Upoznajte komandanta Kamilu, studentsku liderku i lice masovnih protesta u Čileu.
izvor: h-alter.org
Još od zapatističkog portparola podkomandanta Markosa, Latinska Amerika nije tako pala na šarm jednog pobunjeničkog lidera. Ovoga puta nema maski, dugih cevi ili pištolja, samo jedna srebrna minđuša u nosu.
Upoznajte komandanta Kamilu, studentsku liderku i lice masovnih protesta, koje neki analitičari nazivaju Čileanskom zimom. Njene konferencije za novinare mogu da dovedu do smene ministara dok marševi koje ona predvodi uzrokuju potpune blokade delova čileanske prestonice. Ima mnoge vladine službenike za vratom kao i policiju.Ipak, pre samo šest meseci niko nije čuo za Kamilu Valjeho, 23-ogodišnju predvodnicu studentskih demonstracija koji ne samo da su uzdrmali desničarskog predsednika milijardera Sebastijana Pinjeru već i celokupnu čileansku političku klasu. Istraživanja su pokazala da 26 odsto čileanske javnosti podržava Pinjeru a samo 16 procenata njegovu dosadašnju koaliciju. U četvrtak je počeo dvodnevni nacionalni štrajk pošto su se radnici iz javnog sektora pridružili sve masovnijim studentskim protestima.
“Postoji veliki nivo nezadovoljstva”, rekla je Valjeho u nedavnom intrevjuu. “Uvek je omladina bila ta koja čini prvi korak…mi nemamo porodičnih obaveza, to nas čini slobodnijim. Mi smo napravili prvi korak, ali više nismo sami, starija generacija nam se pridružila u ovoj borbi”. Ona je tek druga ženska liderka u 105 godina postojanja Unije studenata Čilea a takođe je i član čileanske Komunističke partije. Aktuelni događaji u Čileu stavili su je na čelo masovnog pokreta koji nije viđen još od poslednjih godina vladavine Avgusta Pinočea.
Hiljade stotina studenata i srednjoškolaca odbija da ide na nastavu od početka juna, pozivajući na bolje i pristupačnije obrazovanje i raskid sa sistemom koji je stvorio nekoliko bogatih, elitnih fakulteta pored mnogih nedovoljno finansiranih državnih obrazovnih institucija.
Valjeho je predvodnik bučnog, karnevalskog protesta, poznatog pod imenom “cacerolazo” koji se praktikovao u vreme čileanske diktature od 1973. do 1990. godine, tokom kojeg kostimirani demonstranti lupaju u šerpe i lonce. Međutim mnogi marševi su se završili sukobima sa policijom.
“Mi ne želimo nasilje, naša borba nije protiv policije ili uništavanje komercijalnih objekata, mi se borimo da nam se vrati pravo na obrazovanje, nedvosmileno i jasno”, kaže Valjeho dok stoji ispred predsedničke palate.
Vlada je iznela nekoliko inicijativa u pokušaju da umiri proteste, obećavajući kvalitetno obrazovanje za sve i smanjivši kamate na studentske zajmove sa 6,4 odsto na dva procenta. Iako nude uveravanja da će se za obrazovanje izdvojiti dodatnih dve milijarde dolara, protesti nisu prestali. Malobrojni analitičari smatraju da će se studenti u skorijem periodu povući uprkos sve većem policijskom prisustvu na demonstracijama.
Valjeho govori studentima okupljenim oko nje sedeći u centru velikog peace znaka načinjenog od stotina metalnih patrona za suzavac ispaljenih na studente.
“Ovde imamo suzavca u vrednosti 50 miliona pezosa, zamislite koliko je potrošeno na regionalnom i nacionalnom nivou? Ovo je neprihvatljivo, želimo da ponovimo naš zahtev za smenu ministra unutrašnjih poslova”, kaže Valjeho.
Profesori i studenti zameraju vlastima da za obrazovanje izdvajaju tek 4,4 odsto BDP-a, iako UNESCO propisuje najmanje 7 odsto, dok s druge strane čileanska privreda beležii solidan rast: 9,8 odsto u prvom semestru 2011. što je nezabeleženo u poslednjih 16 godina.
Tatjana Akunja, zvaničnica u ministarstvu kulture je nedavno otpuštena jer je sugerisala da bi ubistvo Kamile bilo dovoljno da se uguši studentski bunt. Ona je iskoristila rečenicu generala Pinočea koju je 1973. izgovorio priliko vojnog udara protiv izabranog predsednika Salvadora Aljendea. Pinoče je snimljen kako govori svojim trupama: “Ako ubijete kučku, otarasili smo se đubreta”. U utorak je Vrhovni sud u Čileu zbog ovih pretnji odredio policijsku zaštitu za studentsku liderku.
Valjeho je u međuvremenu postala kultna ličnost, sa odama na You Tubeu i predviđanjima da će je njena harizma katapultirati u čileansku politiku.
“Svi smo zabljubljeni u nju”, kaže Alvaro Garsija Linera, bolivijski potpredsednik. Na nedavnom okupljanju mladih lidera Bolivija ona je apelovala na studente da prate primer omladinskih pokreta u ostatku Južne Amerike.
“Morate razgovarati o tome šta se dešava u Argentini, Brazilu ili Čileu, gde mladi i lepi lideri vode omladinu na velikim protestima”, kaže Garsija Linera. Valeho je rekao na temu njenu izgleda da njena upadljiva lepota može biti “udica” za širenje progresivnih ideja kod mladih Latinoamerikanaca.
“Mi ne želimo da poboljšavamo aktuelni sistem, mi želimo korenite promene, da se na obrazovanje ne gleda kao na potrošačku robu, da obrazovanje bude pravo koje država garantuje svima”.
