izvor: novosti.rs
Uhapšen poslednji haški optuženik Goran Hadžić. Za 11 sati je najavljena konferencija za medije predsednika Borisa Tadića.
Biografija Gorana Hadžića
Haški tribunal optužio je Gorana Hadžića 2004. godine za zločine protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Optužen je da je kao predsednik Srpske autonomne oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srem, i kasnije kao predsednik Republike Srpske Krajine, učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu, kao saizvršilac tokom oružanih sukoba u Republici Hrvatskoj.
Među slučajevima ratnih zločina, koji su navedeni u optužnici je ubistvo 264 hrvatska ratna zarobljenika u novembru 1991. godine.
Prema navodima haške optužnice, hrvatski zarobljenici su odvedeni iz bolnice u Vukovaru i streljani na poljoprivrednom dobru „Ovčara”, oko pet kilometara južno od grada. U optužnici je detaljno opisan događaj od 18. oktobra 1991. godine, kada su snage pod Hadžićevom komandom, pripadnici paravojne jedinice „Dušan Silni” i srpskih trupa, prisilili 50 hrvatskih zarobljenika da uđu u minsko polje u okolini sela Lovas, oko 20 kilometara jugozapadno od Vukovara. U eksplozijama mina i u pucnjavi poginuo je 21 zarobljenik.
Optužnica protiv Hadžića, koju je potpisala tadašnja glavna tužiteljka Karla del Ponte, predata je zajedno s nalogom za hapšenje, srpskim vlastima 13. jula 2004. godine. Traženo je da optuženik bude uhapšen u roku od 72 časa.
Goran Hadžić pobegao je 17 sati pre nego što je srpsko pravosuđe zatražilo od policije da ga uhapsi. Hadžić je, koji je u to vreme živeo u vili u Novom Sadu, otišao je iz svog doma noseći veliku torbu i nestao.
Rođen je 17. septembra 1958. u opštini Vinkovci u Hrvatskoj.
Pre sukoba u Hrvatskoj radio kao magacioner „Vupikovog” pogona u Pačetinu, u Vukovaru. U martu 1991. godine bio je predsednik Opštinskog odbora Vukovara, član Glavnog odbora i Izvršnog odbora Srpske demokratske stranke.
Nakon što je Hrvatska, 25. juna 1991. godine, proglasila nezavisnost, Hadžić je imenovan za predsednika vlade samoproglašene Srpske autonomne oblasti Slavonije, Baranje i zapadnog Srema.
Za predsednika Republike Srpske Krajine izabran je 26. februara 1992. godine, a na toj funkciji ostao je do decembra 1993. godine.
javniservis.me 
Prošli tjedan sam bila na ekskurziji s djecom u Vukovaru. I posjetili smo Spomen dom Ovčara. Ja vama ne mogu opisati kako je to, to se jednostavno mora doživjeti. Potresno, strašno, i duboko ti se ureže u srce i pamet. Ako se za takvo mjesto može reći da je prekrasno, onda je. Ulazite u potpuni mrak, crni zidovi i crni strop. Dolje beton, u koji su utisnute čahure od metaka. Na zidovima su crno bijele slike od mučenih i ubijenih, koje se naizmjence pale( svjetle po 5 min. svaka druga). Na stropu se nalazi krug od sitnih lampica, iz sredine tog kruga crveni laser ispisuje njihova imena na nekakvu betonsku spiralu, u sredini koje je upaljena svijeća. A uza zid je kanalić od nekih 20-ak cm, u kojemu je slama, na kojoj se nalaze njihove osobne stvari i poneka smrtovnica. Slama je, naravno simbol stoke, a prema njima se postupalo gore nego prema toj stoci koja je tu boravila.
Među njima je bio i Siniša Glavašević, za kojega sam se nadala da neće biti identificiran, ali nažalost je. To je legendarni novinar Vukovarskog radija, koji je vrlo lako mogao napustiti taj pakao, ali nije. Ostao je odan i vjeran do zadnjeg daha. Ja sam imala 14 godina kad se ta vukovarska tragedija događala, ali njegov glas i lik mi se zauvijek urezao u sjećanje. Valjda zato što se u njemu mogla osjetiti silna ljubav i ponos, na kraju već i rezignacija i optuživanje, ali prije svega odanost, odlučnost, ljubav i tuga.Najmanje što mogu napraviti je staviti ovdje jedan njegov citat:
Siniša Glavašević – Priča o gradu
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj’ ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.
http://www.duhos.com/smf/index.php?topic=60.0