Program tvog kompjutera

Sukobi između ideologija i religija pokazuju se sličnima. Ljudi koji bi se složili oko svih bitnih stvari shvativši da imaju potpuno jednaka stremljenje ka ljubavi, sreći i blagostanju, te da nitko od njih nikome ne želi zlo, ne podnose se iz dna duše. No, zamislimo na trenutak da se nađu u razgovoru u nekim fantastičnim okolnostima, u kojima nitko ne bi nikome vidio lice, odjeću ni boju kože niti bi se mogli raspoznavati po jeziku ili naglasku. Vjerojatno bi već u tim okolnostima teže došlo do sukoba, jer ne bi bilo dovoljno vizualnih ili auditivnih informacija koje bi mogle potaknuti reakciju u razno-raznim programima. 

izvor: vecernji.hr, piše: Krešimir Mišak

Nekad davno sve je bilo tako jednostavno. Nije bilo dvojbi niti mjesta za sumnje. Recimo, znao sam da volim… rockabilly, stripove, znanstvenu fantastiku, vožnju biciklom. Sve te uobičajene stvari. Istina jest da u danas jednako uživam u svima njima, jedino nisam više siguran volim li ih.

Nesumnjivo, moja sklonost prema svim tim stvarima – što vrijedi za svakoga od nas – nastala je zbog brojnih specifičnih okolnosti mog života. (Zamislimo recimo mnogo gore okolnosti, neke skroz drugačije, zbog kojih sam se mogao navući na Modern Talking. S time ne bi bilo lako živjeti. Zato sam se nekako nadao da će – prilikom dekodiranja naše DNK – netko konačno slavodobitno obznaniti da je otkrio gen za rockabilly, ali to se nije dogodilo. Čak sve više sumnjam da takav gen uopće postoji, mada još nisam u potpunosti odbacio nadu. I da je čučao desecima tisuća godina, latentno i neostvareno seleći se kroz moje pretke sve dok nije došlo vrijeme da se može obznaniti, nakon što je Leo Fender konačno došao na briljantnu ideju da stavi elektromagnet na gitaru od punog drveta, a mladi napaljeni bijelci fascinirali se bluesom.)

Gdje sam ono stao, „Modern Talking“? Zaključak se nameće – „ja“ bih svejedno bio „ja“, ali imao bih utisnuta neka druga iskustva. Preciznije rečeno, neke druge programe. Kao što ovako imam ugrađen taj, od upotrebe već pomalo ofucani, program za rockabilly.

Isprva je to bilo pomalo razočaravajuća spoznaja, da sam tek rob. Pa sam počeo slušati svakojaku glazbu koja mi baš nije bliska tražeći onaj isti osjećaj koji daje moja omiljena glazba i podsjećajući sebe da je to samo program i da se možda mogu i preprogramirati.

Uzalud.

Toliko toga mi je bilo dosadno. Na kraju sam se pomirio sam sa sobom i sa svojim programom, takvim kakav je. Odbacio sam stvari kojima sam se silovao te se opet prepustio uzbuđenju koje mi stvaraju boogei-woogie dionice slapping-basa i bubanj koji udara samo na dva. Nije problem u programu, shvatio sam.

Problem je u poistovjećivanju s programom. Uf, to je stvarno problem. Usuđujem se reći da nema niti jedne svađe niti problema na svijetu koji nije nastao iz sukoba među raznoraznim programima, tim nametnicima koji su okupirali našu svijest. Zapravo, nisu oni krivi, pa to su tek programi kao ovaj zvan „Word“ u kojem upravo pišem. No, nemam iluziju da sam ja „Word“, ja ga tek koristim na svoje zadovoljstvo i kao sjajni alat za pisanje. Kad se na slični način pristupi našim vlastitim programima, onda oni više ne mogu gospodariti nama, već počnu raditi ono za što su i stvoreni – da nam služe za našu dobrobit i zadovoljstvo.