“Zašto nam treba obrazovanje? Da bi napravili profit ili pokrenuli biznis? Ili da razvijemo zemlju i pokrenemo socijanu integraciju i razvoj? To su sporna pitanja”.
javniservis.me 
Ova lijepa djevojka vjeruje vjerovatno u komunisticke slogane, i vjerovatno su je instalirali stare komunjare kako bi ona povela “revoluciju” a posle bi je u slucaju krvave pobjede odbacili kao sto su cegevaru i druge komunisticke mlade revolucionare koji su zaista vjerovali u tu krvavu kolektivisticku ideologiju gde im je vazna “zajednica ” a pojedinac je nula ja sam vec o tome pisao na ovom portalu pa se ne bih po ko zna koji put ponavljao.
ti komunisti cilea igraju se vatrom kada su ovu malu stavili ispred sebe
zamislite sto bi se desilo da joj se nedaj boze sto desi .
samo znam da nas narod nije edukovan politicki da nezna sto u svom imenu nose razne politicke ideologije i da treba za dobrobiti svih nas da bude vise portala dje bi se ovako slobodno pricalo , takodje mislim da bi trebalo vise pojasnjenja u skolama sto zagovaraju koje politicke ideologije, a da ne pricamo za fakultete , a culi ste vladimira sto je pisao kako su bistrili politiku (SUTNJOM) , ne gospodo treba da pricamo .
jer ti studenti generacije politicke sutnje , nije su nikada culi za libertarijanizam i kada ga cuju reagovace kao jedan komentator na desavanja u cileu gdje kaze:
.za predsjednika Sebastijana Pinjeru da je predstavnik libertarijanizma
a to je najgori vid kapotalizma.
garantujem ako pocnu ovi nasi “socijalisti” to da pricaju to ce se primiti u crnoj gori kod jos uvijek socijalisticke svijesti veoma brzo .
e zato gospodo intelektualci u akciju skidanja tame i otvaranju svjetlosti.
za slobodu pojedinca.
pozdrav
pazite njeno njihovo ,(komunisticko) razmisljanje
…………“Mi ne želimo da poboljšavamo aktuelni sistem, mi želimo korenite promene, da se na obrazovanje ne gleda kao na potrošačku robu, da obrazovanje bude pravo koje država garantuje svima”.
———————————————————————————
obratite paznju na ove zadnje recenice!
“Zašto nam treba obrazovanje? Da bi napravili profit ili pokrenuli biznis? Ili da razvijemo zemlju i pokrenemo socijanu integraciju i razvoj? To su sporna pitanja”.
uzas,
ako ova mala pobijedi cile ce vratiti u doba Salvadora Aljendea.
Drago mi je sto si pronicljivo sam otkrio da je ona komunista i pored cinjenice da je u tekstu navedeno da je clan komunisticke partije.
Tipicno sljepilo i samoisticanje (gdje mu mjesta ni razloga nema) koje karakterise Veselinove petarde.
E viva comandante Kamila!!
Protiv libertijanizma i ostalih lopova!!
Hasta siempre la revolución!!
nema ti druge nego da iskopaš Kisindžera i ponovo pokrenete kakvu “operaciju Kondor”…
Čile se neće vratiti u doba Aljendea, moj površni mladi prijatelju. Popričaj sa nekim Čileancem, reći će ti zašto neće :)
Moj duboki “prijatelju” vodece zemlje kaitalizma traze da ih iz krize izbavi putevi i pravci kapitalizma , (nobelovci iz ekonomije NAUKA)!
a ne komunisticke revolucionarke tipa komandantice kamilje i njina filozofija, ali posto su crnogorci “duboko misleci” po ovim pitanjima bojim se kada dodje momenat da biraju izmedju LIBERTARIJANIZMA i KOMUNIZMA oni ce zato sto su duboko misleci izabrati prije i nosit ce prije majce sa likom cegevare nego miltona fridmana.
ja sam ovdje na ovom portalu da dam moj doprinos po tom pitanju da to ne rade , a ti slobodno sa tvojom neijasnom ideologijom nastavi, pa crnogorci neka biraju , svoju slobodu ko ce im doneti,
ja sam da im se sve fino potanko transparentno se pojasnjava pa neka biraju pravu vrednost.
prilog:
Ja bih prije zelio da moje dijete ide za,Doktorom Jeffrey Miron sa Harvarda nego da ide za komandanticom kamiljom a vi ??
Da li je biti pro-biznis i pro-kapitalizam jedno te isto? Da li kapitalizam stvara nepravednu distribuciju prihoda? Da li je kapitalizam kriv za skorašnju financijsku krizu? Doktor Jeffrey Miron sa Harvarda odgovara na ova pitanja uz objašnjavanje tri tipična mita o kapitalizmu.
nas cilj je da se izborimo za pravi kapitalizam :
prilog:
i ja mislim da je Gevara bio protuva.
Ali isto mislim i za Hajeka i Fridmana.
Za tebe smatram da si trol, što već znaš…npr, ovaj Majronov (koga takođe smatram protuvom) video je primjeren za osnovnu školu ili za potpune retarde. On što priča o nekom nepostojećem kapitalizmu u kome se biznisi žestoko bore za povjerenje potrošača, na dobrobit potrošača. Sve zvuči kao da neka masa potrošača dokono sjedi i troši pare uživajući u stalno nižim cijenama i boljem kvalitetu koji slijede iz zdrave konkurencije. Pobogu, vaši potrošači su istovremeno zaposleni negdje, oni su proizvođači nečega, oni su radnici, radno vrijeme će im biti povećano, prava zakinuta, dnevnice smanjene ili na kraju otpušteni zato što kompanija razmišljajući o profitu seli sve fabrike u Kinu. Pogledaj šta se desilo sa Detroitom pošto su Krajzler i GM odlučili da im je Amerika preskupa. Tvoja vrsta kapitalizma nastavlja da stvara uglavnom nezaposlene i obespravljene, a onda dođe profa od 200+K sa Harvarda da drvi kurac kako se to dešava zato što nemamo dovoljno kapitalizma. A onda dođeš ti bez argumenata i sa gomilom užeglih citata da to ponavljaš ovamo – dođavola, znaš li uopšte kako izgleda raditi za privatnika u Crnoj Gori? Koliko znaš ljudi koji su uopšte vidjeli svoj ugovor o radu?I onda mi treba još kapitalizma?
A da odjebete malo, laganom translacijom, gospodine?
“piantao 28. August 2011. – 11:42 u 11:42 am kaže:
i ja mislim da je Gevara bio protuva.”
*
*
Pa ako ćemo po novijim pričama istoričara – jeste. Bio je ratni zločinac i ubijao prijekim sudom svoje saborce. Ok, aj nemam ništa protiv ako se uspostavi da je to istina. No nekako mi se to previše poklapa sa Cijinim izvještavanjima dok ga nijesu ubili. A i ne mogu vjerovat da se to ne bi ranije kroz mejnstrim medije proširilo i da bi ovi dopuštili da cio svijet ga nosi na majice ka simbol slobode, borbe za pravdu… a i ti mejnstrim mediji su decenijama ćutali o Gevari jer prepostavljam nijesu imali ništa. Takođe sam eo $edok i savremenik podmetanja i laganja o Ugu Čavezu, pa se paralela neminovno nameće.
