Većina je bila toliko sigurna u snagu reprezentacije da je tek od četvrtfinala planirala dolazak u vječni grad. To je posebno bilo karakteristično za mnogobrojne državnike, političare i ostale ljude od uticaja kojima izgleda sam plasman na prvenstvo nije bio dovoljno zanimljiv, već su se samo spremili za borbu za medalje i razmišljali kako će opet zauzeti mjesta ispred bliceva uz momke koji slave medalju ili pehar šampiona svijeta.
piše: DM
13. jul je istorijski značajan dan za Crnu Goru, počev od 1878, preko 1941. taj datum je uvijek bio poseban. 13 jul 2008. je predstavljao datum za sad najvećeg sportskog uspjeha u našoj istoriji – tog dana je Crna Gora postala evropski šampion u najstarijem kolektivnom olimpijskom sportu – vaterpolu. Sport koji je do tog dana bio popularan samo u 3-4 primorske opštine postao je omiljeni nacionalni sport, a igrači koje su do tog dana znali samo ljubitelji ovog sporta – nacionalni heroji.
I ne samo to, dan poslije toga treba dobro upamtiti jer je to vjerovatno bio dan sa najviše ljudi na crnogorskim ulicama u istoriji, a da organizatori nijesu bile političke partije. Od aerodroma u Tivtu, preko vjerovatno nikad punijeg trga od Oružja u Kotoru, trga Kralja Nikole na Cetinju, pa do centralnog pogoričkog trga na kom se okupilo više desetina hiljada ljudi koji su došli da proslave ovaj fantastični uspjeh. Malaga je od tih dana jedna od omiljenijih riječi u našoj državi,simbol uspjeh na koji smo i danas ponosni. Mjesec dana poslije toga ova ekipa je zauzela 4. mjesto na Olimpijskom igrama u Pekingu, i opet je na podgoričkom aerodromu priređen doček kojim su svi članovi tima bili iskreno iznenađeni, jer i dalje nijesu bili svjesni šta su postali u cijeloj zemlji.
Naredne godine, osvojena je Svjetska liga uz, kad je vaterpolo u pitanju, nezapamćenu podršku sa montažnih tribina u Podgorici uz uglavnom ubjedljive pobjede tokom cijelog takmičenja. Činilo se da uz sjajnu igru u bazenu, podršku javnosti i uvijek sjajne navijače ovoj srećnoj priči neće doći kraj. Slijedilo je Svjetsko prvenstvo u Rimu, i zato nikad kao tokom jula te godine italijanska ambasada u Podgorici nije bila zatrpana zahtjevima za dobijanje vize. Svi su vjerovali da će tada već popularne „ajkule“ samo nastaviti uspješni niz i da će se slavlje iz Malage, Podgorice nastaviti i na rimskim trgovima. Većina je bila toliko sigurna u snagu reprezentacije da je tek od četvrtfinala planirala dolazak u vječni grad. To je posebno bilo karakteristično za mnogobrojne državnike, političare i ostale ljude od uticaja kojima izgleda sam plasman na prvenstvo nije bio dovoljno zanimljiv, već su se samo spremili za borbu za medalje i razmišljali kako će opet zauzeti mjesta ispred bliceva uz momke koji slave medalju ili pehar šampiona svijeta. Nažalost, njihova zanesenost nepobjedivošću se prenijela i na ekipu, tako da je Njemačka, koju smo dan prije utakmice na trening meču lagano savladali, poslije produžetaka eliminisala ekipu iz borbe za medalje i ostavila cijelu naciju u šoku. Ljudima koji su u tom trenutku bila u putu ka vječnom gradu ovo je zvučalo kao neskana šala, niko nije vjerovao da je ovako nešto moguće. Utakmica sa Kinom djelovala je kao jutarnja fatamorgana, dok se tek u završnici utakmice za 9. mjesto ekipa bar malo oporavila od šoka i uz pristigle navijače, uspjela da savlada Australiju u uzbudljivoj završnici. I na kraju tog meča pružena je podrška koju koju u reprezentaciji, bar je tako sa tribina izgledalo, tada nijesu ni očekivali. Svi su vjerovali da je to bio samo slab dan, koji se više ne može ponoviti i istovremeno skupo plaćena lekcija za cijelu naciju. Teško je bilo svima, ponajviše igračima i trenerima koji su bili svjesni da su su napravili veliki neuspjeh, mnogobrojnim navijačima koji su potišteni lutali rimskim ulicama, a i cijeloj naciji koja je bila u nevjerici da njihove ajkule mogu da izgube od tamo nekih Njemaca.
