Gradovi

izvor: abrasmedia.info, piše: Osvit Seferović

Jedan od najvećih graditelja, umjetnika i filozofa našeg podneblja, pokojni Bogdan Bogdanović vidio je u mržnji prema gradu skrivenu metaforu rata u Jugoslaviji. „Kroz ovo ludilo probija i neka vrsta osvetničke mržnje brđanskih terorističkih vitezova prema gradu i gradskoj civilizaciji.“  Znao je stari majstor, čija su mnoga djela također nestala u ratnom vihoru,  na samom početku prokužiti orginalnost  u ritualnom uništavanju jugoslovenskih gradova.  “U dugoj istoriji čoveka, od davnih davnina, gradove su osvajači osvajali, pa ih pljačkali, ponekad ih čak i palili, ali nije poznato da je iko igde rušio gradove unapred, iz principa.”
U našem društvu nesigurnih granica i globalnih upliva, dihotomija selo-grad, i sve što takva podjela nosi na kulturološkom i simboličnom planu, ostaje i dalje jedan od najboljih i najsigurnijih načina sociološke analize balkanskog društva, a pogotovo evolucija nastalih izlaskom iz socijalizma pa sve do današnjih dana.  Dva načina razmišljanja, dvije vizije svijeta, dva različita smisla života, dva vrijednosna sistema…Vječna nepomirljivost balkanskog grada i sela prostački i jeftino ignorisana u ime krvi i tla, danas je opipljiva samo onima koji se sjećaju gradova i života u njima prije devedesetih,  jer gradova danas više nema. Oni su metamorfozom postali samo geografski pojmovi, samo prazne školjke od asfalta i betona, koje  ne predstavljaju više ništa  osim patetične nostalgije i sjećanja na svijet koji odavno ne postoji. Naši gradovi su bili sinonim za većinu dobrih stvari u Jugoslaviji, progres,  škole, kulturne ustanove, muziku koja nije bila narodna, otvorene poglede na svijet i puteve koji su iz gradova, preko granica, vodili u svijet. Manje varošice ili čaršije bez spomenute infrastrukture  smatrane su gradovima, ako su postojali rafinirani odnosi između ljudi, običaji, uzusi, ukusi, generalno  vrijednosti, ponekad nevidljive za oko,  koje su smatrane gradskim. Vrlo često, takva manja mjesta  smatrana su gradovima u odnosu na puno veća mjesta, spavaonice izrasle pored socijalističkih fabrika i rudnika, koje nikad nisu nosile epitet grada.

Do izdaje socijalističkih elita i njihove koalicije sa šovinistima, gradovi su bili antiteza nacionalizma i vjerovatno kontra model za sve one koji su ih se plašili. Strah, fascinacija, mržnja, osjećaj niže vrijednosti, odbijanje kompleksnosti urbanog , fobija od liberalnijih svjetonazora, teško je nabrojati sve sastojke interioriziranih paklenih strojeva u glavama onih koje su narodi, po svojoj slici, izabrali za vođe.
Nacionalizam, kao regresivna ideologija, osim što je kod nas kalibrirana za poluinteligente, u isto vrijeme je i  par exellence seljačka revolucionarna varijanta, koja je samo na izgled totalno stihijska.

Plansko sakaćenje i silovanje urbanog upravo je najbolji dokaz za to.

Postratni period, sa istim onim ološem na strateškim mjestima, do kraja je  uništio gradove: obnove bez  planova, bez vizije, u jeku kapitalističke groznice… materijalno su, u rekordnom roku i ireversibilno dokrajčeni vijekovi urbanih naslaga, dok se na duhovnom planu obistinila zla slutnja Bogdanovićeva  da će i period mira biti nastavak ludila – “samo nastavak rapsodije tla i krvi… krvi čak i na asfaltu,  mir u kome će rasti jedan model mraka…“
U mjesta, naseobine,  nekadašnje urbane centre, duhovno i materijalno ogoljene,  dopuzale su horde ruralaca, mrzitelja urbanog, glasači sa novim adresama, naši novi nepismeni administratori, gradski vijećnici, službenice, direktori javnih preduzeća…Trijumf sela u svoj svojoj nezgrapnosti, bez egzodusa u gradove, već egzodusa iz manjih u veća monolitna sela prethodno izvajana po  ruralnoj viziji idealnog staništa. Sela na ruinama gradova, seljaci svoji na svome, uz uobičajenu  nedosljednost nacionalne logike, koja ne kontroliše više ništa osim svoje uboge simbolike.

Metafora današnjih gradova su ulice sa imenima ratnih zločinaca iz drugog svjetskog rata koje vode do tržnih centara i benzinskih pumpi koje pripadaju stranim investitorima.

Bogdanović  je u uništenju naših gradova pesimistično naslutio i puno veću,  globalnu prijetnju, upozoravao je   „ Evropa može imati samo jedno odbrambeno sredstvo: ne podleći pol-potovskoj mahnitosti, već, naprotiv, svim silama materijalnim i duhovnim ustati u odbranu grada i civilizacije.”

Što se nas tiče, mi smo tu borbu izgubili, a za Evropu se i ne brinemo previše osim, možda, za one evropske gradove sa izraženo brojnom balkanskom emigracijom.