Takođe mi se to ne poklapa sa slikom njega kao samosvjesnog intelektualca, no što znam, sve je moguće. Opet, kad Markez opisuje susret Kastra, Ernesta, i ostalih vođa il viđenijih liberala (socijalista) južne amerike u Bogoti 50-ih, opisuje ih kao vrlo napredne i slobodnomisleće ljude.
Btw, pitanje za Živca – kako je taj libertarijanizam produkovao STOTINE HILJADA pobijenih civila na ulicama Bogote, kada su konzervativci uzvraćali na političku agitaciju, znači u samo par dana po cijelom gradu? Što ćemo sa “ratom banana” u južnoj Americi koji datira od ranije, a koji je takođe produkt dogovora o slobodnoj trgovini sa Amerikom, i satiranjem naroda apropo plantaža banana.
Kako taj libertarijanizam, relativno skoro, na osnovu ugovora o slobodnoj trgovini meksičke vlade i vodećih svjetskih zemalja, u meksičkom gradu Huarezu prouzrokuje PET HILJADA silovanih i ubijenih žena i đevojaka – radnica u njihovim fabrikama za šaku pezosa i bez ikakvih zaštita, robovskim radom (od strane vlasnika biznisa)? Da ne pričam da se slična radnja ponavlja svuđe đe je “slobodno tržište” i “neprikosnovena privatna svojina” (a zapravo monopoli sa iskorišćavnjem radne snage a sve radi pljačkanja), da su svi moderni uređaji koje danas imamo natopljeni krvlju i znojem radnika trećeg svijeta đe je proizvodnja alocirana radi nižih nadnica.
Npr kupiš ajped, i ok, on je 200, 300, 800 dolara. I ono kao, Epl rulez!
I onda vidiš da je država Indija napravila isto što i ajped za proizvodnu cijenu od 10 eura!! Kolika je zarada onda tih vampira što zagovaraju “slobodno tržište”, koliko je iskorištavanje em radnika em onih krajnjih potrošača (da plaćamo deset puta veću cijenu), kako je taj libertarijanizam i samoregulacija, i ostalo, samo paravan za stvaranje monopola, lopovluk, i iskorištavanje ljudi – koji proizvode i koji kupuju.
Baš me zanima – skoro je lansiran programirani humanoidni robot u svemir – i kad uskoro zamijene u potpunosti na proizvodne trake ljude roboti – oćeš li i tad pričat kako je taj sistem dobar, kad budu za proizvodnu cijenu od $5 uvaljivali ljudima te proizvode za iznos od pola njihove plate? Da kupiš ajshit i tv moraš pljunut jedno hiljadarku. I onda je libertarijanizam – VRH! Mojne…
i još nešto, kad smo kod nagrađivanja vrijednog rada: radnici Foxconna su za rad od 96 sati nedjeljno nagrađeni instaliranjem mreža za hvatanje samoubica, jer kompanija toliko cijeni njihov život.
I toliko cijeni njihov rad da im ne preostaje drugo do da se ubiju i odštetom zbrinu porodice, pošto je radom to neizvodljivo.
Kao što rekoh, pali. Previše smo pričali.
Što nas čeka ako Živac i njegovi Libertarijanci dođu navlast? Recimo ovakvo neko čedo libertarijanizma…
gospodine ,piantao pardon wawy,
Posto imate podrsku javnog servisa me i tako je direktno ugrozena sa vasim vrijedjanjima a vjerovatno zbog vase nemoci da se suprostavite mojim argumentima ja cu kako ste vi rekli i uraditi izuzev ako vase komentare koji zasluzuju ne odu u ,JAVNI WC tamo dje im je mjesto jer drugo i ne zasluzuju.
piantao 28. August 2011. – 11:42 u 11:42 am kaže:
Za tebe smatram da si trol, što već znaš…
………….A da odjebete malo, laganom translacijom, gospodine?
———————————————————————————–
Naravno, zovi moderatore da brišu i cenzurišu. To nije ništa novo – ideologija koju zastupaš je pokazala izvanrednu efikasnost kada treba sankcionisati izražavanje suprotnih stavova.
Treba li da obrišemo sve reakcije, makar i uvredljive, revoltiranih ljudi koji ne mogu da slušaju isto sranje all over again, a da ostavimo samo bezlične citate uvaženih profesora? Well, idi na onaj drugi javni servis za to.
Što se tiče javnog wc-a, ni to mjesto nije loše za raspravu – ako se raspravlja sa živim, inteligentnim ljudima.
Sa citat-botovima i kvarnim gramofonskim pločama… teško.
botovi?Ako mislimo na isto svidja mi se taj termin:)
Ja da te vrijeđam?! Ne Živac, griješiš, ja gajim jedno duboko, toplo sao$ećanje prema tebi.
Ti nemas argumente, tvoja ideologija je ideologija brisanja ljudskosti sa ljudske matrice, devalvacije opstih vrijednosti i jednostavno stihijsko gomilanje svih bogatstava u par saka privilegovanih manipulatora. Fukujamiyam je davno prevayidjen, cak se i sam Fukujama otac misli koju zastupas na posaljenjim predavanjima na neki nacin otklonio od vecine svojih postulata koji su se pokayali i dokayali kao pogubni.
Sa propagiranjem takve idologije i ti i svi ostali sitni balkanski copy paste prodavaci magle, najvise mi licite na one japanske vojnike koje su pronalazili sezdesetih godina proslog vijeka po pacifiku, koji jos uvjek nijesu znali da je 2 sv. rat zavrsen….
tako i vi, ne vidite gdje je dosao svijet, ne primjecujete da se pravila igre mjenjaju pred vasim ocima, da SAD zivi na interesu i MILOSINI Kine kao globalnog proizvodjaca kojoj se ne isplati da ekonomski potpuno unisti svog najveceg Konzumenta….za sad.
Kad se to dogodi…vi cete nastaviti da pricate iste stvari?
Onima koji su planirali svrgnuti Allendea u vrijeme kad je Suhartov
program dobivao maha, brazilska i indonezijska iskustva bila su
zanimljivi predmeti proučavanja međusobnih različitosti. Brazilci
gotovo da i nisu iskoristili posljedice šoka — čekali su godinama prije
nego što su pokazali naklonost okrutnostima. Bila je to zamalo
nepopravljiva pogreška, budući da je protivnicima dala priliku da se
pregrupiraju i, nekima, da stvore ljevičarsku gerilsku vojsku. Iako je
hunti uspjelo očistiti ulice, sve jača oporba silila ju je da uspori
provedbu ekonomskih planova.