Čim su se na jesen slegli utisci počela su okuljanja us sklopu kvalifikaciija za Svjetsku ligu i pripreme za EP u Zagrebu koje je trebalo da bude sljedećeg ljeta. Tu smo se “osvetili” Njemcima ubjedljivom pobjedom, i otišli na završni turnir koji se igrao u Nišu, gdje smo, mimo očekivanja pružili dobru igru i tek nakon peteraca poraženi u finalu od domaćina. Bio je to fin uvod za EP, al onda su opet počela čudna događanja. Denis Šefik, koji je u tom istorijskom finalu bio na protivničkoj strani je dobio naše državljanstvo. I ne samo to, odmah je uključen u najboljih 13 za prvenstvo i to na uštrb možda i najvećeg heroja Malage, u narodu poznatog kao Šćepo majstor – Miloša Šćepanovića. Prvenstvo je započeto sjajnom pobjedom pritiv domaćina i kasnije novog prvaka Hrvatske, ali smo ne mogavši da savladamo Rumune, otišli na Srbiju u razigravanju i eliminisani. Peto mjesto je bilo daleko ispod očekivanja javnosti i navijača, koji su ovaj put samo protiv Srbije pružali podršku sa tribina i to specijalnim letom organizivanim na dan utakmice. Još veći poraz je uslijedio odmah po okončanju prvenstva – Vladimir Gojković koji bi trebao da je u najboljim igračkim godinama i koji je po povratku iz Pekinga dobio najveće ovacije zbog sjajne igre i pored povrede, objavio je da više neće igrati za reprezentaciju. Bila je to još jedna potvrda da mnoge stvari nijesu kakve bi trebale da budu, ali i dalje nije dolazilo do bilo kakvih promjena ni u savezu ni u stručnom štabu. Prateći fudbal znam da kada ekipa bilježi loše rezultate prvo nastrada trener, ali izgleda da u vaterpolu to i nije slučaj, nego im je opet pruženo povjerenje da se “izvade” na ovogodišnjem SP u Šangaju
Opet su igrane kvalifikacije za Svjetsku ligu od jeseni, u oslabljenom sastavu zauzeli peto mjesto na finalnom turniru i onda se otišlo za Kinu. Jeste da se tamo otišlo bez nekoliko kljičnih igrača, ali se opet očekivao neki “dobar” rezultat koji je malo ko mogao definisati šta predstavlja. Ispraćeni su skoro kao i za Malagu, bez pompe, ali ne kao tada zbog nepoznavanja vaterpola, nego kao kulminaciju događanja koja su poslije uslijedila – neuspjeha i čudnih dešavanja koja su pratila reprezentativni i pogotovo klupski vaterpolo.Pogotovo bi o ovom posljednjem bilo dosta da se priča, ali o tom ćemo nekom drugom prilikom. Dovoljno je reći da se pobjednik kupa nije znao mnogo poslije odigrane finalne utakmice. Nego da se vratimo na temu. Nije se previše očekivalo od oslabljenog sastava, ali poslije dobre igre na startu sa Mađarima i tijesnog poraza opet su podgrijane nade da se može nekako doći do polufinala. Ipak, zauzeli smo drugo mjesto u grupi, prošli razigravanje i onda u četvrfinalu poslije očajnog drugog poluvremena poraženi ubjedljivo od Hrvatske. Uslijedio je i poraz od SAD i na kraju, poslije još jedne “osvete” Njemcima zauzeto je sedmo mjesto. Navijača gotovo da nije ni bilo, što zbog daljine, što zbog izgleda malih očekivanja.
