa plakata i ekrana 42 godine. Proljetos, kad je Bliskim istokom krenuo val pobune, Gadafi se u ožujku pojavio pred kamerom BBC-a. ‘Vi to ne razumijete’, odgovorio je reporteru kojeg je zanimalo ima li još uvijek kontrolu. ‘Mene moj narod voli!’ dometnuo je samouvjereno i nadmeno: ‘Moji ljudi su uz mene, uvjereni smo da ćemo pobijediti.’

Mač pravde i zakon linča 

Očito da ga njegov narod nije volio dovoljno, a to se vidi i iz snimke na kojoj je zabilježen prizor njegovog umiranja. Bolje rečeno smaknuća. U krupnom planu, mutna, zrnata, a ipak dovoljno jasna da se može prepoznati lice omrznutog diktatora dok njegov okrvavljeni leš pobunjenici vuku po zemlji. Službeni libijski izvori kažu da je uhvaćen u unakrsnoj vatri, odnosno da je, napuštajući njegov rodni grad Sirt, Gadafijev konvoj bombardirao NATO, a napala ga je i pobunjenička vojska. Najnovije vijesti, međutim, govore da je usmrćen 9-milimetarskim metkom u čelo. Ubio ga je 18-godišnjak, dok su ga izvlačili iz rupe kraj puta u koju se sakrio. Potvrđeno je i da je pretučen… Bilo kako bilo, snimka je u najmanju ruku uznemirujuća, na što su gledatelje upozoravale TV-stanice. I više od toga. Iako u medijima stoji da je riječ o snimku od povijesnog značaja, jednako je tako točno da je cijeli svijet gledajući taj šokantni prizor svjedočio brutalnom barbarskom činu u kojem je jedan čovjek ubijen kao pseto i u kojem su se borci za slobodu pretvorili u rulju.

Naravno da postoje objašnjenja za ovakvu smrt: rat je, u situaciji u kojoj se Gadafi našao pravna država nije imala šanse… Omar Ashour, direktor bliskoistočnih studija na sveučilištu Exeter, izjavio je za CNN: ‘Postavlja se pitanje o ljudskim pravima i humanitarnom zakonu, o tome je li prihvatljivo prikazati sliku leša na tlu a da nije pokriven – ali mnogi Libijci koji su trpjeli pod njegovom dugogodišnjom diktaturom doživjet će takvo prikazivanje tijela kao pravedan kraj… Gadafi se ni sam nije uzdržavao od brutalnosti. Vješao je ljude javno na trgovima i sveučilištima, tako da su se mnogi borci i aktivisti nagledali takvih prizora u svome životu.’ Usto, fotografije predstavljaju udarac moralu njegovih pristaša, zaključio je gospodin Ashour, na neki način potvrđujući da je Libijcima bilo potrebno da videsnimku, ma kako šokantna ona bila. Na koncu konca, tradicija izlaganja leševa ili glava zarobljenih i smaknutih neprijatelja nije ništa novo ni nepoznato – jedino što bi čovjek pomislio da je to civilizacijski daleko iza nas.

Ima li pravednika među gledateljima?

No, ovo je tek jedna strana priče. Druga je strana pitanje – što ona znači za gledatelje širom svijeta? Zašto je, naime bilo potrebno iznova i opet iznova prikazivati višeminutnu mučnu scenu, pa makar umirući bio i omrznuti diktator? To zapravo gledatelje stavlja u situaciju gledatelja snuff filmova, u perverznjake koji se naslađuju smrću. Dakako, nitko nije prisilio gledatelje na to, nisu morali gledati krvavi spektakl linča i ubojstva uživo, bili su upozoreni, imali su mogućnost izbora… Pa ipak, one koji su se odlučili na gledanje – a takvih je sigurno bila većina – te snimke su pretvorile u svjedoke okrutnog obreda smrti. Gledajući ga, učestvovali smo u njemu i tako sami postali barbarima. Ne bitno različiti od Rimljana u publici arene ili ljudi koji prisustvuju kamenovanju preljubnice u nekoj arapskoj zemlji. Jedina je razlika da se gladijatorski spektakli odvijaju podalje od nas. Jer, barbarstvo moderne civilizacije, čijim se dostignućima i institucijama inače volimo dičiti, ogleda se upravo u činjenici da gledatelji ne okrvave ruke. Oni sjednu pred ekran i gledaju spektakl smrti. Činjenica da ga gledaju – dakle, gledanost sama – onaj je palac koji su stari Rimljani okretali gore ili dolje odlučujući o sudbini gladijatora. Ili, ako hoćete, onaj kamen bačen na preljubnicu… Oni nesretnici koji su zarobili Gadafija, još su možda nešto i riskirali. Modernom gledatelju tehnologija, televizija i internet, danas omogućuje ovu vrstu elegantnog sudjelovanja. Zar smo zbog toga manje barbari?

