Od New Yorka i Londona do Tel Aviva i Zagreba, priča je svugdje ista. Ma koliko građani vikali i bunili se, očito je da imaju sve manje stvarnog uticaja: bilo na izborima, bilo na ulici.
izvor: buka.ba, piše: Tomislav Klauški
Postalo je jasno da ni jedna od ponuđenih opcija – demokratski izbori kao prvo, a demonstracije kao zadnje rješenje – više ne garantira pravu promjenu. Ne pomažu ni ulični izljevi bijesa, ni racionalan izbor pred biračkom kutijom.
Ovoga vikenda hrvatski gradovi obavili su formalnost i pridružili se valu prosvjeda koji je krenuo s Wall Streeta. Međutim, ako su ove demonstracije ičemu poslužile, onda su debelim flomasterom istaknule poražavajući zaključak: što se građani više bune, manje toga mogu promijeniti. I oni prezaduženi i oni nezaposleni, i uplašeni i razočarani. Što je njihovo nezadovoljstvo vladajućim elitama veće, to je očitije da su pred njima totalno nemoćni.
Amerikanci optužuju Baracka Obamu da je one koji su izazvali globalnu krizu spasio novcem njihovih žrtava. U Italiji se ljudi ne mogu riješiti Silvija Berlusconija, baš kao što se u Hrvatskoj već godinama ne može srušiti HDZ-ov politički, gospodarski i društveni poredak.
Asimetrični rascjep
Što god činili – i koliko god se trudili – građani su sve nemoćniji. Asimetrični rascjep između političke, bankarske, tajkunske i medijske elite i ostatka prezaduženog i devastiranog društva postao je nepremostiv. I ne izgleda kao da će se uskoro smanjiti.
U Hrvatskoj smo odavno shvatili da izbori ne pomažu. Financiraju se prljavim novcem, volja birača mijenja se kupovinom vijećnika, bude se mrtvi glasači ili se autobusima voze preko granice. Ili se, kad sve to prođe, sklapaju trgovačke koalicije.
Gdje je alternativa?
Postoji li alternativa? Naravno. Hrabra oporba zbog verbalnog delikta kreće u raspuštanje parlamenta mjesec dana prije izbora, dok u svom predizbornom programu uredno slijedi utabane odrednice potrošene vlasti.
Hoće li se ukazati nekakva treća opcija? Ne za ovog života, ne u ovoj zemlji i ne uz ovaj izborni sustav.
A što je s predsjednikom Republike? Stjepan Mesić osam godina promatrao je raspad sistema pod Ivom Sanaderom. da bi onda sa zgarišta otišao na “riđuvinejšn”. Njegov nasljednik Ivo Josipović predstavio se kao uzdanica običnih ljudi zasićenih lažima i prevarama, da bi se vrlo brzo ispostavilo da nije bio ništa više od kamufliranog agenta postojećeg establišmenta.
Mediji rade za vlast i tajkune
Imaju li nezadovoljni građani saveznike u medijima? Najveće novine i najveće televizije – na čelu s onom javnom – već godinama rade za vladajuću elitu, za velike oglašivače, tajkune i interesne grupacije, dok najmanje pažnje posvećuju onima koji ih kupuju ili im dižu rejting. Mediji stvaraju lažnu sliku Hrvatske – od Ive Sanadera do Ivice Todorića – kako bi održali elitu na vlasti.
Može li građanima pomoći Mladen Bajić? Mnogi su mu se obraćali, od prevarenih radnika do Vesne Balenović, nosili mu dokaze o kriminalu tražeći od njega zaštitu, ali nisu je dobili. Glavni državni odvjetnik nije kukuriknuo dok mu politika to nije dozvolila. A svako novo uhićenje potvrđuje godine nedjelovanja.
Rohatinski ima svoj mali “bailout”
A što je s guvernerom Željkom Rohatinskim? Njega su proglasili prorokom koji donosi spas tisućama i milijunima ljudi pogođenih financijskom krizom i recesijom. I donio je spas: bankama, najvećim tajkunima, uvozničkom lobiju i onima koji su imali sreću da ne uzimaju kredite u “švicarcima”. Kao Barack Obama, i Rohatinski je imao svoj mali “bailout”.
Uglavnom, radi se o elitnom kružoku koji pomoću izborne legitimacije i na uštrb običnih građana prvo ostvaruje, pa onda štiti svoje partikularne interese.