Suharto je, s druge srane, pokazao da će država, ako se masovna
represija koristi preventivno, doživjeti određeni vid šoka, te da se otpor
može ugušiti i prije njegova nastanka. Terorom se koristio toliko
nemilosrdno, nadilazeći čak i ona najcrnja predviđanja, da su pojedinci
koji su se, samo nekoliko tjedana ranije, zajednički trudili osigurati
državnu neovisnost, iskusili toliku dozu straha da su Suhartu i njegovim
sljedbenicima predali potpuni nadzor. Ralph McGee, viši nadzornik
CIA-inih operacija u vrijeme državnog udara izjavljuje daje:
»Indonezija bila doslovno… školski primjer operacije… Moguće je one
najvažnije i najkrvavije događaje pratiti sve od Washingtona, pa do
trenutka Suhartovog uspona na vlast. Uspješnost operacije značila je da
će se taj model ponavljati višekratno.«
Druga temeljna pouka indonezijskog primjera imala je veze s partnerstvom koje je Suharto, još prije udara, sklopio s Berkelevjskom
mafijom. Budući da su njezini pripadnici bili spremni preuzeti najviše
»tehnokratske« položaje u novoj vladi i Suharta već »preobratili« na
svoj svjetonazor, državni udar učinio je više od uklanjanja prijetnje
nacionalizmom — Indoneziju je preobrazio u jednu od sredina
najspremnijih za prihvat multinacionalnih kompanija na svijetu.
Kako je operacija svrgavanja Allendea počinjala dobivati na snazi, na
zidovima Santiaga počelo se pojavljivati crvenom bojom ispisano
upozorenje koje je ledilo krv. Glasilo je: »Jakarta stiže.« – Naomi Klein, Doktrina šoka
Kad se u Čileu konačno dogodio državni udar, sa sobom je nosio tri
jasno određena oblika šoka — recept koji će se oponašati u susjednim
zemljama i koji će ponovno, tri desetljeća kasnije, zaživjeti u Iraku. Šok
samog udara za petama su slijedila dva dodatna oblika šoka. Jedan od
njih bila je kapitalistička »šok-terapija« Miltona Friedmana, tehnika
koju su izučavale stotine latinoameričkih ekonomista na Čikaškome
sveučilištu i njegovim raznim podružnicama. Drugi šok bio je šok
Ewena Camerona, istraživanja učinaka droga i senzorne deprivacije
obuhvaćena u priručniku Kubark, o kojima je latinoameričku policiju i
vojske podrobno poučavala CIA unutar svojih programa obuke.
Ta tri oblika šoka spajaju se na tijelima Latinoamerikanaca i tijelu
politike toga područja, stvarajući nezaustavljiv uragan međusobno
osnažujućih razaranja i obnova, brisanja i stvaranja. Sok državnog
udara pripremio je teren ekonomskoj šok terapiji; šokovima u sobama
za mučenje teroriziralo se svakoga za koga se pretpostavilo da stoji na
putu ekonomskim šokovima. Iz tog živog laboratorija rađa se prva
država Čikaške škole — njezina prva pobjeda u globalnoj
kontrarevoluciji. – Naomi Klein, Doktrina šoka
Sve što se zbivalo 11 rujna 1973. general Augusto Pinochet i njegovi
pristaše ne nazivaju državnim udarom, nego »ratom«. Santiago je, u
svakom slučaju, podsjećao na ratište — tenkovi su pucali kotrljajući se
bulevarima, lovački zrakoplovi napadali su vladine zgrade. Ipak, taj rat
bio je pomalo čudan. Naime, vodila ga je samo jedna strana.
Od samog početka Pinochet je imao potpun nadzor nad kopnenom
vojskom, mornaricom, marincima i policijom. Predsjednik Salvador
Allende, s druge strane, odbijao je svoje pristaše organizirati u
naoružane obrambene skupine, tako da nije imao vlastitu vojsku. Jedini
otpor pružan je iz predsjedničke palače La Moneda i okolnih krovova,
otkuda su Allende i njemu najbliži junački pokušavali obraniti sjedište
demokracije. Tu se borbu teško može proglasiti poštenom — iako se
unutra nalazilo samo trideset šest Allendeovih pristaša, a vojska je na
palaču ispalila dvadeset četiri rakete.
Pinochet, taj bahati i siloviti zapovjednik operacije (građen poput tenka
u kojem se vozio) očito je želio da događanja budu što dramatičnija i
traumatičnija. Iako sam državni udar nije bio rat, bio je oblikovan da
podsjeća na njega…
Za razliku od susjedne Argentine kojom je, tijekom protekla četiri desetljeća, vladalo šest vojnih vlada, Čile nije imao nikakav dodir s takvim vidom nasilja — uživao je u 160 godina miroljubive i demokratske vlasti, od kojih je posljednja 41 prošla savršeno glatko. – Naomi Klein, Doktrina šoka
Iako je Pinochetova bitka bila potpuno jednostrana, njezine posljedicibile su jednako stvarne kao i one bilo kojeg građanskog rata ili strane invazije — ukupno je nestalo ili je smaknuto 3 200 ljudi, najmanje 80 000 završilo je u zatvorima, dok je 200 000 zbog političkih razloga izbjeglo iz zemlje. – Naomi Klein, Doktrina šoka
Chicago Boysima 11. rujna bio je dan koji su očekivali osjećajući
vrtoglavicu i navalu smrtonosnog adrenalina. Sergio de Castro je
doslovno do posljednjeg trenutka radio sa svojom vezom iz Ratne
mornarice, pregledavajući, stranicu po stranicu, posljednja poglavlja
»Cigle«. Na sam dan puča, nekoliko Chicago Boysa ulogorilo se u
tiskari desničarskih novina El Mercurio. Dok su ulicama odzvanjali
hici, trudili su se upravo bjesomučno tiskati dokument na vrijeme, ne bi
li tako spremno dočekali prvi huntin radni dan. Arturo Fonaine, jedan
od urednika novina, prisjeća se da su strojevi »radili danonoćno i
umnažali primjerke tog pozamašnog spisa«. Uspjeli su – jedvice. »Malo
prije podneva, u srijedu 12. rujna 1973., najviše časnike Oružanih snaga
koji su zasjeli na položaje vlade dokument je čekao na njihovim radnim
stolovima.
Prijedlozi u konačnoj verziji dokumenta zapanjujuće nalikuju idejama
iz Kapitalizma i slobode Miltona Friedmana — privatizacija,
deregulacija i rezanje javne potrošnje — sveto trojstvo slobodnog
tržišta. Čileanski ekonomisti obrazovani u Sjedinjenim Državama
trudili su se te ideje ostvariti mirnim putem — unutar granica
demokratske rasprave — ali su tamo doživjeli posvemašnje odbijanje.