No, zaborav je prokletstvo. Zaborav da naši programi nismo mi sami. Kad se uzme ta premisa i kroz prizmu nje počne promatrati zbivanja oko sebe, postaje vrlo zabavno. Najvidljivije teme, poput sukoba između raznih subkultura, otkrivaju se odmah kao sukobi programa mode, zvuka i posljedično – raznih „svjetonazora“ koji naglasak stavljaju na ovo ili on. Sukobi između ideologija i religija pokazuju se sličnima. Ljudi koji bi se složili oko svih bitnih stvari shvativši da imaju potpuno jednaka stremljenje ka ljubavi, sreći i blagostanju, te da nitko od njih nikome ne želi zlo, ne podnose se iz dna duše. No, zamislimo na trenutak da se nađu u razgovoru u nekim fantastičnim okolnostima, u kojima nitko ne bi nikome vidio lice, odjeću ni boju kože niti bi se mogli raspoznavati po jeziku ili naglasku. Vjerojatno bi već u tim okolnostima teže došlo do sukoba, jer ne bi bilo dovoljno vizualnih ili auditivnih informacija koje bi mogle potaknuti reakciju u razno-raznim programima. Još je samo potrebno da se cenzorski „biip“ uključi na samo nekoliko najvećih i najdubljih programa, onih uz koje su ljudi najviše vezani i za koje misle da ih oblikuju ili se poistovjećuju s njima, recimo uz religijska ili politička pitanja. Nije isključeno da se ne bi opet oglasio neki tašti programčić željan pažnje, ali vjerujem da bi velik broj mogućih spornih pitanja isčeznuo. Ostala bi ona velika – a mala – pitanja svakodnevnog života, različitosti bi postale ljepilo, a ne točka razdora.

Znam da sad zvučim kao neki stari hipi, ali znate – nisu hipiji bili ni toliko loši, a i tekst me povukao. Zapravo su moje analize programa bile vezane uz svakodnevni život. Mmm, kako je fin ovaj sendvič s feferonima! Jedino što do prije desetak godina nisam volio ljuto. Jednom sam probao neko ljuto istočnjačko jelo i skoro su mi usta izgorjela. A onda smo, prije nekih trinaest godina, četiri mjeseca svakoga petka svirali gažu u jednom klubu-restoranu i netko je ispred mene, kraj pizze, stavio nešto za što nisam niti čuo niti ikada probao – tabasco. Stavio sam par kapi i bilo je stvarno vraški neugodno ljuto. Ali nešto me potaklo da ga isprobam i slijedećeg tjedna. Ubrzo sam bio takav ljubitelj tabasca da samo što ga nisam pio direktno iz bočice i stavljao na sve, od napolitanki do sladoleda.

I tako danas volim ljuto, a prije nisam.

U prijevodu, danas imam program za sklonost prema ljutom, kojega prije nije bilo. To je dobra vijest, shvatio sam, znači da programe mogu stvarati ako želim. Da mogu imati pravo glasa kod izbora programa. Što je pošteno, jer na kraju krajeva – ja ću se morati nositi s njihovim posljedicama

Zaključio sam i još nešto, s čime su se valjda prije mene susreli mnogi informatičari koji se bore protiv kompjutorskih virusa: Često je lakše instalirati neki novi program o nekoj novoj temi nego deinstalirati ili promijeniti stari program. To šefovi svijeta znaju. Zato se trude niti jedne sekunde ne pustiti nas na miru već nam plasiraju i utiskuju u nas nove i nove i nove programe, zahvaljujući kojima „sami od sebe“ reagiramo baš onako kako su i zamislili.

To je osnovna razlika između mog programa za sklonost prema ljutoj hrani i mnogih drugih programa: njega sam sam izabrao na temelju nekog svog iskustva i želje, dok se program, recimo onaj poznati obrazac o Amerima kao good guysima i spasiteljima, kojega smo cijelo djetinjstvo nesvjesno upijali kroz holivudske filmove, naselio bez moje volje. Nalik je onom programu koji mi je bio utisnut kroz partizanske filmove, gdje su partizani uvijek neki simpatični i šaljivi dečki, a pritom požrtvovni, jednostavni i pošteni, s tek ponekom sitnom i simpatičnom ljudskom manom, dok se Nijemci u tim filmovima ponašaju kao neki strojevi. Da kao strojevi – kao budale! Polako i neumorno hodaju prema partizanskom mitraljeskom gnijezdu, bez ikakve namjere da se bace na zemlju, dok ih partizanski rafal ruši, kao da se ne radi o njihovu životu.

A istina je bila – na svim tim stranama nalazili su se samo preplašeni ljudi koji su se našli u situaciji u kojoj se nitko od njih nije htio naći. Svi bi oni najradije bilo doma, pili pivo ili gledali nogomet. Možda čak i skupa. Ali ako ne slučaj ili prinuda, onda su bar neke od njih neki programi potakli da obuku uniformu, dok su neki drugi programi oblikovali javno mnijenje da bude rat. A neki treći programi ušli su u velike skupina ljudi na različitim krajevima svijeta da misle jedni o drugima ovo ili ono. U biti, tek nekoliko poluinformacija ili pogrešnih predodžbi, ali i one su dovoljne jednom kad netko pritisne „enter“.

