Krivokapiću, savjetnik Nikolaidis ovdje: “Za danas imam savjet!”

“Treba blokirati i spriječiti povećanje plata u Skupštini!”

izvor: dayline.info, piše: Blažo Davidović

Nikad književnik neće u svojoj knjizi priznati da je novinar, taman i kolumnista. To je ispod njegovog nivoa, ispod njegove časti. S druge strane, prečesto u pisanim medijima se neka osoba predstavlja kao ” novinar i književnik “, a to bi čitateljima trebalo poručiti da su oni svojevrsna elita, multikreativna. Ta sintagma „ novinar i književnik „ porodila je velike i slavne pisce na ovim prostorima, upravo zato jer su oni od svojih knjiga, što se prodaje tiče, mogli umrijeti od gladi, a pisanjem za neke novinae mogli su solidno zaraditi, i uz to još reklamirati svoje knjige, bivajući u stalnom sukobu interesa, jer bi im kritike za najnoviji roman pisao kolega za susjednim stolom. No, od takvog samodopadnog reklamiranja i stvaranje instant-slave nema ništa, to su priprosti i prizemni, krajnje ojađeni, nadasve frustrirani potezi naivnih medijskih poslodavaca i ljigave mentalne ornamentike pseudointelektualaca koji se kriju iza te i takve sintagme.
Novinar i književnik. Nekome to pođe za rukom, uspijeva Anti Tomiću, Jurici Pavičiću, uspijeva Borisu Dežuloviću, ne uspijeva Zlatku Gallu, i tako dalje. Navedeni niz je novinarski sa književnim štihom. Imate i suprotnu varijaciju, kad već etablirani književnici počnu pisati za neke novine. Pa ih se dobro popljuca kao Kapora ili Aralicu, o Kilibardi da ne govorimo. No, postoji još jedna originalnija kombinacija. Novinar ste, književnik, odnosno književnik koji piše u novinama samo da bi one pisale o vašim knjigama, ali evolucijom ta osoba postane politička figura. Postane savjetnik.
Dakle, vrijeme je da otkrijemo kako je Parlament brzo donio pa povukao odluku o povećavanju poslaničkih plaća. Nije se to desilo uslijed negativnih reakcija javnosti, tek tako, jer u Crnoj Gori nema javnosti, nije se to desilo ni zbog straha od najavljenih štrajkova u zdrastvu, jednostavno Ranko Krivokapić, taj Talični Tom crnogorske političke scene, šef Parlamenta i SDP-a, ušao je tog jutra u kancelariju, šjenuo je da se odmori i isplanira naporan dan pred njime, kad mu zazvoni mobitel.
Ranko ima nekoliko mobitela. Ali, kad zvoni mobitel kričave ljubičaste boje, Talični Tom zna da ga zove neki od savjetnika.
Mamuran, Ranko konta : Šta je sad, ko je, jel, hm.. General Grahovac mi više nije savjetnik, ko je ???
Kad ono Andrej Nikolaidis..
– Gospodine Krivokapiću, savjetnik Nikolaidis ovdje, za danas imam jedan savjet : treba blokirati i spriječiti povećanje plata u Skupštini, ja to u ime javnosti koja će nam biti zahvalna, imamo mi dosta za život, narod stenje i muka je velika.
– A od kada si ti savjetnik, misliš meni ? Hm…O čemu me savjetuješ, jer general Grahovac mi više nije savjetnik. Aha ! Javnost, ovo, ono, kao, mediji, tako to, neka,..
Dakle, zaslugom Andreja Nikolaidisa spriječena je bruka i veliki politički tsunami, spriječen je masovni radnički bunti medijski udar.
Zna Andrej kako i što misle čitatelji.
Da je već sada, iza sebe, ostavio 606 impozantnih i impresivnih književnih djela za koje je dobio 244 međunarodne nagrade, a knjige su mu prevedeni na belgijanski jezik, kosovski, indijski,vojvođanski, austrijski, kanadski, australijanski, švicarski, kao i na jezike Monaka, Malte i Cipra, da je, kažem Nikolaidis, tako mlad kakav jeste, već sada producirao fascinantni literalni opus, na sve to moglo bi se odmah i uredno urinirati jer je taj vrsni pisac, megaintelektualac, svjetionik crnogorske kritike postao savjetnik u centru vlasti. Upravo one vlasti protiv koje se on tako zdušno, sa golemim žrtvama, borio decenijama. Biti savjetnik oličenja političkog zla u Crnoj Gori, profesionalno savjetovati Ranka Krivokapića najljigaviji je posao kojeg um na ovim prostorima može smisliti.
Sve što je ikad napisao ili javno rekao, Andrej je sam povratio po tome.
On je minijaturni Novak Kilibarda, reklo bi se. Andrej, dakle, kritizira društvene pojave sa stranica Monitora, pa i na stranicama Vijesti, a onda mu se odjednom svidi Pobjeda gdje piše infatilne kolumne o tome kako se jezik u cg školama mora zvati crnogorski jer se država zove Crna Gora.
Krajnje iskreno, meni su oduvijek bili sumnjivi tipovi čije je pero postalo poznato nakon nekog sudskog procesa. Andrej je, kao anonimac široj javnosti, opaučio ( kasno, vrlo kasno ) po Emiru Kusturici koji je sve, ali ne nepoznata osoba. U nadasve loše ispisanom tekstu (“Dželatov šegrt ” ), kao 707. po redu, svoju literalno-medijsku veličinu uvježbavao je na Kusturici taj ulcinjski guru. I kad je sud odlučio da Nikolaidis mora platiti kaznu od 5500 eura, Andrej nije bio velik. Jebiga, mislio je on, nemam ja love za to ! I umjesto da sam plati junački jer je legalista, ili da ode u Srbiju i od Srba ( Srbijanaca ) sakupi tu mižerju od 5500 eura- jer to bi tek bilo marketinški sjajno, ili da tu crkavicu skupi od velikodušnih Paštrovića, on ode u Sarajevo i tamo biva subjektom humanitarne pomoći jer „ Sarajelije ne vole Kusturicu „.
Nisko, očekivano, provizorno i bizarno.