Sad su se vratili i Chicago Boysi i njihovi planovi — u okruženje
daleko prijemčivije za njihove radikalne vizije. U tom novom dobu,
nitko osim šačice ljudi u odorama nije se morao slagati s njima.
Najistaknutiji politički protivnici bili su mrtvi, ili u zatvoru, ili su
panično tražili skrovište — spektakl koji su stvarali vojni zrakoplovi i
karavane smrti sve je čvrsto držao na uzdi.
»Za nas je to bila revolucija«, rekao je Cristian Larroulet, jedan od Pinochetovih savjetnika za ekonomiju. Opis je potpuno pošten. Dan 11.
rujna 1973. bio je daleko više od nasilnog kraja Allendeove miroljubive
socijalističke revolucije — bio je to početak onoga što The Economist,
kasnije, opisuje kao »kontrarevoluciju« — prva stvarna pobjeda
Čikaške škole u borbi za povrat područja izgubljenih utjecajem
developmentalizma i keynesijanizma. – Naomi Klein, Doktrina šoka
http://www.guardian.co.uk/law/2011/aug/27/disney-factory-sweatshop-suicide-claims
zivac će sigurno uživati kad vidi kako su dovitljivi njegovi istomišljenici. Sjetili su se da koriste djecu u fabrici igračaka! From kids to kids! With love and suicide.
I to u zemlji gdje su komunisti na vlasti. Više nije važna ideologija – kompaniju ne zanima ako ste komunista, anarhista ili liberal, samo ako šijete patike za 10$ i ćutite. Zato stalno pričam da sloboda tržišta i sloboda pojedinca nemaju ništa zajedničko, iako će drug zivac iskopati hiljadu citata kojima treba da vjerujemo više nego svojim očima i ušima. I poslije se ljuti kad ga vrijeđam? Pa, baš mi je žao.
“piantao:
Više nije važna ideologija – kompaniju ne zanima ako ste komunista, anarhista ili liberal”
*
*
Pa jednom sam ti ovo rekao ako se $ećaš u jednom komentaru – da pljačka ne poznaje ideologiju . Poznaje je samo u onom dijelu đe oblači različita ruha za pljačku, ili koristi razne mehanizme (ideologije) za pljačku.
No, vrlo je zanimljivo da Gvardijan prenosi ovo. S obzirom da Kina jzapad drži za jajca čini mi se, kolko sam moga protumačit tekst, da nije u pitanju antikorporativni momenat, nego antikineski. E sad, ne pada mi napamet da branim Kinu koja je šatro komunistička, i sad šatro sa dvojnim sistemom, a zapravo diktatura koja se eto kao malo popravila u zadnje vrijeme, no zašto Gvardijanu to istraživačko pero ne pođe malo pu azijskih zemalja koje zapadne korporacije na isti način koriste kao robovsku radnu snagu, a koje se ni u kom vidu ne izdaju za komunističke.
Ta antikinska propaganda je toliko uočljiva da je to nevjerovatno, eo samo jedan (drastičan) primjer, kada je otkrivena podvala u vezi masakra na trgu Tjenanmen. Znači, trebalo je 22 godine novinaru da prizna da je iskonstruisao priču, za tadašnje potrebe skidanja “komunizma”. E onda, mogu mislit što su mogli konstruisat o Če Gevari npr. Il što sad konstruišu o Čavezu.
Priča im je: to su sve zločinci i diktatori i đavoli. A za sve to vrijeme ta najveća demokratija vrši najstrašnije zločine u zatvoru Gvantanamo, koji je btw gradila firma Halibarton, ista ona kojia je gradila bušotinu BP-a, a kojoj je Dik Čejni bio izvršni direktor, jedan od umiješanih čak i u aferu svinjskog i ptičjeg gripa, to prije nego što je uništio Golfsku struju izlivanjem nafte.
Bio bih vrlo zahvalan da neko nađe i izbači poslovanje ove firme, koja je očigledno vladina firma pod Čejnijevim rukovodstvom, i sa čim je još povezana. Moglo bi fino da se prati spirala pljačke i zločina korporativnog britansko-američkog kartela tokom godina.
Sam Friedman je rekao u mnostvu intervjua da je Cile a i mnogi slicni eksperimenti u realnom zivotu bazirani na njegovim modelima promasaj.
Zivac kao i rodonacelnik “crnogorsko cikaske ” skole upotrebljavaju pogodne citate i vrlo parcijalno citaju izvore,
sa tim sto je Zivac beznacajan , a Vukotic koristi i iskoristio je te citate
da bi preselio drustvene resurse i imovinu u svoju i premijera Djukanovica sve zagovarajuci trziste.
Poslednja promjena zakona po kojoj UDG studenti imaju pravo da pod jednakim uslovima koriste iusluge studentskih domova drzavnih, sa studentima na drzavnim je jos jedan od primjera.
A sve pod parolom preduzetnistva. Obaveza njegovih doktoranata ministara i premijera da mu dodjeljuju i druge istrazivacke projekte mimo javnog uvida je jos jedan primjer Vesovog/zivcevog trzista.
Da ne zaboravimo , prije nekoliko godina brat Pinere predsjednika Cilea je bio gost Vukotica u CG ,
steta sto ne uvedose njihove stubove da prihvatizuju i penzioni sistem.
Sad bi citav bio u Prvoj banci
“m:
Sam Friedman je rekao u mnostvu intervjua da je Cile a i mnogi slicni eksperimenti u realnom zivotu bazirani na njegovim modelima promasaj.”
*
*
Ma nije to morao ni da zaključuje iz eksperimenata, teorijska osnova neoliberalizma je čista osnova za pljačku. Pri tome ne mislim da se slobodno tržište treba odbačit, ali zajedno sa ostalim sistemima treba ga implementirat. To, kao zaokružen i samodovoljan sistem ili teorija, jednostavno ne vrijedi, ne valja, ako nije pravilno ekonomski izmiksan.
Kako libertosi zamisljaju vatrogasce:
(a) drzava da ih organiziju
(b) privatno da se organizuju
(c) sto ce nam vatrogasci kad imamo osiguravajuce kuce
(d) da se tuzi komsija, zena, djeca, bog ili slicna prirodna pojava ako nesto izgor.
Zelim da podrzim stavove druga Pianta-a.
Prvenstveno zelim da skrenem paznju nekijem ljudima da su iako im je to tesko vidjeti zbog nemogucnosti astralnog projektovanja sopstvenih razmisljanja koja su očiti nus proizvod globalnih bot metodologija cijim uticajem dominiraju gotovo svi domaci, regionalni i itd mediji.
