„Ići po mišljenje” je najčešći model „saobraćanja” medija, umesto iznositi sopstveno. Ideje i mišljenja se uglavnom plasiraju preko drugog, izabranog drugog: stručnjaka, političkog analitičara, javne ličnosti, intelektualca, umetnika, estradne ličnosti…već u zavisnostiod teme, i uređivačke politike.
izvor: politika.rs, piše: Radmila Lazić
Takozvani opijum za narod nije više religija već politika, čije je sveto trojstvo: vlast, moć i novac. Narodu, iliti javnom mnjenju, dozvoljeno je da ima mišljenje(od kojegvajde nema). Dakako slobodno. Dakako kontrolisano.
Dozimetar slobode, i mišljenja, u rukama je medija.
Takozvana pluralnost mišljenja nije izum medija, ali je u njihovom vlasništvu. Koliko će se različitih mišljenja čuti zavisi isključivo od njih. Od toga koje je orijentacije (naravno političke) medij,zavisi i šta ćete čuti ili pročitati. Oni kreiraju javno mnjenje tako što propuštaju određenu vrstu mišljenja, ideja, vrednosti…Te ideje dolaze uglavnom od političara, iz centrala političkih stranaka (što se smatra legitimnim), ili se po njih ide kod eksponenata i eksperata, javnih ličnosti. „Ići po mišljenje” je najčešći model „saobraćanja” medija, umesto iznositi sopstveno. Ideje i mišljenja se uglavnom plasiraju preko drugog, izabranog drugog: stručnjaka, političkog analitičara, javne ličnosti, intelektualca, umetnika, estradne ličnosti…već u zavisnostiod teme, i uređivačke politike.
Recimo, u „Danasu” i „Novostima” ne možete ni u snu naći da iznosi svoje mišljenje jedna te ista osoba. Zna se u kojim novinama ćete naći stav ili mišljenje Biljane Srbljanović, a ukojima Kusturice. Na koju temu ćete tražiti mišljenje od Jelene Karleuše i Mirjane Karanović, a na koju, i gde, Dušana Savića, a gde Siniše Mihailovića itd. Da ne govorimo o davno „pročitanim” takozvanim nezavisnim političkim analitičarima. Njihova mišljenja su tražena, uticajna, dobro plaćena, ali i „upotrebljiva”. Važno je da se govori, piše, da se talasa javno mnjenje, stvara privid slobode izbora.
Ova društvena (čitaj:politička) komunikacija često je dvosmerna. Kako novinar ima svoju ličnost preko koje „dela”, tako i javna ličnost ima svoj medij, svoje novine, i novinare, preko kojih govori. Svoje kolumne. Ako neko pak hoće da dotera, ili „opere”, svoju biografiju objaviće dnevnik (po mogućstvu iz devedesetih). Tako će izneti mišljenje, iako zakasnelo, o društveno-političkoj situaciji, viđenje svoje nezamenljive uloge u „događajima”, zaklinjaće se u svoju proročku viziju, opisivaće svoju mučeničku poziciju i sl. Ne nadajte se, ni slučajno, da ćete u tim dnevnicima naići na kajanje, načinjene greške, nedoumice, strahove, na bavljenje svojom savešću, na „razgovore s dušom”, što bi rekli Grci.
Interesantno je da u tim krnjim autobiografijama, ni nalik negdašnjim, nema ličnog života pisatelja(!), a o ljubavi ni LJ. Baš kao da su ih pisali evnusi, i monasi, „vojnici” partija, a ne slobodni ljudi, pisci. Lični život je prekriven velom tajni,kako i „priliči” tzv. ozbiljnim ljudima, odnosno onima koji sebe preozbiljno shvataju. Sve je u službi javnog, i ideološkog. Ona delfijska „Spoznaj samoga sebe” ne odvija se izgleda ni u mraku sobe, nekmoli na papiru, pred auditorijumom za kojise piše. U grčkim i rimskim tekstovima nalog da spoznamo sami sebe bio je uvek u vezi sa drugim principom „staranja o sebi”(staranja o svom duhu). U današnje vreme briga o sebi svodi se na brigu ZA sebe. Pa u današnjim književničkim (ne uvek književnim) dnevnicima nema ličnog, duhovnog života. Staranje o sebi pretvorilo se u staranje za sebe: za svoj položaj, poziciju, uticaj. Niko se više ne bavi kultivisanjem sopstva radi sebe samog, već svojim društvenim postojanjem, odnosno opstajanjem, pranjem sopstvenih biografija, da se ne bi „izgubio voz”, onaj današnji, ali i onaj za večnost.
Elem, da vam svoju temu o ping-pong mišljenju, koje je moje-njihovo, njihovo-moje, po koje se nekud, ili nekome ide, potkrepim jednim svežim primerom. Nađoh se pre izvesnog vremena pesničkim poslom u jednoj od susednih država, i tu sretoh novinara ne baš dobronamernog i dakako kritičnog prema srpskom društvu.Taj mi se pohvali kako upravo ide u Srbiju da napravi intervju sa jednim piscem koji je tu skoro objavio dnevnik, i rekao „svu istinu”. Odmah znadoh kod koga ide, nije trebalo da mi kaže. Znadoh to po njegovim stavovima. I znadoh kod koga će ih naći . Čovek je putovao preko granice po sopstveno mišljenje. Naši glasnogovornici uostalom tome i služe. Oni su naše drugo „ja”.