I što onda ljudima preostaje? Izlazak na ulice.
Nažalost, ne kao mehanizam pritiska, već isključivo kao terapeutsko sredstvo za iskaljivanje frustracije.
Prosvjedi umjesto apaurina
Nisu ovo bili prvi prosvjedi u Hrvatskoj, već samo još jedni na kojima se ništa nije promijenilo. Ni sada, kao ni prije godinu dana, nije pala Vlada, nisu raspisani prijevremeni izbori, nisu potjerani odgovorni za krizu, baš kao ni oni koji su im u tome asistirali.
Bunili su se građani zbog Varšavske, a potom izlazili na višetjedne Facebook prosvjede. U oba slučaja ostali su popišani: Horvatinčić je dovršio kontroverzni projekt, a HDZ opstao na vlasti do kraja mandata.
Već dugo se zaziva referendum za rušenje Milana Bandića. I još ga nismo dočekali. Kao ni jedan drugi referendum u kojem bi vlast mogla dobiti odgovor koji ne očekuje.
Utišan glas građana
I tako danas, vjerojatno kao nikada do sada, glas građana vrijedi manje nego ikada prije.
Kad viču, nitko ih ne čuje. Kad glasaju, ne biraju. Kad apstiniraju, ne pokušavaju. Što god činili, izgleda kao da nisu učinili ništa.
Na kraju, mogu se samo ljutiti. A i to je otpor sustavu koji se hrani apatijom.
javniservis.me 
Pobuna protiv kapitalizma kojeg u Hrvatskoj zapravo – nema
Autor: Vuk Perišić
‘Protiv kapitalizma, za neposrednu demokraciju’. Ta je parola viđena na Jelačićevom trgu u subotu 15. listopada 2011. Ona govori čitava poglavlja o ulici kao mediju gdje su moguće samo demagoške simplifikacije i gdje je nemoguće artikulirati suvisli politički zahtjev ili političku vrednotu, a kamoli politički program.
Prije svega, sporno je i nejasno što prosvjednici podrazumijevaju pod ‘kapitalizmom’. Protive li se poretku koji jamči nepovredivost vlasništva i slobodnu razmjenu rada, roba, ideja i novca na tržištu, ili se protive samo neželjenim nuspojavama kapitalizma kakve su, primjerice, financijske i burzovne spekulacije koje su, kako se čini, osnovni uzrok svjetske ekonomske krize? Razlika je isuviše važna. Ukoliko se prosvjednici protive poretku koji jamči nepovredivost vlasništva i slobodnu razmjenu rada, roba, ideja i novca, tada su dužni artikulirati jasnu i nedvosmislenu alternativu. Na to ih obvezuju iznimno važni povijesni i moralni razlozi. Kapitalizam se dosad suočio s dva neprijateljska politička sustava: s komunizmom i fašizmom te njihovim mnogim razblaženim podvarijantama u koje spadaju i jugoslavensko samoupravljanje i postjugoslavenski nacionalizmi. Kada se netko protivi kapitalizmu, dužan je ograditi se od tih alternativa jer u suprotnom riskira implicitno solidariziranje s fašizmom i komunizmom te preuzima odgovornost zazivanja patnje i smrti, čak i ako je samo neodgovorni neznalica koji zna što ne želi, a ne zna što želi. No ako mu i oprostimo taj moralni i intelektualni propust i ako pođemo od pretpostavke da se kapitalizmu protivi iz humanističkih i demokratskih pobuda, tada je – ako želi biti moralno odgovoran – dužan predložiti i obrazložiti alternativne mehanizme za koje drži da će učinkovitije od kapitalizma i parlamentarne demokracije štititi građansku slobodu i blagostanje. Prosvjednici ne pojašnjavaju ništa i ne nude ništa osim prividno dopadljivih, ali banalnih i beskorisnih demagoških fraza.
Konačno, prosvjedovati protiv kapitalizma u Hrvatskoj 2011. godine je tragikomično, jer u Hrvatskoj kapitalizma nema. Nejasno je bune li se prosvjednici protiv ustavnog poretka koji formalno jest kapitalistički ili protiv stvarnog stanja koje se dade klasificirati kao hibrid državnog socijalizma, klijentelizma i kleptokracije.
