“U prisustvu umetnika”

U moskovskom Centru savremene kulture “Garaža” u toku je retrospektivna izložba performansa Marine Abramović “U prisustvu umetnika”, u okviru koje je predstavljen i potpuno novi projekat – “Merenje magije medjusobnog gledanja”.

izvor: blic.rs

Izložba umetnice iz Beograda koja živi u Njujorku izazvala je veliku pažnju ruske javnosti. Inicirao ju je Muzej savremene umetnosti iz Njujorka, a postavio ju je Klaus Bizenbah.

Predstavljeno je oko 50 radova koje je Marina Abramović stvarala tokom 40 godina, uz audio i video dokumentaciju i četiri živa performansa, koje realizuju specijalno obučeni mladi umetnici.

Izložba je organizovana u blokovima, koji odvojeno predstavljaju razne životne, odnosno stvaralačke periode umetnice. Na samom ulazu u izložbeni prostor stoji natpis – “Zabranjen ulaz za mlađe od 16 godina”.

Na kraju uskog hodnika, na vratima, jedno naspram drugog stoje obnaženi muškarac i žena, tako da posetilac mora da prođe kroz uzan prostor između njih. Reč je o rekonstruisanom performansu “Imponderabilia”, koji je Abramović prvi put izvela sa svojim partnerom 1977. godine.

Naredna scena su dva performera, koji stoje jedan naspram drugog, sa uperenim kažiprstima. Reč je o “Tački kontakta” iz 1980. godine, čiji je cilj da se oseti najfinija napetost između partnera.

Na belom zidu, obnažena žena kao da visi u vazduhu, a u stvari sedi na biciklističkom sedištu, raširenih ruku i nogu. Reč je o preformansu “Svetljenje” koji je umetnica izvela 1997. godine. U istoj sali na postolju leži obnažena devojka, preko koje je skelet. Ona ga svojim disanjem tera da se pomera, kao da je živ.

Poseban deo izložbe posvećen je događajima u Jugoslaviji, posebno u Srbiji devedesetih godina. Reč je o performansu “Balkanski baroko”, za koji je Marina Abramnović 1997. godine dobila Zlatnog lava na Venecijanskom bijenalu.

U uglu prostorije visi krvavi mantil, u kojem je umetnica tokom nekoliko dana čistila i prala dve tone junećih kostiju. Gomila kostiju čiji se neprijatan miris i danas oseća, izložena je u uglu sale, a performans je imao za cilj da navede gledaoce da osete bol zbog razaranja njene države.

Po ocenama kritičara, balkanski blok se na celoj retrospektivi smatra najjačim.

Magija međusobnog gledanja

Izložbu zatvara “Merenje magije međusobnog gledanja”, u kojem učestvuje sama umetnica. To je faktički nastavak eksperimenta započetog u Njujorku, u Muzeju savremene umetnosti, kada je tokom šest dana umetnica sedela na stolici i gledala u oči posetioce koji su se menjali. Marinu Abramović su interesovali osećaji koje imaju oba učesnika pri vizuelnom kontaktu.

Nakon toga, počela je da sarađuje sa naučnicima iz Rusije i SAD kako bi razumela kako u tom momentu radi ljudski mozak. Tokom ove izložbe, umetnica sa posetiocem koji to želi učestvuje u eksperimentu. Sede jedno naspram drugog 40 minuta, sa aparatima za elektroencefalografiju, gledajući se oči u oči. Nad glavama su im u 3D formatu prikazani mozgovi, koji u pojedinim momentima svetle na određenim mestima, kao i talasi koji se povremeno iznenada pojavljuju
iz oba mozga i sjedinjuju te delove među kojima je uspostavljen kontakt.

Sve aktivnosti mozga beleže se na savremenim aparatima, za kojima sede ruski i americki naučnici. Svaki učesnik nakon eksperimenta objašnjava najupečatljivije momente, unutrašnje promene i može pogledati video, snimljen tokom perfomansa.

Umetnica kaže da što god da radi, želi da izmeni sebe i gledaoce i mentalno i energetski.

“Mi veoma brzo živimo, a ovaj projekat, najveći u mojoj biografiji, predstavlja upoznavanje ljudi sa drugim tempom života”, objasnila je Abramović na otvaranju.