Andrej je, međutim, autor nesumnjivog dara za pisanje. Rođen je 1974.godine u Sarajevu, a osim Vijesti i Monitora, surađivao je u Slobodnoj Bosni, te je bio komentator na najčestitijoj i najutjecajnijoj tv stanici na Balkanu – na TV Crne Gore. Objavio je 9 djela, Sin, Dolazak, Zašto Mira Furlan, Katedrala u Sijetlu, Ogledi o ravnodušnosti, Balkanska rapsodija…Čitajući neke tekstove, odnosno osvrte, eseje ili kolumne, kako god tu formu zvali u Vijestima, te njegove intervjue, nisam se mogao oteti dojmu da je riječ o inteligentnoj osobi sa nesumnjivim književnim potencijalom.
Ali, njegova inteligencija zarobljena je od strane Taličnog Toma, a njegov potencijal ostao je potencijal, i tako će biti i u futuru, premda je u Crnoj Gori sve moguće, ovdje živi takva vrsta da je njoj zaista moguće kazati : Dobar dan, ja sam Andrej Nikolaidis, evo sad ću ja opet oštro, samo oštroooo secirati društvene probleme, jer me Ranko Krivokapić, kao generala Blagoju Grahovca, najurio iz savjetničke kancelarije.
Očekujem roman Nikolaidisa pod nazivom ” 101 savjet Ranku Krivokapiću “, ili
„ Parlamentarna ravnodušnost i ogledi o suzama sina razmetnoga „.
Što se Krivokapića tiče, on jeste bedast, ali ne skroz, pa savjetnike bira tako da mu pokriju sve- od Plotuna do Platona.
Dakako, kao elitni borac za transparentnost, pravnu državu, moral, pravdu i jednakost, Nikolaidis je inzistirao da se kod Krivokapića zaposli tek onda ako bude izabran kao najbolji na javnom natječaju na kojem se, eto, javilo 116 kandidata, pa je komisija izabrala njega kao najboljega.
Kad bi sanjali ! A kad već spominjem snove, ne bi me čudilo da za mjesec ili godinu Balša Brković postane savjetnik, recimo, Miomira Mugoše ili samog Sina Sunca Miločera Prvog Đukanovića.
Sve je moguće. Andrej je tek želučani ispljuvak male, sitne crnogorske veličine koja kao pravi cinik i regionalni Janus tek sada, ali tek sada, ne može čak ni tom ofucanom Kusturici pogledati u oči. Jer, balkanski dželati isuviše su blizu našeg Andreja.
Dakle, Andrej je tek indikator sveukupne crnogorske gadljivosti, nadasve one medijsko- intelektualne ( sačuvaj me Bože ! )

“Devedesetih godina prošlog stoljeća u Crnoj Gori je sve bilo koncentrirano da nam zatre duh. U jednom trenutku uzeli su nam sve, bili smo posljednja linija otpora, ali zadali smo udarac pisanjem. Borili smo se pisanjem kroz književnost i novine i tako je nastala nova književna crnogorska scena.” ( A.N. za Večernji list)

Svi savjetnici Ranka Prvog Krivokapića , 31.10.2009.