Nazvati kapitalizmom sustav u kojem je država najveći poslodavac i poduzetnik i u kojem je ozbiljno poslovanje i poduzetništvo praktično nemoguće bez sprege s političkom elitom spada u agresivnu glupost i neznanje ili svjesno iskrivljavanje činjenica koje ide na ruku vladajućoj oligarhiji, onoj istoj koja je nasmrt uplašena od stvarne uspostave kapitalizma u Hrvatskoj. Utoliko su zagrebački prosvjedi 15. listopada – kao i parole protiv ulaska u Europsku uniju koje odražavaju najintimnije sklonosti HDZ-a – zapravo pričuvni predizborni skupovi vladajuće stranke. Činjenica da toga prosvjednici najvjerojatnije i nisu svjesni svjedoči da se politički život u Hrvatskoj odvija u okolnostima nerazmrsive zabune i monumentalnog nesporazuma.
Naizgled privlačna ideja
‘Neposredna demokracija’ naizgled je vrlo privlačna ideja, no njezin temeljni nedostatak jest što je tehnički i praktički neprovediva osim ako netko ne misli da bi se za svaku zakonodavnu odluku trebao raspisivati referendum ili da bi zakoni trebali biti izvikivani na ulici. Postoji, doduše, jedan kanton u Švicarskoj koji je toliko mali da nema parlament, već se prema potrebi svi stanovnici okupe na trgu i raspravljaju pitanja iz nadležnosti kantona, no to je samo bizarni kuriozum, a možda je i urbana legenda. Tako se ne može upravljati modernom državom. U povijesti je zabilježen i pokušaj da se u tvornicama i četvrtima neposredno biraju vijeća koja bi obnašala vlast, ali ako se prisjetimo da je ruska riječ za vijeće sovjet, prisjetit ćemo se i kako je i pod koju cijenu trajao i skončao taj eksperiment.
Prosvjednici ni s čime nisu pojasnili što podrazumijevaju pod ‘neposrednom demokracijom’ pa nam ostaje samo da pretpostavimo da žele dokinuti posrednu, dakle parlamentarnu i višestranačku demokraciju. Kako bilo, opisane nejasnoće i potreba da se u dešifriranju uličnih zahtjeva poseže za pretpostavkama dovoljno govore o tome da je ‘neposrednom’, uličnom demokracijom, nemoguće definirati čak i sâm pojam ‘neposredne demokracije’, a to je nemoguće zato što je na ulici, u najboljem slučaju, moguće artikulirati samo protivljenje i odobravanje, a i to samo povodom djetinjasto jednostavnih, najčešće lažnih dvojbi.
Ulica je proceduralno nepodobna za raspravu pa tako i za donošenje razumnih i odgovornih odluka. Na ulici je nemoguće predlagati dnevni red, davati i oduzimati riječ, voditi zapisnik, utvrditi kvorum, brojati glasove, a bez te pravničke gnjavaže ne može funkcionirati ni vatrogasno društvo, pa čak ni HDZ. Na ulici je moguće samo glasati se, ne i glasovati. Iako uživa glas vrhunaravno demokratske ustanove, ulica je gruba negacija demokracije, a njezina krajnja i logična konzekvenca je linč. Na ulici nikada nije donesena nijedna legitimna odluka iz jednostavnog razloga što demokracija nije urlik gomile, nego zakonom uređen postupak. Pravo na javno okupljanje je sveto i neupitno građansko i demokratsko pravo, ali, kao i – jednako sveto – pravo na korištenje zahoda, ono je samo forma koja ne jamči upotrebljiv sadržaj, nego neodgovorno praznoslovlje koje zlorabi naivnost očajnih.
Ne radi se, dakako, o tome da su kapitalizam i višestranačka parlamentarna demokracija nešto samo po sebi dobro i pravedno. Ljudski rod ne samo da nije sposoban stvoriti pravedno društvo, nego ima trajnu sklonost da politiku, vlast i ekonomsku razmjenu preobrazi u zločin, a demokratski kapitalizam zasad je ponajbolji poznat mehanizam obuzdavanja te sklonosti, ili sasvim jednostavno i precizno: on je najmanje zlo.