Ključno jest – ljudi se uvijek ljute radi svojih programa, ni zbog čega drugog. Zapravo, i ne ljute se sami ljudi nego njihovi programi stvaraju kemijske reakcije u tijelu. To je klasika. Koliko smo puta samo nazočili raspravama u kojima su se sudionici osjećali pogođenima ako je netko napao njihov stav, smatrajući da je napao njih osobno? Ali nije, riječ je samo o nekom programu, stavu koji je poput odijela – neko ga vrijeme nosimo, a kad se ponuca bacimo i nabavimo novi. Mada, mora se priznati, imam par kaputa koji su stvarno dugovječni, stari su par desetljeća i još toliko mogu izdržati bez problema. Da ne zaboravim, imam i par takvih programa. Iznošeni su, ali topli, dobro prijanjaju uz mene i ugodno se u njima osjećam, a sviđa mi se i kako u njima izgledam.

Pitanje je znam li uopće koliko ih ima. Zato su izmislili psihijatriju i svakojake druge tehnike u kojima se čovjek oslobađa negativnih programa time što se suoči s njima i shvatio da oni nisu on.

Hm, evo me kako već neko vrijeme bacam drvlje i kamenje po njima, ali zapravo bih im trebao biti zahvalan. Kakav bi to bio život bez programa? Je li uopće moguć? I je l’ bi uopće bio zabavan? Pokušao sam zamisliti kako bi to bilo kad mi se nijedna pjesma na svijetu ne bi dopadala, kad ni jedna glazba ne bi bila uzbudljiva, ili kad ne bih mogao uživati vozeći se mojim omiljenim biciklističkim stazama. Doista trulo, u najmanju ruku. Tad bi se tek postavilo pitanje – kojega onda ima smisla živjeti? Bit će da je riječ tek o malo mentalne higijene i svijesti o tome da su sve što mislimo da jesmo – tek programi. Ja možda ne volim rockabilly, ali svakako sam zadovoljan tim svojim programom. Donio mi je ista ona zadovoljstva koja je nekome od vas donio neki vaš program. Ne bih ga mijenjao, niti je na prodaju. (Uostalom, tko bi ga i htio?)

Kad se počne prepoznavati svaku svoju reakciju kao program, uvijek se dolazi do pitanja – postoji li u nama ikakvo „ja“ koje je izvorno, koje nije program? Koje je neizmjenljivo, što god se vani događalo.

Ah, pa znate već da postoji. Nema imena, jer i ime je tek program. Ali zato tako čisto od svih programa, to nešto – što smo zapravo „mi“ – može voljeti apsolutno bilo kakvu glazbu jednakim intenzitetom. Ako može voljeti bilo kakvu glazbu, onda – analogijom – može voljeti bilo što uopće. A to znači da je lišeno straha, jer strah je, kažu neki mudraci, prava suprotnost ljubavi, a ne mržnja – koja je tek njegov proizvod. Oni su poput svjetla i tame – gdje se nalazi jedno, ne može na istom mjestu i u isto vrijeme biti drugo.

Sve je to sažeto u onoj prastaroj poučnoj pručici ili anegdoti, kad je neku ženu bog upitao zna li ona za samu sebe tko je. Ona mu je rekla: „Znam, ja sam prodavačica“. „Nisam te pitao što radiš, nego tko si“, opet reče bog. „Ja sam majka troje djece“. „Nisam te pitao čija si majka, nego tko si?“…i tako to možete i sami nastaviti unedogled.

Možda sad iz mene govori lijenčina koja ne voli promjene (jedan od mojih omiljenih programa; no, promjena zapravo niti nema ako je sve dio isto cjeline, jesam li dobro shvatio? Pa onda je opet sve u redu), ali ja guštiram i volim svoje programe. Većinu njih. Bojim se da nitko od nas nije lišan nekih programa koji mu stvaraju loš osjećaj, strah, bol i tome slično. Nije nam sve njih netko namjerno nalijepio, ili u lošoj namjeri, to ne. Neke smo nesvjesno pokupili od dobronamjernih ljudi koji nisu ni znali da ih imaju. Ali bilo pa prošlo. Mada su ti programi najvjerojatnije još uvijek ovdje.

Svakoga se dana zateknem kako potpuno automatski osjetim antagonizam prema nečemu ili nekome. Uhvatim se na djelu, to je istina, ali uvijek post festum, program je već napravio svoje i potaknuo me na radnju ili misao koje možda sam uopće ne bih izabrao, da me nije preduhitrio.

Ma neka ga, ako ga to veseli.

Ako je već tako složeno deinstalirati sve stare, loše programe, barem mogu izabrati nove koju ću si sam instalirati. Možda jednog dana oni jednostavno brojčano nadjačaju.

Ako je to uopće toliko važno, jer ne znam jesu li vam rekli, ali „happyend“ je jedna riječ, a ne dvije, i ne može se razdvojiti. Ako su okolnosti bile sretne, sretno si proživio svoje dane. Ako su bile nesretne – sva sreća da si ih se riješio.

U međuvremenu, svaki dan je novi početak i nova prilika….ili tako nekako.