*** ***

Lady Macbeth svjetskog okruga

izvor: rudan.info, piše: Vedrana Rudan

Koliko bi nam život bio ljepši da nema interneta. Želiš samo pogledati tko ti je pisao ali ti vrag ne da mira, iako ne gledaš  teve, ne čitaš ni novine, ipak…Nikako baš nikao, ni uz najbolju volju, ne možeš izbjeći direktan prijenos orgazma što ga je doživjela Hillary Clinton kad je ugledala mrtvu glavu najvećeg zločinca na kugli zemaljskog Gadafija.

Pred osam je godina to bio onaj lik iz Iraka, tko mu se još imena sjeća? Staviše mu debeli špag oko vrata, izbiše sanduk pod nogama, ljuljao se i batrgao pred očima čitavoga svijeta. Neka vidimo da je Pravda opet pobijedila.

Tako je i ovih dana. Mrtav Gadafi leži na kamenom podu neke mesnice, navodno još uvijek u jednom komadu, navodno ga još nisu rastrgali ni bijesni psi ni libijski borci za slobodu. Leži tamo u onoj mesnici jer se osloboditelji ne mogu odlučiti, baciti ga u more ili ne.

I o njegovom sam sinu nešto pročitala. Ne sve. Želudac mi u posljednje vrijeme stvara probleme. Vidjela sam da na sebi ima krvavu košulju i da je prije smrti zatražio cigaretu. Da nije one Clinton zgađeno bih rekla, muška posla. Svijetom vladaju muškarci, bešćutna bića koja ne rađaju, koja ne znaju što je to izbaciti iz sebe bespomoćan komadić mesa koje će polako, polako postati ljudsko biće.

Logično je da muškarcima ljudski život ne znači ništa kad, opjednuti lovom na lovu, moć, naftu, plin, zlato, ne mogu upoznati ljepotu stvaranja čovjeka.  Ali Hillary?! Hillary?!  Na primjeru te Lady Macbeth najbolje se vidi koliko političare ne određuje spol.

Hillary je majka pa ipak svršava gledajući izmasakrirani leš. Barack Obama, Dobri Crnac u službi Bijelog Čovjeka objavio je da se Amerika nakon devet godina povlači iz Iraka. Da se uvlači u Libiju znamo i bez objave. Kako se baš ništa ne mijenja osim sredstava klanja.

Henrik Osmi ili netko njemu sličan ubijao je svoje neprijatelje ognjem i mačem, Hillary i Obama uz pomoć Francuza i Britanaca to čine bespilotnim letjelicama. Da bi “sačuvali ljudske živote.” Kako da se mi mali i nemoćni snađemo u svijetu koji je jednak onome u kome su živjeli naši krvoločni preci?

Može li nam spoznaja da znamo istinu pomoći da budemo sretniji i da u miru i veselju sačekamo bespilotnu letjelicu iznad svoje glave? Pojma nemam. Ja sam, pošto nemam hrabrosti sprašiti si metak u čelo, sebi olakšala svoj bijedni život u skladu sa postupcima Hillary Clinton i Baracka Obame.

Ubila sam susjede, ukrala im ušteđevinu, držali su je, poput mnogih glupana, u velikoj, smrznutoj kokoši, a onda im zapalila kuću. Dvadeset tisuća eura nije mali novac. Kad potrošim lovu krenut ću dalje. Živim u velikom gradu. Želim biti sretna žena kad mene i sve moje Svjetski Borci Za Demokraciju pretvore u mljeveno meso.

A možda…Čovjek nikad ne zna. Možda ću doživjeti dan kad će neki žuti, veseli čovječuljak na ekranu mog kompjutera svršavati dok bude gledao u razvaljenu glavu Hillary Clinton. Baš me zanima koje je boje kineska sperma. To će biti mali korak za čovječanstvo ali veliki korak za moj duševni mir.