Nije li jednostavnije izaći na izbore
Istina je, burzovne i bankarske spekulacije napuhale su financijski balon koji je izazvao svjetsku ekonomsku krizu. Treba li zato čitav sustav baciti niz vodu? Nije li bolje afirmirati njegove postojeće i uhodane parlamentarne i pravosudne ustanove koje će zakonima i sudskim postupcima stati na kraj zloupotrebama? Je li grčku krizu izazvao kapital ili pomahnitala i korumpirana država – ona ista nespretna ustanova u kojoj prosvjednici vide spas kada viču na ‘krupni kapital’? Treba li izmišljati demagošku, neodrživu i utopijsku neposrednu demokraciju ili je dovoljno jednostavno izići na izbore i glasovati za manje zlo? Dok god glasujete s gađenjem, postoji realna nada u izvjesni boljitak. Kada god u glasačkoj kabini s oduševljenjem, zanosom i vrućom vjerom odabirete neku stranku, budite sigurni da ste izabrali siromaštvo i patnju. No to ste već valjda shvatili, zar ne?
Treba li težiti boljem društvu? Treba. Kako? Tako što ćemo paziti da postojeće, nedvojbeno loše društvo ne postane još gore. Je li to isuviše skromno i defetistički? Možda, ali to je naša, ljudska mjera, upravo onako kao što smo smrtni i kao što ne možemo letjeti ni prolaziti kroz zidove. Zar je tako teško pomiriti se s tim? Kada je Jaroslav Hašek u svojim slavnim Doživljajima dobrog vojnika Švejka u svjetskom ratu spomenuo ‘Stranku umjerenog napretka u granicama zakona’, bio je sarkastičan, ali to djelo je nastalo u Prvom svjetskom ratu, prije no što su raznoliki fantasti i avanturisti klasama i nacijama obećali med i mlijeko samo zato da bi pobili desetke milijuna ljudi. Nakon tog iskustva danas znamo da umjereni napredak u granicama zakona ne samo da ne zaslužuje ironiju, nego da je upravo to ono najbolje i najviše što možemo očekivati od države i poretka, politike uopće.
Nikad – zapamtite to i pomirite se s tim – nikad nećemo živjeti u savršeno pravednom poretku, ali ako se odamo iluziji savršene pravde, jamačno ćemo živjeti u neusporedivo gorem poretku, i to takvom koji će od prethodnog biti točno onoliko gori koliko je u njega uloženo laži, demagoških floskula, simplifikacija, obećanja, strasti, razbijenih izloga i ljudskih života.
http://www.tportal.hr/komentari/komentatori/154469/Pobuna-protiv-kapitalizma-kojeg-u-Hrvatskoj-zapravo-nema.html
Ovaj tekst je reakcija na tekst Vuka Perišića “Pobuna protiv kapitalizma kojeg u Hrvatskoj zapravo – nema“ koji su kod nas preneli e-Novine i Peščanik. I to specifična reakcija. Da bi stvari učinili što jasnijim, što mislim da je ovde neophodno, ja ću se uzdržati od toga da bilo šta tvrdim, nego ću samo ukazivati na ono što mislim da je u Perišićevom tekstu protivrečno ili na pitanja na koja u njemu nije odgovoreno. Dakle, kako se kaže, moja argumentacija će biti čisto formalna.
Piše: Vladimir Milutinović, e-Novine
Perišićeva glavna teza je da u Hrvatskoj kapitalizma zapravo nema, što se vidi i u naslovu. Međutim, to ni po Perišiću nije jednoznačno tako. Sistem zapravo „formalno jeste kapitalistički“, ali je „stvarno mešavina državnog socijalizma, klijentelizma i kleptokratije“.
Najpre jedno zapažanje. Dok kapitalizam stavlja u opoziciju sa komunizmom i fašizmom, koji su jednozančno negativni, opozicija kapitalizmu je trenutna mešavina gore navedenog socijalizma, klijentelizma i kleptokratije. Tu se vidi da su sada u opoziciju ušli novi pojmovi klijentelizma i kleptokratije koji stoje na onom mestu gde bi očigledno trebalo da stoji kapitalizam. Međutim, sam kapitalizam se u opisu trenutnog negativnog stanja uopšte ne nalazi, već su ga zamenili klijentelizam i kleptokratija.
To znači da po Perišiću ovaj sistem jeste formalno kapitalistički, ali stvarno nema ništa sa kapitalizmom. Međutim, tu se postavlja pitanje: kakav je to ukupan sistem u kome postoji toliki jaz između formalnog i stvarnog? Nije li onda formalni kapitalizam samo simulakrum kojim nešto drugo sakriva svoju prirodu?
