Lake Fest – Vol. 3

Posljednje veče Lejk Festa svakako će biti zapamćeno po jednom velikom, prijatnom iznenađenju. Popularni Cane, frontmen kultnih Brejkersa, poznat po tome što na nastupima često ne štedi ni publiku svojim komentarima između pjesama, ovog puta nije imao ni jednu negativnu opasku! Sama ta činjenica pokazuje da su Beograđani konačno dobili ono što su zaslužili – sjajan koncert u Crnoj Gori poslije dužeg vremena, za pamćenje, ali samo po dobrim stvarima.

Tuče i gađanje izvođača predmetima svake vrste izostali su, pa je domaća publika poslije sramotno dugog perioda konačno imala priliku da se uvjeri u istinitost priča da Brejkersi zvuče bolje nego ikada. U tri dana trajanja festivala vidjeli smo gomilu sjajnih bendova, ali teško iko može poreći da je upravo svirka Caneta i družine bila kulminacija svih proteklih događaja.
No, da počnemo onako kako i dolikuje – od početka. Autor ovog teksta stigao je na festival sa blagim zakašnjenjem, zahvaljujući problemu sa prevozom. Privatnim, ne ovim organizovanim koji je, iako ne bez mana, za svaku pohvalu ako se uzme u obzir da su se godinama u Crnoj Gori ti djelovi organizacije uglavnom završavali skandalozno.
Po dolasku na Krupac saznajem da su Fetah Vibration otkazali svoj nastup, dok je H.A.N.T. zahvaljujući tehničkim problemima (gitara crkla valjda, a nikog nije u blizini bilo da ponudi zamjenu) izveo samo jednu pjesmu. Na bini su makedonci the Dojka, u neobičnom sastavu koji čine bubnjar i dvojica basista. Klasičan pank format njihovih pjesama teško da će izmamiti oduševljenje onih koji nisu ljubitelji ovog pravca. U svakom slučaju, sasvim korektna svirka. Nakon njih na binu su izašli beograđani Bolesna Štenad. Bend o kojem se pričalo dosta u posljednje vrijeme, miljenici Nikole Vranjkovića kako sami tvrde i vlasnici hita “Infostan”, mogu lako da upadnu u konkurenciju najdosadnijih izvođača na festivalu. Ni njihov šaljivi pank, posebno pripremljena kostimografija, kao i razne pošalice između pjesama nisu uspjeli da animiraju publiku koja je pristizala. Mogli su se čuti i komentari da Beograđanima traje nastup kao vječnost, dok su oni pozitivnije raspoloženi cupkali u mjestu, ali je bilo očigledno da nisu naročito oduševljeni svirkom.
Sve je u zaborav palo kada je ne binu izašao zagrebački Elemental. Dočekao ih je manji broj posjetilaca nego što je to očekivano za bend ovog tipa, ali je vrlo brzo prostor ispunjen pristiglim gostima, pa ih je negdje na polovini koncerta pratio već zavidan broj ljubitelja njihove muzike. Zagrebčani su sjajnom svirkom, čak možda i nešto energičnijom nego što je to bio slučaj prije par mjeseci na Underhill festivalu u Podgorici, razmrdali prisutne koji su u glas pjevali tekstove njihovih hitova sa posljednja tri albuma. Izvedena je i “Dal sjećaš se” sa albuma “Tempo velegrada”, za koju nije bilo mjesta na podgoričkom koncertu, iako je obećana fanovima. Scenom je kao i obično dominirala Mirela Priselac – Remi, a dalo se primjetiti da je tokom njihovog nastupa najbolje reagovao ženski dio publike.