javniservis.me 
Dijelim sa ucesnicima i svoje ljubavi i broj brakova, i srodstvo sa suprugom i razlike u godinama i autizam moga sina, i moje emocije od devedesetih do danasnjeg dana, cak i dijete za dijabeticare sa prijesnom hranom i sokovima od povrca, o bijelim otrovima(so , secer, bijela mrs i brasno) i spartanskom tuziranju svako jutro vrelo hladno, sa razliku od VECINE PROFILA KOJI SE OKOME NA NEKI LIK ILI NIK,
i prosiplju SPLACINE po istome, jer nije ISTOMISLJENIK,
TOTALITARNIH UMOVA, TITOVIH, ZLOBOVIH, FRANJOVIH I MILOVIH ILI SLAVKOVIH I MIRKOVIH,
ali ne trazim ZAHVALNOST, niti sam placem,
a svakom ko misli da je moj GAZDA, nudim onog poznatog brskucanina, da povuce dva dima.
Deindustrijalizacija jeste globalan trend u drustvima preopterecenim teskom industrijom, koja u potrazi za jeftinijom radnom snagom i zadovoljenjem ekoloskih standarda , ali i napretkom tehnologija sele svoja industrijska postrojenja u druge zemlje ( kao sto to US radi masovno u Kini iitd) ili pak ludsku radnu snagu mjenja tehnologijama.
Ali sta znaci Deindustrijalizacija za drzavu kao sto je Crne Gora, kreatori ekonomske politike u Crnoj Gori posebno oni sa pocetka 2000 diitih, veliki Libertarijanci, Fukujamisti, Fridmanovci i ko za sta sve ne su isti model copy pastirali na Crnu Goru. ( Dakle ovdje ne govorim o pogresnim modelima privatizacije i malverzacijama ovdje govorim iskljucivo o procesu deindustrijalizacije i zelim da pokrenem tu temu).
Zasto danas nema IMAKA gdje je ao niste znali proizveden prvi crnogorski automobil, zasto danas nema Radoja Dakica nego je na njegovom mjestu hram potrosnje zvani Delta City…koju najlakse mozemo opisati kao crnu rupu za crnogorski novac.
Koliko proizvoda u cijeloj Delti gdje cijela CG dolazi da kupuje je iz Crne Gore?
Cesto cete cuti od gradjna ” pa neka ugase taj KAP ili neka ugase tu Zeljezaru…ili pak koji ce k…onaj Arsenal sada je divno, to je pravi potez tamo su bazeni i ofarbana pristanista koja su i ranije bila sa nekoliko luksuznih zgrada.
Takodje Crna Gora je sa Arsenalom kao i sa vec navedenim firmama izgubila potencijalnu visokotehnolosku bazu, a dobila luna park za milijardere. Zar nije luna park mogao biti smjesten bilo gdje drugo u Tivatskom zalivu?
Zbog cega su sve tehnologije iz nekadasnjeg Arsenala koje su uz adekvatna ulaganja mogla danas biti konkurent slicnim vojnim brodogradilistima unistene ili prodane za male pare?
Zar je interes CG da izgubi tehnolosku bazu i osnovu?
Odliv mozgova devedesetih, bio je samo pocetak procesa koji se cini da nece skoro zavrsiti.
Sta cemo kada ostanemo bez kompletne industrije i tehologije. Hocemo li svi trckarati po Delti i Luna Parkovima po cijeli dan bez prestajanja ?
Sto ce to biti ulazni novac za CG, posto sada imamo samo izlazni ?
Turizam? haha
Moze li jedna zemlja vjecito opstati kao zemlja izrazenog trgovinskog deficita?Do kada se moze prezivljavati na kratkorocnim zaduzivanjima?
Jeli zemlja bez industrije bezbjedna zemlja ili lak plijen bilo kome?
Izvinite na uzurpaciji posta.
Prijatan dan.
Sergej Mitrovic
Student
Genijalno, to mogu samo svoji-slobodni ljudi.
Nije prodaja Arsenala toliko zlo kako ga opisuje student, jer je Mankova marina donijela izvjesni boljitak za nauticki turizam, ako nista drugo, a ono za oci, jer mora se priznati, marina mnogo ljepse izgleda od onog zapustenog Arsenala, a to sto je Mank stari prevarant,pa je iskoristio neznanje nasih “strucnjaka” za privatizaciju, to je vec stvar za analizu i pitanje: da li se moglo bolje prodati?Jeste, moglo se, ali posto mi imamo odlicne strucnjake za rasprodaju, po sistemu daj-sta-das,e tu mladi student ima pravo na prigovor.
Evo sad prilike za studente-a da svojim angazovanjem, pa i protestima, sprijece najavljenu rasprodaju crnogorske poste, jer ako se to ne sprijeci i ako strucnjaci za rasprodaju daju bud-zasta, to jedino
jos preostalo crnogorsko blago…blago ti je nama, jer ostace nam majka Crna Gora bez svojih posljednjih gaca na guzici.
Zbog cega bi se Arsenal kao potencijalna tehnoloska baza uopste prodavao.
Jesam student, ali ste predaleko od sustine i vama su zamaglili oci sa nekoliko jahti od kojih i vi i ja imamo samo fekalije u zaljevu. . mozda jos po neku dnevnicu neki perač prova.
Ja govorim o ocuvanju tehnologije baze za njen razvoje, nadogradnju koju smo imali i koju smo bacili tek tako.