Realno bio je to još jedan neuspjeh, ali kad bi neko pogledao izjave selektora ili kapitena teško da bi stekao takav utisak. Ako se kaže da je ekipa podmlađena misli se da su veći dio sačinjavali mlađi igrači – ali ako se ne računaju Darko Brguljan i Filip Klikovac, ne znam koji su to mladi igrači. Nećemo valjda tu računati dva Aleksandra – Ivovića i Radovića koji su u timu od samog početka, a i nijesu više tolikomladi. Opet je 35- godišnji Šefik bio prva opcija na golu, iako se baš i nije proslavio, naročito u duelu sa Hrvatima đe je primio par čudnih golova. Međutim, ono što još više čudi je da ni to nije bilo dovoljno da drugi golman dobije šansu, već je Šćepanović branio samo par minuta u gotovo revijalnom meču sa Kazahstanom. Na momenat igrači su djelovali kao da se prvi put vide u životu, dešavalo se da i po par napada zaredom ne uspiju ni da priđu protivničkom golu đe su više podsjećali na ekipu sa B prvenstva, a ne na ekipu iz svjetskog vrha. Ako smo u Rimu bili zatečeni, Zagrebu sami sebi zakomplikovali život, ne znam što reći za Šangaj.
Da li su ova tri prvenstva simboli neuspjeha ili su pokazatelj prave snage, a Malaga samo srećni izolovani slučaj? Da li treba da čekamo EP i OI naredne godine (pod uslovom da se kvalifikujemo) da vidimo šta će se desiti ili treba odmah nešto mijenjati. Da li selektoru treba da podignemo spomenik što je sa prosječnom ekipom prvak Evrope ili da ga smijenimo jer od tada postže samo neuspjehe. I, za kraj, može li nacionalna televizija da promijeni spot na kojem u pauzama prikazuju golove iz Malage na kojima naš sadšnji prvi golman prima golove, jer izgleda loše utiču na njega, ako nam je on već jedini golman kojeg imamo?
javniservis.me 
On je jedini golman-član Glavnog odbora kojeg imamo.
Zato je tu i đe je.
Zato smo tu i đe smo.
Odlična analiza, svaka čast DM (Sat) ;)!
sve pohvale za ovaj javni servis i onoga ko je napisao ovu preciznu analizu nase vatorpolo reprezentacije.
Zalosno je sto su napravili i od nje, i od klupskog vaterpola.
A1. Pristojno kvalitetan vaterpolo u Evropi igra otprilike onoliko reprezentacija koliko ih i učestvuje na šampionatima.
A2. Crna Gora ima više fudbalskih klubova nego Evropa vaterpolo.
A3. Međunarodni olimpijski komitet već dvije decenije vijeća da li vaterpolo treba skinuti sa repertoara olimpijskih igara.
A4. Najbolji vaterpolo igrači na svijetu zarađuju godišnje koliko je lani najbolji fudbaler crnogorske Prve fudbalske lige (Ivan Vuković)
A5 Crna Gora ima više registrovanih vaterpolista nego Francuska koja ima 100 puta više stanovnika
A6 Najblji fudbaler Crne Gore zarađuje godišnje 200 puta više nego najbolji vaterpolista.
A7 najbolji fudbaler Crne Gore izašao je iz selekcije od oko 15.000 igrača – najbolji vaterpolista Crne Gore odabran je iz selekcije od oko 500 igrača
A8 finale svjetskog prvenstva u vaterpolu gledalo je sa tribina 2.000 ljudi, preko TV manje oko 10 miliona – finale svjetskog prvenstva u fudbalu pratilo je sa tribina 80.000 sfrećnika od milion i više onih koji su željeli da dođu do ulaznice, odnosno preko milijardu preko TV.
slažem se sa vašom analizom, a da li to znači da ne treba igrati vaterpolo, mislim koji je vaš zaključak, da cg previ[e znacaja pridaje vaterpolu??
Tačno tako… Toliko buke oko tako beznačajnog sporta.
Niko ne kaže da ne treba da se igra i ulaže u vaterpolo, već da stvari treba da se sagledaju realno. Vaterpolo je sport lokalne popularnosti, regionalne važnosti i samim tim niskobudžetnog karaktera. Najveći asovi vaterpola nisu uložili u sebe ni približno koliko regionalne fudbalske zvijezde po kojima će mediji da se istresaju nakon svakog poraza na međunarodnoj sceni. Kad Crna Gora u fudbalu remizira sa Bugarskom, mnogi misle da je to mnogo slabiji rezultat od pobjede vaterpolo reprezentacije Crne Gore protiv recimo Australije. A da bi remizirali u fudbalu sa Bugarima, treba da odradite mnogo više posla nego da bidobili Australiju u vaterpolu.