Botoju vas na isti nacin na koji to cine lokalni mediji kada je rijec o lokalnim temema, to sto ne zivite istu realnost odakle vas vuku za nos to je samo jos jedna od mrkava na prutu.
Prije neki dan razgovaram sa covjekom koji po meni nikad anije podlegao pritiscima u CG i nekako uvjek je ostao svoju svamom smislu te rijeci,..ali pri samom kraju razgovora dotakli smo se “globalnih tema” gdje mi je bez problema rekao da se nada da ce Amerikanci ipak uspjeti da uspostave demokratski sistem, zbog cega su i dosli u Afganistan…
Shvatio sam da gori primjer bota ne moze postojati i da su oni koji misle da su sva rijesenja svih problema u CG sadrzana u blogovima Slavka Perovica male mace za njegov CNNnizovano nastelovani sistem razmisljanja …
Whatever…zaista je dosadno gledati kako iz generacije u generaciju se ne mjenja ništa, svi ste isti, kako su vasi djedovi vjerovali u beskonacni pravicnost druga Tita ( i moji naravno) , tako vi danas vjerujete u cuvenu floskulu manjeg zla. Ipak bolje Pinochet nego Aljende hahahaha
Niste mrdnuli i necete mrdnuti, taman je Branko Kostic nekadasnje ” vece zlo” u CG imao dobar recept, korijenje…moguce da dobro djeluje i da moze posluziti kao antibot :))))
Idem nemam kad vise.
Prvih godinu i pol dana Pinochet se poslušno pokoravao čikaškim
pravilima — privatizirao je neke, ali ne sve, tvrtke u državnom
vlasništvu (među njima i nekoliko banaka); dopustio je najnovije oblike financijskih špekulacija; širom je otvorio granice međunarodnom uvozu, rušeći zapreke koje su godinama štitile čileanske proizvođače; i za 10 posto srezao državnu potrošnju — osim vojsci koja je primila značajno veća sredstava. Također je ukinuo kontrolu cijena – radikalan potez u državi koja je desetljećima nadzirala cijenu osnovnih artikala — kruha i jestivog ulja.
Chicago Boysi su, s punom sigurnošću, uvjeravali Pinocheta da će, ako naglo i istovremeno dokine vladino miješanje u ta područja, »prirodni« zakoni ekonomije ponovno pronaći ravnotežu te će stopa inflacije — koju su promatrali kao vid ekonomske groznice koja otkriva prisustvo nezdravih organizama na tržištu — nekom čarolijom doživjeti pad. Pogriješili su. Godine 1974. inflacija dosiže 375 posto — najvišu stopu na svijetu i gotovo dvostruko višu od one tijekom Allendeova mandata. Cijene osnovnih proizvoda — kruha, na primjer — probile su sve granice. Istovremeno su Čileanci ostajali bez radnih mjesta jer je Pinochetovo eksperimentiranje »slobodnim tržištem« državu preplavilo jeftinim uvozom. Lokalni poslovi su, nesposobni konkurirati, zamirali, nezaposlenost dostiže rekordne razine, a glad počinje harati zemljom.
Prvi laboratorij Čikaške škole pokazao se kao potpuna propast. Sergio de Castro i ostali Chicago Boysi tvrdili su (čistom čikaškom logikom) da problem nije u njihovoj teoriji, nego u činjenici da je se u praksu provelo nedovoljnom oštrinom. Ekonomija se nije uspjela popraviti i povratiti sklad i ravnotežu zbog »distorzija« preostalih nakon gotovo polustoljetnog miješanja vlasti. Da bi eksperiment urodio plodom, Pinochet mora ukloniti »distorzije« — stroži rezovi, veći obim privatizacije, i sve to još brže.
Tijekom tih godinu i pol dana, Chicago Boysi i njihove avanture na polju ekstremnog kapitalizma uspjeli su doći na zub najvećem dijelu čileanske poslovne elite. Jedini koji su izvlačili zaradu bile su strane kompanije…
Budući da im se plan našao u pogibelji, Chicago Boysi shvatili su da je došao trenutak da pozovu tešku artiljeriju. U ožujku 1975., u Santiago su doputovali, na poziv velike banke, sa zadaćom da spase eksperiment, sam Milton Friedman i Arnold Harbenger.
Friedmana je huntin tisak dočekao kao rock-zvijezdu — gurua novog poretka. Svaka njegova izjava završavala je kao naslov, njegova akademska predavanja prenosila je državna televizija te je doživio audijenciju svih audijencija — privatni susret s generalom Pinochetom.
Tijekom boravka Friedman je neprekidno vrtio jednu jedinu temu —hunta je dobro započela, ali mora daleko slobodnije prigrliti slobodno tržište. U svojim govorima i intervjuima služio se terminom koji nikad dotad nije javno primijenjen na stvarnu ekonomsku krizu — tražio je primjenu »šok-terapije«. I dodao da je ona »jedini lijek. Apsolutno. Nema drugoga. Ne postoji nijedno drugo dugoročno rješenje« Kad je čileanski novinar Friedmana podsjetio da je čak i Richard Nixon, za vrijeme svog predsjedničkog mandata, nametnuo propise kojima je obuzdavao slobodno tržište, Friedman ga je presjekao: »Ne odobravam ih. Vjerujem da ih ne bismo smjeli primijeniti. Protivim se svakoj vladinoj ekonomskoj intervenciji, u svojoj domovini, kao i u Čileu.«
Nakon susreta s Pinochetom, Friedman je o tome načinio neke osobne bilješke, koje, desetljećima kasnije, otkriva u svojim memoarima. Primijetio je da je generala »privukla ideja šok-terapije, ali ga je vidljivo uznemirila mogućnost privremene nezaposlenosti koju bi primjena mogla izazvati« U tom trenutku Pinochet je već diljem svijeta bio zloglasna pojava zbog naredbi za pokolje na nogometnim stadionima — činjenica da je diktatora »uznemirila« mogućnost da ljudskim žrtvama plati cijenu šok-terapije možda je Friedmana mogla natjerati da zastane. No, umjesto toga, nastavio je… – Naomi Klein, Doktrina šoka
Friedman je predvidio da će stotine tisuća ljudi koji će poslove izgubiti u javnome sektoru ubrzo pronaći nova radna mjesta u privatnome i na sva zvona zahvaljivati Pinochetu što je uklonio »najveći mogući broj zapreka koje u ovom trenutku koče privatno tržište«
Friedman je generala uvjeravao da će, ako posluša njegov savjet, moći preuzeti zasluge za »ekonomsko čudo«; da će »za nekoliko mjeseci srezati inflaciju«, dok će problem nezaposlenosti biti jednako kratkovječan »kratak — mjerit će se mjesecima — i da će posljedični oporavak biti brz«. Pinochetu ostaje samo djelovati brzo i odlučno —Friedman nekoliko puta naglašava važnost »šoka«, triput se služi tim pojmom i podvlači izjavu da »postupnost nije prikladan način«. Pinochet se preobratio. U svome odgovoru, vrhovni čileanski poglavar uputio je »najuzvišenije izraze najdubljeg štovanja«, pritom uvjeravajući Friedmana da se »plan u potpunosti primjenjuje već sad«. Odmah nakon Friedmanova posjeta, Pinochet je najurio svog ministra privrede i dužnost predao Sergiu de Castru, koga je kasnije unaprijedio u ministra financija. De Castro je vladu napučio svojim Chicago Bojsima, imenujući jednoga od njih ravnateljem središnje banke. Orlanda Saenza, koji se tužio na masovna otpuštanja i zatvaranja pogona, na mjestu predsjednika Udruge tvorničara zamijenio je netko skloniji šok-terapiji. »Ako se industrijalci žale na to, nek’ idu k vragu. Neću ih braniti«, objavio je novi ravnatelj.