Za nju se, izgleda vreme odavno zaustavilo, izgleda kao da ima tek nešto preko 40 godina, a uskoro će napuniti 65.

Na pitanje zašto je na ulasku na izložbu izložen njen ogroman portret u ludačkoj košulji, ona odgovara: “To je metafora: možete da podvrgnete svoje telo bilo čemu, i na kraju da ga dresirate, a duh nikada”.

“Mislim da je ovo najbolja izložba koju sam imala u životu i najveća što se tiče strukture. Mislim da je retrospektiva najbliža onome što sam ikada želela”, rekla je Marina Abramović agenciji Beta.

Organizatori izložbe kažu da su zadovoljni interesom Moskovljana.

“Ali, komentari su različiti. Publika u Rusiji teško prihvata žanr performans. Zato su reakcije ili veoma pozitivne, jer ljudi razumeju značaj njenog prvog dolaska u Rusiju, ili pak negativne, jer su nenaviknuti”, kažu u Centru savremene kulture “Garaža”.

Izložba će trajati do 4. decembra.

Comments

  1. “Nakon toga, počela je da sarađuje sa naučnicima iz Rusije i SAD kako bi razumela kako u tom momentu radi ljudski mozak. Tokom ove izložbe, umetnica sa posetiocem koji to želi učestvuje u eksperimentu. Sede jedno naspram drugog 40 minuta, sa aparatima za elektroencefalografiju, gledajući se oči u oči. Nad glavama su im u 3D formatu prikazani mozgovi, koji u pojedinim momentima svetle na određenim mestima, kao i talasi koji se povremeno iznenada pojavljuju
    iz oba mozga i sjedinjuju te delove među kojima je uspostavljen kontakt.”

    E vala se moram pohvalit da u ovome ucestvuje jedan mladi vizuelni umjetnik, Holandjanin (i njegova sestra, naucnica u Njujorku), sa kojim ja saradjujem. Kao i da mi je pokazao ove 3D modele prije 15-ak dana, ali da ja uopste nisam shvatio da se radi o projektu koji ce vec biti predstavljen sada u Moskvi.

    • kada sam vidio njen performans u MOMA, pomislio sam – jebemti, prošle su hiljade godina i svi su pokušavali da ostave trag u nekom mediju, crtali po svodovima pećine ili Sikstinske kapele, vajali u blatu ili fiberglasu, svirali na školjci ili orguljama – a sada ovo? dovoljno je da se umjetnik pojavi i… to je to? Izgledalo je kao previše nihilizma za podnijeti. Onda sam se sjetio citata:

      If our society seems more nihilistic than that of previous eras, perhaps
      this is simply a sign of our maturity as a sentient species. As our collective consciousness expands beyond a crucial point, we are at last ready to accept life's fundamental truth: that life's only purpose is life itself. — Chairman Sheng-ji Yang,”Looking God in the Eye”

      iz sjajne Sid Meierove igre “Alpha Centauri”, i rekoh – možda civilizacija stvarno idemo dalje? A opet, svi sistemi koji njome upravljaju su prilično materijalistički, čak više nego prije. Odakle toliki jaz?

      • Meni je mnogo blizi klasicni slikarski (ili, cak, crtacki) izraz nego instalacija ili performans, i ne mogu zamisliti umjetnost samo kao etiku, a bez estetike. Tako da nisam bas mjerodavan da komentarisem rad Abramoviceve, iako su konecpti toliko jaki da neumitno ostavljaju utisak i trag. Sa druge strane, poznajem jednog umjetnika koji je pravio filmove i odmah zatim ih unistavao, odnosno dozvoljavao im da zive samo u trenutku.

        Sto se tice civilizacije, antropoloskog opti/pesimizma i slicnog, moje misljenje je da ipak napredujemo, ali se ti koraci ne vide iz nase perspektive. Da bi se uocio pomak, mora se uraditi zoom-out na vremenskoj osi, i stvari pogledati iz pticje perspektive. Zato mi je vrlo interesantna knjiga Teodora Zeldina, Intimna istorija covjecanstva, iako covjek nije pisac, pa ga je dosta tesko pratiti. Svejedno, preporucljivo stivo.

  2. Brzo li stiže iz OBODA tamo!

  3. Hvala za link,Vlado!Очень интересно!

Odgovorite na piantao Poništi odgovor

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.