Jeste tačno poređenje, ali uz to ide i konstatacija da se za Crnu Goru u sportskom smislu (a i svakom drugom na žalost) ne bi ni čulo da nije vaterpola. Himnu nam niko čuo ne bi da nije vaterpola. Da neće možda naš najbolji fudbalski klub igrati u prvih 16 Lige Evrope, a da Euroligu i ne spominjem. Da neće možda fudbalska reprezentacija dospjeti bar deveta na nekom takmičenju? Kod nas jedino treba forsirati vaterpolo, i pojedinačni sport, a posebno obezbjediti sve uslove za napredak naše uzdanice Marije Vuković!
mislim da je navodnik u ovom naslovu “Ajkule” jače za Šefika trebao da ide na drugu riječ, Ajkule “jače” za Šefika.
Pozicija u DPS-u 195. Šefik Denis, vaterpolista
“Moglo je više, ipak smo mi bili evropski prvaci, i to je trebalo uzeti u obzir, ali sve bi drugačije bilo da su nas slagali po imenima, bio bih odmah iza Bojane Petrović, ali gledam na plasman pozitivno jer Radić i Šćepanović uopšte nisu ni ušli u GO. Malo mi je krivo što nisam ispred Bebe Džaković i Maje Ćatović, ali imam obećanje da mogu uticati na sve odluke, pa i na one koje se odnose na raspodjelu regresa.
rusvajd
@MM
1. Nije tačno, dosta da se navede primjer Rusije ili Grčke
2. Teško da u Evropi nema više od 40 vaterpolo klubova
3. Teško ga je maći jer je odavno u programu, tradicija je velika na OI
4.U Jadranu su Zloković i Janović imali duplo više, pro reko je još daleko ispred
5. S obzirom na veličinu Fr – pitanje je, kod nas sigurno nema preko 100 registrovanih seniora
6, 7, 8Fudbal je više od sporta, nema ga svrhe upoređivati po brojnosti ni sa jednim drugim. po broju zaposlenih među 4 oblasti sa najviše zapošljenih u svijetu, čini mi se poslije vojne i farmaceutske industrije
@acm10
A1. Rekao sam otprilike. Mogao sam da budem i preciynije pa da kažem da u svijetu relativno kvalitetan vateprolo igra 20 reprezentacija, a kvalitetan duplo manje. Rusija je odavno digla ruke od vaterpola, uvidjevši da je riječ o lokalnom sportu regionalne važnosti. To dokazuje i činjenica da Amerikanci spremaju reprezentaciju isključivo za Olimpijske igre a njihovi najboljui vateprolisti igraju u crnogorskim klubovima.
A2. U Crnoj Gori postoji preko 100 fudbalskih klubova.
A3. Na igram u Pekingu MOK je dao još jednu šansu vaterpolu. Bude li se u Londonu desilo što i u Kini, da takmičenje na Trambolini posmatra 10.000 a finale vateprolo turnira 700 ljudi, sigurno da u Brazilu neće biti ni Ajkula, ni delfina ni barakuda…
A4. Zloković je u Jadranu igrao za 80.000, Ivan Giga Vuković je imao mjesečnu platu u Budućnosti 10.000.
A5.A6. A7. A8. – ako je fudbal više od sprta, šta ćemo sa košarkom, tenisom, atletikom… Došli bi do sličnih pokazatelja. Najbolja crnogorska teniserka nije među prvih 500 na svijetu, ali zarađuje više od najboljeg crnogorskog vaterpolsite. Da li ima 500 vaterpolista van granica nekadašnje SFRJ?
Kad već pomenuh atletiku, da li znate da u prosjeku atletičar koji želi olimpijsku normu mora da trenira tri put više nego vaterpolo reprezentativac Srbije, Hrvatske ili Italije? Nauka o sportu je egzaktna. Da bi vam procenat masti u mišićima bio na granici 5% treba tri puta više da radite na sebi nego da bi ste iz benča podigli 150 kg.
prevodite vaterpolo sto prije iz vodenih u suvozemne, kontinentalne sportove, tamo gdje je talenat, pa da vidis kako ce se nizat rezultati. kontinentalci rulz, a ne ovi sto plivau basasa i unatrakacke po vascijeli dan!