Oslobodivši se neistomišljenika, Pinochet i de Castro su se bacili na posao razaranja socijalne države kako bi ostvarili čistu kapitalističku utopiju. Godine 1975. jednim su udarcem srezali javnu potrošnju za 27 posto – i rezali su sve dok, 1980. nije stigla do polovice iznosa koji se trošio za Allendeova mandata. Zdravstvo i obrazovanje pretrpjeli su najteže udarce. Čak je i časopis The Economist, glavni zagovaratelj slobodnog tržišta, to nazvao »orgijom samoranjavanja«. De Castro je privatizirao gotovo petsto tvrtki i banaka u državnome vlasništvu, doslovno dajući većinu budzašto jer je bit operacije bila smjestiti ih što je brže moguće na njihovo pravo mjesto unutar ekonomskog poretka.
Nije pokazao ni trun milosrđa prema lokalnim tvrtkama, te je uklonio i druge trgovinske zapreke — što je, od 1973. do 1983. godine, urodilo gubitkom 177 000 radnih mjesta u industriji. Sredinom osamdesetih, proizvodnja je kao udio u ekonomiji pala na razinu posljednji put zabilježenu tijekom Drugoga svjetskoga rata.
Teorija ekonomske šok-terapije dijelom se oslanja na ulogu očekivanja u poticanju inflacijskih procesa. Obuzdati inflaciju ne znači samo mijenjati monetarnu politiku, nego istovremeno mijenjati i način ponašanja potrošača, poslodavaca i radnika. Uloga nagle i neugodne promjene politike jest izazivanje nagle promjene očekivanja, znak javnosti da se pravila igre radikalno mijenjaju – cijene neće rasti, ali neće rasti ni plaće. Sukladno toj teoriji, što se brže smanjuju očekivanja ishoda inflacije, kraće će trajati i bolno razdoblje recesije i visoke stope nezaposlenosti. Ipak, osobito u državama gdje je politička kasta u javnosti izgubila svoju vjerodostojnost, samo snažan i odlučan politički šok, barem se tako tvrdi, ima moć »poučiti« javnost tim okrutnim činjenicama.
Prouzročiti recesiju ili krizu po sebi je okrutna ideja jer one, neizbježno, stvaraju i masovno siromaštvo — što je razlog zašto nijedan politički vođa sve do ovog trenutka nije bio spreman iskušati teoriju. Tko želi biti odgovoran za ono što Business-Week opisuje kao »Svijet smišljeno izazvane depresije dr. Strangelovea«?
Pinochet je želio. Tijekom prve godine Friedmanove šok-terapije čileanska ekonomija smanjila se za 15 posto, dok je nezaposlenost — samo 3 posto za vrijeme Allendea — dostigla 20 posto, u to vrijeme za Cile upravo nečuvenu razinu. Država se vidljivo grčila tijekom »terapije«. I nasuprot Friedmanovim blistavim predviđanjima, kriza nezaposlenosti potrajala je godinama, a ne nekoliko mjeseci. Hunta, koja je odmah prihvatila Friedmanove metafore bolesti, nije se ispričavala, pojašnjavajući da se »odlučila za taj put jer jedino on vodio ravno u žarište bolesti« – Naomi Klein, Doktrina šoka
Zanimljiva je činjenica da je najsnažniju kritiku šok terapiji uputio upravo Friedmanov bivši student, Andté Gunder Frank. Dok je na čikaškom Sveučilištu studirao pedesetih godina, Gunder Frank —podrijetlom iz Njemačke — toliko se naslušao o Čileu daje, nakon što je doktorirao ekonomiju, odlučio otići i sam vidjeti zemlju koju su njegovi profesori prikazivali kao loše vođenu developmentalističku negativnu utopiju. Ono što je vidio svidjelo mu se, te je završio kao predavač na Čileanskom sveučilištu, a zatim je radio kao ekonomski savjetnik u vladi Salvadora Allendea, koga je iskreno cijenio. Kao Chicago Boy u Čileu, prebjeg iz sveučilišnog pravovjerja slobodnog tržišta, Gunder Frank je imao jedinstven uvid u čileansku ekonomsku pustolovinu. Godinu dana nakon što je Friedman propisao maksimalan šok, ponesen gnjevom napisao je »Otvoreno pismo Arnoldu Harbengeru i Miltonu Friedmanu«, i u njemu se okoristio svojim čikaškim obrazovanjem da »prouči kako je čileanski bolesnik reagirao na terapiju«.
Izračunao je što čileanskoj obitelji znači pokušaj preživljavanja na sredstvima koja je Pinochet tvrdio da su »dovoljna plaća«. Otprilike 74 posto prihoda odlazilo je samo na kupovinu kruha, što je obitelj tjeralo da se odriče »luksuznih proizvoda« kao što su mlijeko ili prijevoz autobusom do posla. U usporedbi s time, za vrijeme Allendea, na kruh, mlijeko i auto-busne karte otpadalo je 17 posto osobnog dohotka zaposlenih u javnom sektoru. Većina djece mlijeko nije dobivala ni u školi jer je jedan od prvih poteza hunte bilo ukinuće programa »mlijeko u školama«. Kao posljedica tih rezova i nakupljenog beznađa u domovima, sve je više i više učenika padalo u nesvijest tijekom nastave, a mnogi su prestali pohađati školu.