Ali, mimo toga, postoji još pitanja. Ako opoziciju kapitalizam-socijalizam definišemo preko opozicije privatna svojina-društvena svojina, zbog čega onda u Hrvatskoj nema baš ni malo kapitalizma? Ne znam sve detalje hrvatske privrede, ali, koliko znam, u Hrvatskoj su sve banke privatne, svi mediji osim HRT privatni, sugurno svi štampani mediji, čak i neka preduzeća koja su u Srbiji još državna, poput Telekoma, u Hrvatskoj su privatna. Agencija za privatizaciju je, čini mi se, prestala sa radom, jer nema više društvenih preduzeća koja bi trebalo privatizovati. Kako to da taj sistem nije nimalo „realno“ kapitalizam?
U tom sistemu u kojem postoji potpuna suprotnost između realnog i formalnog mediji bi mogli ili da rade na tome da se taj jaz smanji ili da rade na tome da se on održi.
Ako rade na tome da se jaz smanji i da realni poredak počne da liči na formalni, proklamovani, kako to da u tome nimalo ne uspevaju?
Ako ne rade na tome da se jaz smanji, da li je to u vezi sa njihovim vlasnicima – privatnim licima – i njihovim interesima?
Najzad, kako može nazivanje kapitalizmom nečeg što i po autoru jeste formalno kapitalizam da predstavlja agresivnu glupost i neznanje?
Sad ćemo preći na pitanja vezana za demokratiju.
Perišić za opis predloga „direktne demokratije“, odnosno, korišćenja instituta referenduma za odlučivanje u društvu ima samo najgore epitete: „ulica“, „bizarni kuriozum“, „detinjasto“, „lažno“, „nejasno“, „urlik gomile“, u konsekvenci „linč“, „neodgovorno praznoslovlje“ „zahod“, „zloupotreba naivnosti očajnih“, „demagogija“ i „utopija“. Svi ovi termini upotrebljeni su protiv referenduma kao načina odlučivanja. Pošto je referendum formalno ipak način da se moć odlučivanja spusti do većine građana, a postoji u funkcionalnim zajednicama poput švajcarskih kantona, nije li ovoliko ocrnjivanje referednuma razlog za sumnju da je kapitalizam ipak nepravedan sistem, odnosno sistem u interesu manjine? I koji sprečava spuštanje odlučivanja ka građanima da bi sprečio da ga građani promene?
Zahtev za direktnom demokratijom nastao je zbog nezadovoljstva ponudom na izborima, tačnije zbog osećanja da sve stranke ne dovode u pitanje sadašnji poredak. Perišić priznaje da su sadašnju krizu izazvale berzanske i bankarske spekulacije, ali kao lek predlaže ne direktnu demokratiju, nego bolje afirmiranje postojećih parlamentarnih i pravosudnih ustanova. Drugim rečima, nije li bolje jednostavno glasati na izborima? Međutim, ako smo gore rekli da je postojeći sistem samo formalno kapitalistički, a da realno to nije, odnosno, da postoji radikalan jaz između ideala i stvarnosti, kako će glasanje za postojeće stranke stati na kraj zloupotrebama? U sistemu mora da postoji bar jedna stranka i bar jedan sud koji su zaista „kapitalistički“, ako očekujemo da će ta stranka po dolasku na vlast doneti zakone koji će smanjiti zloupotrebe. Ako glasamo „za manje zlo“ i „sa gađenjem“ zašto onda očekujemo da će postojeće uhodane parlamentarne i pravosudne ustanove smanjiti zloupotrebe?
Nije sasvim jasno ni koliki napredak bi mogli da očekujemo u ovom sistemu. Perišić kaže: „Treba li težiti boljem društvu? Treba. Kako? Tako što ćemo paziti da postojeće, nedvojbeno loše društvo ne postane još gore“, ali ova rečenica je takođe formalno sumnjiva, jer ne bi bila protivrečna ni kada bi odgovor na prvo pitanje bio „Ne treba, dovoljno je da pazimo da postojeće društvo ne postane još gore“. Dobro, ali da li je to isto ono društvo koje smo malopre opisali kao drastično različito od svojih formalnih načela? Kako to da je potpuno nepostojanje kapitalizma u realnosti maksimum od ideala kapitalizma koji možemo da postignemo?
Perišić argumentuje da bi ovaj formalni minimum trebalo da prihvatimo kao maksimum jer bi svako suprotno očekivanje bilo jednako fantaziranju o letenju ili prolaženju kroz zidove. Treba se pomiriti s tim jer svako drugačije ponašanje podseća na fantaste koji obećavaju med i mleko samo zato da bi pobili milione ljudi. Nije li ovo ipak malo preterano?