Zlokovic je u Jadrana imao 120.000, a Gojkovic 80.000, a isto toliko i svi ostali reprezentativci koji su igrali u tom DPS klubu, jer je u to vrijeme, vaterpolo finansiran iz kase druga Saric Duska, ili Darka i onog kotorskog “biznismena” Frica, koji su samo preko Jadrana oprali milion, dva ili tri, ili ko zna koliko eura, a uz svesrdnu podrsku nekih iz vladajuce partije…eh, kakva su to plodna i bericetna bila vremena za vaterpolo i one koji su od vaterpola punili svoje bankovme racune i gradili apartmane…
Ako su Ajkule jače za Šefika, a misli se na Ajkule iz DPS-a apsolutno sam saglasan sa naslovom.
Ako se tiče sporta, jasno je da je Porobić sa ubacivanjem Šefika, a morao ga je ubaciti jer mu je Saša Milov, sponzor Šefikov , tako sugerisao, napravio pometnju na prilično zdravoj poziciji golmana ( Šćepo i Radić sasvim solidni) , i uz namjerne otkaze Zlokovića ( nije povrijeđen) Gojkovićevo odustajanje ; jasno je bilo da to nije ekipa za domet neke od medalja.
Da ne spominjem tragičan Porobićev stručni štab u liku Ivanovskog i Blaževića. Uz Rudića su, recimo, Kobešćak i Fatović, Udovičiću pomaže Milanović i ostali.
The End…
Kozak, sve sto si napisao je istina, pa da se nadovezem sa jos par informacija iz prve ruke, oko Sefika i njegovog sponzora, onog elektricara Kovacevica, inace predsjednika VSCG koji zaista ni pravila vaterpola ne poznaje, ali je zato dobro upoznat sa jednim posebnim “kvalitetom” koji posjeduje prvi golman DPS-a, a to je kocka. Ta Sefikova sklonost ka kocki, dopada se posebno Aciki, koji ga je izabrao za svog omiljenog partnera za kocku, a kad Acika nekoga odabere za igru… nema tog selektora koji moze odbiti Acikinu zelju…I tako nase ajkule igraju kao i svi kockari: na srecu, pa kako im krene. A kako im je krenulo od kad im je stigao prvi golman DPS-a i Acikin drug za kocku, imali smo priliku da gledamo.
A Porobic je beskicmenjak, bio i ostao, bas kao sto je Malaga bila samo slucajnost koja se vise nikada nece ponoviti. Sta reci za strucni stab Porobicev: Ivanovski, koji ima dva razreda gimnazije,Blazevic koji je hemijski tehnicar, a uz to ni jedan, ukljucujuci i selektora, nemaju NIKAKVU, ali bas NIKAKVU TRENERSKU kvalifikaciju ni licencu, a Blazevic je poseban apsurd : on nikada nije igrao vaterpolo, niti se ikada bavio sportom, osim sto je dozirao hlor u bazenu u Beceju.
Zato i tvrde i to uporno, da su svi ovi neuspjesi reprezentacije, zapravo uspjesi i sto je najbolje, u tome imaju podrsku i od strane DPS-a i od svih sportskih novinara. Cudno je jedino, zasto se ajkule mire sa cinjenicom, da od igraca postadose DPS igracke.
Gost,
kao što sam Lončaru napisao oko Beranaca tako i sada tvrdim u vezi vaterpolista Crne Gore :
Ako neće da progovore o ovim stvarima koje su poznate malo upućenijima zaslužili su konstantno sedma mjesta ; time i lošije ugovore i sa domaćim i sa stranim klubovima. Ako su oni beskičmenjaci, najbolje da im mi budemo kiropraktičari za džabe.
Od ajkula su postali tovljene pastrmke…
Kompletna promjena svih čelnih ljudi u Savezu, a sa njom i (ne)stručnog štaba, koji je postigao jedan slučajni uspjeh i to zahvaljujući sjajnom (sa 38 godina je igrao) Veljku Uskokoviću. On je bio tvorac zlata iz Malage, a ne Petar Porobić kome se to pripisuje i koji je jedini (igrači nisu) unovčio debelo sada već čuveno ZLATO IZ MALAGE!
ај ем спичлес…
http://www.vijesti.me/sport/petar-porobic-vise-nije-selektor-crne-gore-clanak-33181