Gunder Frank je uviđao izravnu povezanost između brutalne ekonomske politike koju su nametnuli njegovi bivše kolege i nasilja kojim je Pinochet gazio državu.
Friedmanove preporuke toliko su razorne — pisao je nezadovoljni Chicago Boy — da ih nije moguće »ni nametnuti, ni provesti bez dvaju njima temeljnih čimbenika: vojne sile i političkog terora«.
Pinochetov ekonomski tim nesmetano je, provodeći Friedmanove najrevolucionarnije ideje, prodro u područje totalnog eksperimenta — sustav javnih škola zamijenili su vaučeri i »čarter-škole«, zdravstvo se počelo naplaćivati, a zatim su privatizirani vrtići i groblja. Ipak, najradikalnija od svega bila je privatizacija čileanskog sustava socijalnog osiguranja. José Pihera, čovjek koji je proveo taj program, izjavio je da je ideju pronašao u knjizi “Kapitalizam i sloboda”….
Udžbenici iz ekonomije tvrde da bi svijet tako trebao funkcionirati, samo gdje još tu teoriju provode u praksu?«, pita se američki poslovni časopis Barron's. U članku naslovljenom »Čile – laboratorijski test jednog teoretičara«, The New York Times primjećuje da »nije česta pojava da vodeći ekonomisti poznati po svojim čvrstim stavovima dobiju priliku iskušati određene recepte na teško oboljeloj ekonomiji. Još je čudnije kad je ekonomistov pacijent država koja nije njegova domovina«. Mnogi su pristigli izbliza razgledati čileanski laboratorij — među njima se našao i sam Friedrich Hayek, koji je nekoliko puta dolazio u Pinochetov Čile, te 1981. godine odabrao Vina del Mar (grad u kojem se dogovarao državni udar) kao mjesto sastanka regionalnog ogranka Mont Pelerin Society, trusta mozgova kontrarevolucije. – Naomi Klein, Doktrina šoka
Mit o čileanskom čudu
Čak i nakon tri desetljeća, Čile je i dalje u rukama vatrenih pobornika slobodnog tržišta i služi kao dokaz uspješnosti friedmanizma. Kad je Pinochet umro u prosincu 2006. (mjesec dana nakon Friedmana) The New York Times ga je slavio zato što je »bankrotiranu ekonomiju preobrazio u najuspješniju latinoameričku ekonomiju«, dok u komentaru Washington Posta stoji da je »uveo politiku slobodnog tržišta koja je stvorila čileansko privredno čudo«. Činjenice koje se skrivaju iza »Čileanskog čuda« i dalje su predmetom živih rasprava. Pinochet se na vlasti zadržao sedamnaest godina, tijekom kojih je nekoliko puta mijenjao političko usmjerenje. Razdoblje stalnog rasta u državi koje se i dalje podastire kao dokaz tog čudesnog uspjeha započelo je tek sredinom osamdesetih godina — cijelo desetljeće nakon što su Chicago Boysi primijenili šok-terapiju i dugo nakon što je Pinochet bio prisiljen radikalno skrenuti s prvotnog kursa. Razlog tomu leži u slomu čileanske ekonomije koji se zbio 1982., unatoč strogom poštivanju čikaške doktrine — dugovi su doslovno eksplodirali, država se još jednom suočila s hiperinflacijom, dok je nezaposlenost dostigla 30 posto — deset puta više nego u Allendeovo vrijeme. Glavni uzrok tomu bile su piraje, financijske kuće nalik Enronu, koje su Chicago Boysi oslobodili svih pravila — pozajmljenim novcem pokupovali su državno vlasništvo i nabili divovskih 14 milijardi dolara duga…
Jedino što je Čile zaštitilo od posvemašnjeg ekonomskog sloma početkom osamdesetih bila je činjenica da Pinochet nikad nije privatizirao Codelco, državnu tvrtku za iskapanje bakra, koju je nacionalizirao Allende. Ta je tvrtka, jedna-jedina, stvarala 85 posto čileanskih izvoznih prihoda, što je značilo da je država, nakon što se rasprsnuo financijski balončić, i dalje posjedovala stalan izvor prihoda.
Sasvim je jasno da Čile nije nikad bio laboratorij »čistog« slobodnog tržišta, kako su tvrdili najvatreniji navijači. Umjesto toga, bila je to država u kojoj se malobrojna elita prometnula iz imućnih u superbogate unatoč iznimno kratkog razdoblja — iznimno profitabilna formula koju su podržavali zaduživanjem i masnim subvencijama (i nakon toga se izvukli) iz javnih fondova. Kad su otkrivena sva mešetarenja i pretjerivanja koja su skrivala privredno čudo, Čile se pod Pinochetom i Chicago Bojsima nije pokazao kao kapitalistička država koja zagovara liberalno tržište, nego korporativno. Korporatizam, ili »korporacionizam«, obično se odnosi na Mussolinijev model policijske države kojom upravlja savez triju najsnažnijih izvora društvene moći — državna uprava, biznis i sindikati — i koji surađuju, jamčeći poredak, u ime nacionalizma. Ono što je Čile doživio pod Pinochetom bila je evolucija korporatizma — međusobno podržan savez policijske države i velikih korporacija koji su udružili snage i vodili sveobuhvatni rat protiv trećeg sektora — radništva — i tako radikalno povećavali udio saveza u tradicionalnom bogatstvu.
Taj rat — rat koji mnogi Čileanci, potpuno razumljivo, vide kao rat bogatih protiv siromašnih i srednje klase — prava je priča o čileanskom privrednom »čudu«. Do 1988. godine, kad se ekonomija stabilizirala i kad je počeo brzi rast, već je 45 posto stanovništva završilo ispod granice siromaštva — dok je onih najbogatijih 10 posto Čileanaca doživjelo 83-postotni porast prihoda. Čak i 2007 Čile ostaje jedno od najmanje jednakih društava na svijetu — između 123 države u kojima Ujedinjeni narodi mjere nejednakost, Čile je zauzeo 116 mjesto i tako postao 8 po redu najnepravednija država na popisu. – Naomi Klein, Doktrina šoka
@Dubs, đe se može skinuti Doktrina šoka u Pdf-u, nađoh samo No logo i Ograde i prozori od Klajnove, ovoga niđe ne nađoh.
http://www.4shared.com/document/ph4Tjv9k/Naomi_Klein-_Doktrina_shoka.htm
E fala ti, đe čula đe nečula. No nešto su često slova pobrkana i ispremiještana, dosta otežava čitanje.
http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/cileanski-studenti-vladu-natjerali-na-pregovore.html