Četnici, Švabe i Fašisti

Nismo mi danas drugačiji od naših očeva i majki iz šezdeset i neke. I oni su onda bili puni mržnje onako kako smo mi to danas. Ali i nade. To nas razlikuje. U nama nade u bolje sutra nema.

piše: Vedrana Rudan, izvor: rudan.info

Ne pratim što se zbiva na zasjedanju Sabora ali ponekad do mene ipak dopre odjek neke turbo frke. Čujem, ovih dana, u Saboru je jedna hadezeovska pijandura neke esdepeovce, navodno čistokrve Hrvate, proglasila “Srbima” i tako ih smrtno uvrijedila.

Ne kužim, koliko je prošlo od rata? Jedno dvadeset godina sigurno? Još su nam “Srbi” neprijatelji? Kad nekoga danas želimo uvrijediti onda mu kažemo da je “Srbin” pa i onda kad se čovjek zove Hrvoje Hrvatin? Nevjerojatno. Ni devedesetih nije bilo tako.

Ako se sjećate, a sigurno se sjećate, predsjednik Tuđman je imao dva unuka, Sinišu i Deana. Ti klinci su tada, a i danas su, bili Srbi, ono baš Srbi, ne “Srbi”. Pa ipak u Saboru nitko to nije stavio na dnevni red. Nisu izbačeni iz škole. Kuća im nije zapaljena. Bakica im nije bačena u bunar. Njihovoj majci članovi tadašnjeg HDZ-a nisu obrijali glavu ni ženu uvaljali u katran pa dodali malo perja kako su to, neko kratko vrijeme, činili Francuzi Francuskinjama koje su se tucale sa Nijemcima.

Želim reći, pred dvadeset smo godina, mi Hrvati, bili tolerantniji nego danas.  Nekad, kad sam ja bila djevojčica, sve je bilo drugačije. Odrastala sam u Mošćeničkoj Dragi, najljepšem mjestu na svijetu. Davne šezdeset i neke svi su mještani, pa tako i moji roditelji, svoje spavaće sobe iznajmljivali “Švabama”, kako smo mi tada zvali Nijemce i “Fašistima”, to su bili Talijani.

Sjećam se da su moja nona, moj otac i moja majka, bivši partizani, znali ispod oka pogledavati na “Švabu” bez noge ili ruke. Ne bi im se svidjelo ni kad bi u sobi ujutro, dok je “Švaba” bio na plaži, naletjeli na protezu. Nona bi uvijek rekla: “Sigurno je nogu ostavio u Jugoslaviji.” I na tome bi stalo.

Moja je porodica imala planove. Napraviti bolje kupatilo, urediti konobu, kupiti barku. Ja sam se nadala da ću preko noći postati ljepotica poput Brigitte Bardot a onda glumica. Svima nam se smiješila lijepa budućnost. Na plaži smo, mi djeca, od “Švaba” posuđivali “luftmadrace” i na njima provodili sate i sate dok su “Švabe” plivale bez dodatne opreme.

U školi smo, nećete vjerovati, već u četvrtom razredu učili švapski koji se u školi zvao “njemački”.  Koliko smo dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata, mi Dražani, bili benevolentni prema neprijateljima govori podatak da smo spavali u konobama dok su se horde zlotvora baškarile u našim krevetima.

Jest da smo mi curice ponekad nekoj Švabici znale ukrasi najlonke ili svoja pazuha pošpricati neprijateljskim parfemom, nismo znale da parfem nema što raditi pod pazuhom, ali…I još smo, to je iz današnje perspektive pijanih hadezeovaca ono najstrašnije, od prljavih, krvavih švapskih i fašističkih para dizali katove na kućama, kupovali automobile i vikendice i dezodorans 8×4.

Bili smo izdajice svoje domovine koju smo, kako apsurdo, upravo izdajom činili ljepšim mjestom za život. Ne pada mi na kraj pameti zagovarati suživot sa četnicima kojih još uvijek ima u Najljepšoj Našoj. Naprotiv, ubij, ubij Srbina! I ja sam se promijenila.

Ali, eto, kad se sjetim svoga djetinjstva… Možda bi nam ipak svima bilo bolje da zaboravimo prošlost i okrenemo se svijetloj budućnosti? Da, imate pravo. Nismo mi danas drugačiji od naših očeva i majki iz šezdeset i neke. I oni su onda bili puni mržnje onako kako smo mi to danas. Ali i nade. To nas razlikuje. U nama nade u bolje sutra nema. Zato, hvala bogu, imamo četnike, imamo Srbe, imamo vrbe. I to je sve što imamo.