Dodatni Perišićev argument jeste da ljudski rod nije sposoban da stvori pravedno društvo, nego ima trajnu sklonost da politiku, vlast i ekonomsku razmenu preobrazi u zločin. Zbog toga je demokratski kapitalizam dosad najbolji poznati mehanizam obuzdavanja te sklonosti. Pa ipak, kako se to da je to najbolji mehanizam slaže sa tim da taj menanizam postiže minimalno izjednačavanje ideala i stvarnosti, pošto pravog kapitalizma u realnosti nema?
U prilog skromnosti u očekivanju poboljšanja društva Perišić navodi i jedan formalni argument. Ako budemo tražili više od sadašnjeg demokratskog kapitalizma, nekakvu savršenu pravdu, ako se odamo iluziji savršene pravde, onda nećemo poboljšati sadašnji poredak, nego ćemo sigurno završiti u neuporedivo gorem poretku. Međutim, zašto nas Perišić stavlja samo pred alternativu savršena pravda – sadašnji minimalni, samo formalno kapitalistički poredak? Naime, može se reći da pravda ne postoji samo u obliku savršena pravda, kao što ni istina ne postoji kao apsolutna istina, već i prosto kao istina. Zbog toga bi, čini se, mogli da tražimo više od toga da ne bude gore, a da ipak ne tražimo savršenu pravdu. Zašto da iz toga da ne postoji savršena pravda izvedemo zaključak da je postojeći poredak koji, dakle, ne ostvaruje nijedan svoj ideal, najviše i najbolje što možemo očekivati od države i poretka, politike uopšte? Kada kaže da ljudski rod nije sposoban stvoriti pravedno društvo, da li Perišić misli da nije sposoban da stvori savršeno pravedno društvo ili bilo koliko pravedno društvo, svakako ne pravednije od postojećeg?
Perišić krizu koja je povod čitavog teksta objašnjava kao posledicu spekulacija i poziva da se spekulacije spreče, a da se sistem ostavi, jer nije on kriv za krizu. Tu dodaje pitanje: da li je grčku krizu izazvao kapital ili pomahnitala i korumpirana država? Očigledno je da je njegov odgovor da je to uradila korumpirana država, a ne kapital. Međutim, problem je u tome što je korumpiranje binarna relacija u kojoj moraju učestvovati dve strane. Ako na primer, političar i privatnik podele preko neke javne nabavke budžetska sredstva, zašto u toj transakciji krivica i osuda idu samo prema političaru? Osim toga, ako je sistem samo formalno kapitalistički, nije li onda i kapital u njemu samo formalno kapitalistički pošto on po svemu spada u realnost države – koja nije kapitalistička – a ne u njenu formu, koja jeste? A ako kapital nije kapitalistički nije li i on kriv za opšte stanje, kao i korumpirana država?
Eto, da ostanem pri nameri da ne tvrdim ništa sadržajno, to su te formalne primedbe na Perišićev tekst. Mislim da je odgovaranje na njih jako važno i zbog toga što bi ti odgovori odgovorili i na dodatno važno pitanje – da li je alternativu postojećem poretku uopšte moguće tražiti.
http://abrasmedia.info/dru%C5%A1tvo/analiza-i-kritika/ima-li-kapitalizma-u-avionu
Sistem postoji oduvijek. Mijenjaju se konteksti, ali ne i suština.
blage veze… izbor je kad je kapitalizam sredstvo a humanizam cilj, a bez izbora je kad je kapitalizam cilj a humanizam maska. tochnije – postoji li choek zbog kapitala ili kapital zbog choeka. preciznije mi zivimo u svijetu gdje 90% populacije postoji da sluzi kapitalu, a 10% populacije se sluzi kapitalom. zvali se socijalisti ili demokraci, svejedno.
ovaj bunt ce biti promashen ako stare lopove zamijene neki novi. tad se nishta ne mijenja. hocemo li od svega vidjeti kakve koristi… svijest odrasta, to je za pochetak dovoljno. masa ima latentnu snagu.. moc mocnih je u rukama poslushnih masa. shta ako masa otkaze poslushnost? “americhka” jesen je napravila tektonske poremecaje. uskoro ce se vidjeti pukotine.
PRIVATNA SVOJINA je svetinja samo ako je poshteno zaradjena i pravedno distribuirana.