Nakon Elementala, na binu je stupio upravo miljenik nježnijeg pola Oliver Nektarijević sa svojom skupinom koja nastupa pod imenom Kanda, Kodža i Nebojša. KKN su praktično domaći na ovim prostorima, s obzirom da spadaju u bendove koji su najčešće svraćali u ova brda proteklih godina, pa ne čudi dobar odziv publike. Odlično uigran bend izveo je očekivan repertoar sastavljen najviše od pjesama sa albuma “Prekidi stvarnosti”, par starijih kao i par kompozicija sa posljednjeg “Manifest”. Pokretljiviji nego što je to običaj, bar što se tiče njihovih koncerata u Crnoj Gori, Nektarijević je animirao publiku uglavnom nebuloznim komentarima između pjesama poput “U naredna tri dana nastupiće još kilo bendova”, “Nikšićanke, ako vas momci ne startuju, to je zato što su vam zajebana braća”, a pogotovo je interesantan komentar bio “Ja nisam za to da ljudi treba da piju i da se drogiraju, ali ponekad treba prekinuti stvarnost”, s obzirom na činjenicu da im je posljednji album krcat narko referencama i (besmislenim?) propagiranjem hedonističkog eskapizma. Takođe utisak autora ovog teksta je, sudeći po sopstvenom iskustvu, da KKN djeluje sirovije i energičnije u malim prostorima, nego na velikim binama.
A zatim ono što su mnogi očekivali kao hajlajt noći. Prostor ispred bine ispunio je do tada neviđen broj ljudi, a ovacije nastale po izlasku Brejkersa na scenu najavljivale su “krš i lom” koji se sprema. Već sa prvim Antonovim rifovima u publici je nastao pakao koji je trajao do samog kraja koncerta, tokom kojeg je bilo nemoguće ostati na istoj poziciji koju ste zauzeli na početku, a šutke koje su prestajale samo u kratkim pauzama između pjesama znale su u više navrata da budu i vrlo opasne. Ipak, osjetivši atmosferu na Krupcu, Brejkersi su znalački zapržili svirajući uglavnom svoje brže pjesme i samim tim stvorili euforiju jaču od straha da neko nekome ne slomi glavu. “Crnogorci, kažu za vas da ste lenji. Ko bi rekao…” nije skrivao zadovoljstvo Cane komentarišući situaciju sa bine. Očekivano su najbolje reakcije izmamili hitovi poput “Kreni prema meni”, “Hoću da znam”, “Hipnotisana gomila”,… Njihov nastup završio je gotovo desetominutnom verzijom pjesme “Ulični hodač”, čije je izvođenje bilo prava poslastica za sve muzičke sladokusce i ljubitelje improvizacije, a pjevač Brejkersa je iskoristio i priliku da nam da i par savjeta, poručujući prisutnima da čuvaju svoje duše.
Prvu epizodu Lejk Festa zatvorio je dugoočekivani bosansko-hercegovački sastav Dubioza Kolektiv. Da su umjesto njih nastupili the Prodigy vjerovatno bi namještanje pred svirku manje trajalo, mada je po početku koncerta uslijedilo izvinjenje publici za čekanje. Euforična masa se sa prvim tonovima njihovih pjesama bacila u trans, a bend im je cijelim tokom koncerta parirao po energičnosti. To je i jedina pohvala koju će dobiti od pisca ovih redova, koji je prilično razočaran činjenicom koliko kombinacija hard kora, regea, hip hopa i tradicionalnih balkanskih motiva može da bude… dosadna. Ako tome dodate prilično izlizan pristup anti-sistemskoj tematici u tekstovima, čovjek ne može da ne pomisli kako bend sa tako interesantnom bazom na kojoj počiva njihova muzika može da bude toliko bezličan. No, hiljade frenetičnih fanova koji su skakanjem i pjevanjem ispratili sav repertoar, a nisu odustali ni u trenutku kada je počela da pada kiša, sigurno da se neće složiti sa ovom konstatacijom. So be it… Na kraju krajeva, zabava je važna, a bilo ju je dosta u tri dana festivala. Za svakoga po nešto – što bi naš narod rekao, pa ko voli, nek izvoli.
Potpisnik ovog teksta se ne bi žalio da sljedeće godine festival bude na istom nivou kao ove, a sudeći po onome što se već šuška, organizatori nam spremaju još opasniji lajn ap. Živi bili pa viđeli, ljudima koji stoje iza nezaboravnog trodnevnog provoda na Krupcu želim samo da Sila bude uz njih. A za to što se kraj jezera mogao po prvi put u Crnoj Gori osjetiti pravi festivalski duh – jedno veliko hvala!

mulj.net

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d blogeri kao ovaj: