Igrači su pristali udio svojih plaća u budžetu smanjiti sa dosadašnjih 57 na 54,3 posto, čime bi, kako tvrde, izgubili 500 milijuna dolara kroz pet godina. Vlasnicima ponuda ne odgovara, oni traže 50 posto udjela.
izvor: index.hr
“LOCKOUT”, riječ koja ovih dana odjekuje košarkaškim svijetom, proglašen je u NBA ligi četvrti put u povijesti, no jedino je onaj treći prije 13 godina ostavio posljedice. Kako će ovaj novi utjecati na svijet košarke tek će se pokazati, ali zasad se čini kako slijede mjeseci pregovora i napornih kampanja obiju sukobljenih strana – igrača i vlasnika klubova.
Da pojasnimo, “lockoutom” poslodavac zabrani rad svojim zaposlenicima. Američki poslodavci, prema federalnom zakonu o radu, tijekom “lockouta” smiju zapošljavati samo privremene zamjene za svoje radnike, dok bi u slučaju štrajka zaposlenika mogli legalno zaposliti nove. Zato su ih poslodavci dugo izbjegavali, ali kako su sindikati smišljali nove alternative štrajkovima, tijekom kojih ne primaju nikakvu naknadu, poslodavci se sve češće odlučuju za zabranu rada radije nego da radnicima daju priliku da uspore rad. Do ove vrste “lockouta” dolazi kada radnici odbiju potpisati produljenje ugovora pod istim uvjetima, a poslodavci ih time žele prisiliti da prihvate njihovu ponudu.
Posljednji “lockout” otjerao je navijače, uveo “salary cap” i povećao minimalnu plaću
Košarka, američki nogomet i hokej u SAD-u su već iskusili ovakve prekide, a drugi put u povijesti američkog sporta rad je zabranjen u dvjema profesionalnim ligama istodobno. Naime, “lockout” je u ožujku počeo u NFL-u, najgledanijoj i najprofitabilnijoj sportskoj ligi svijeta. Najdulja i najskuplja zabrana rada dogodila se u najjačoj hokejskoj ligi svijeta NHL-u 2005. godine kada je propuštena cijela jedna sezona. Hokejaši su obustavili rad i deset godina ranije, ali pauza je trajala kraće te je prvenstvo odigrano sa samo 48 kola umjesto predviđenih 84.
Vlasnici NBA klubova zabranili su rad u sezoni 1998/1999 kada je dogovor, postignut u siječnju, omogućio da se odigra skraćeno prvenstvo sa 50 kola. I tada su vlasnici tražili promjene vezane uz maksimalnu visinu budžeta za plaće igrača (“salary cap”) želeći ga smanjiti, a igrači su se tome protivili. Željeli su održati postojeće stanje i pravilo iznimke koje propisuje da “salary cap” ograničenje ne vrijedi kada klub potpisuje novi ugovor sa svojim igračem. Osim toga, igrači su tražili i povećanje minimalne plaće koju je u to vrijeme primalo 22 posto NBA košarkaša. Osim klubova i igrača koji su mjesecima bili bez utakmica, patila je i reprezentacija jer je igračima iz Lige bilo zabranjeno nastupati na Svjetskom prvenstvu.
Konačni dogovor išao je na ruku vlasnicima klubova koji su dobili ograničenje “salary capa” te ograničili visinu godišnje povišice, a igračima je udovoljeno povećanjem “minimalca” za 15 000 dolara i zadržavanjem “Larry Bird pravila” koje propisuje izuzetke od “salary capa” za igrače koji sa svojim klubom potpisuju novi ugovor. Kako se kasnije pokazalo, “lockout” je loše utjecao na povjerenje navijača od kojih je većina obje strane smatrala pohlepnima. Izgubljeno je 464 utakmica u prekidu koji je trajao 204 dana, a gledanost je bila u padu sljedećih nekoliko sezona. Igrači su u godinama nakon dogovora počeli sve više potpisivati ugovore za maksimalne dopuštene plaće, mladi igrači poput LeBrona Jamesa potpisivali su kraće ugovore kako bi imali više izbora pri biranju momčadi i visine plaće.
Razmišljanje igrača: “Samo održavanje i osiguranje mojih osam automobila košta 75 000 dolara godišnje!?”
Iz tog vremena ostale su zapamćene dvije izjave košarkaških zvijezda koje su pokazale kako niti vlasnike niti igrače ne treba žaliti te kako je cijeli sukob zapravo samo borba za veći dio kolača. Kenny Anderson, govoreći o financijskoj situaciji sebe i drugih NBA igrača, rekao je: “Samo održavanje i osiguranje mojih osam automobila košta 75 000 dolara godišnje. Razmišljao sam da prodam jednog od njih, ne trebaju mi svi. Riješit ću se Mercedesa”. Tadašnji centar New Yorka Patrick Ewing rekao je: “Istina je da puno zarađujemo, ali puno i trošimo”.
“Trebalo nam je šest, sedam godina da bismo se vratili u stanje u kojem smo bili prije “lockouta” 1998.”, rekao je Billy Hunter, predstavnik udruge košarkaša te poručio kako će i igrači i vlasnici izgubiti po dvije milijarde dolara, a, što je najgore, liga će izgubiti dio navijača od kojih se neki nikada neće vratiti.
Mjesecima je prijetnja “lockoutom” letjela u zraku krajem posljednje sezone u kojoj je, navode vlasnici klubova, 22 od 30 klubova bilo u minusu. Igrači su pristali udio svojih plaća u budžetu smanjiti sa dosadašnjih 57 na 54,3 posto, čime bi, kako tvrde, izgubili 500 milijuna dolara kroz pet godina. Vlasnicima ponuda ne odgovara, oni traže 50 posto udjela, mogućnost da lakše tjeraju igrače koji nisu opravdali očekivanja te ograničenje “salary capa”. Igračima je važno da se klubovi i dalje mogu boriti za njihove potpise po principu “tko više nudi”.
“Lockout” bi mogao potrajati i cijelu sljedeću sezonu, ali i završiti već nakon sastanka za dva, tri tjedna. Predviđa se međutim, kako će prve posljedice ove situacije osjetiti igrači tek u studenom kada im izostane prva plaća sezone.
“29 bogataša i njihov izabrani vladar Stern imaju plan kako jednostavno doći do još više novca u što kraćem vremenu”
Vlasnicima će se situacija zakomplicirati zbog sponzorskih ugovora i prodaje sezonskih ulaznica, no otkazivanje lige više će odgovarati ekipama koje posluju s gubitkom jer neće trošiti na organizaciju utakmica kao ni za plaće igračima dok traje “lockout”. No, postoji i druga, skrivena strana priče o kojoj pišu rijetki neovisni mediji. Porezni zakon dopušta sportskim franšizama da plaće igrača otpisuje kao rashod za amortiziranu imovinu, ali upisuje ih i kao troškove oslovanja, i zatim dobiva naknadu za amortizaciju igrača – amortizaciju (umanjenje vrijednosti) živih bića – koji nisu stvarni trošak, ali tako ga upisuju porezne knjige. Sindikat igrača vjeruje kako je upravo ta računica razlog što vlasnici tvrde da su troškovi klubova ove sezone bili 300 milijuna dolara, a predsjednik NBA lige David Stern krivicu prebacuje na igrače: “Igrači su imali više koristi od dosadašnjeg sustava nego klubovi. Za njih je ovo bilo puno unosnije partnerstvo”.
Sve se više čuju i glasovi nezadovoljnih navijača koji su izgubili povjerenje u svoje momčadi i NBA ligu kriveći za sve pohlepu igrača i vlasnika koji samo žele više novca. Priključili su im se i mediji.
“Vlasnici zbog svega toga ne zaslužuju sažaljenje. Ovo je novi svijet, s novim glasovima i puno lakšim i boljim načinima dijeljenja ideja i informacija… Mnogima su se tek sad otvorile oči… David Stern zna da su vlasnici ti koji ga plaćaju kako bi njegova sranja učinili vjerodostojnima… U davna vremena u NBA ligi je vladala borba. Ekipe su morale biti kreativne kako bi privukle publiku. Borili su se za svakog navijača i svaki dolar unatoč slabim primanjima od televizijskih prava i ulaznica. NBA je još uvijek borba, ali to je borba čija je veličina zasjenila svakog pojedinog navijača, navijače kao kolektiv, pa čak i samog Sterna. Borba se ne tiče ni 25-godišnjeg ugovora Magica Johnsona. Tiče se 29-orice bogatih koji pokušavaju maksimalno povećati svoj profit za sljedećih nekoliko desetljeća u neuređenoj, feudalnoj industriji. Ovaj lockout je smišljeni plan kako jednostavno doći do više novca u što kraćem vremenu. Sve što je Liga napravila, upućuje na to. Tih 29 bogataša i njihov izabrani vladar Stern, kako bi ostvarili svoje ciljeve, drže cijelu ligu kao taoca. Ponovno! I to samo zato što nisu zaradili dovoljno novca posljednji put”, piše portal sbnation.com.
Dino Rađa o lockout-u
Legendarni splitski centar pune četiri godine igrao je, i bio najbolji igrač Celticsa, s prosjekom od 16 koševa i osam skokova po utakmici, a kao takav je najpozvaniji da prokomentira lock-out u NBA ligi.
U ponoć po istočnoameričkom vremenu s četvrtka na petak je stupila na snagu zabrana rada u najjačoj košarkaškoj ligi svijeta jer vlasnici NBA klubova i udruženje igrača nisu pronašli rješenje oko produljenja kolektivnog ugovora, a sporan je bio i iznos salary capa. Udruga igrača se s vlasnicima ne može dogovoriti oko toga koliko bi postotak od raznih prihoda pripadao košarkašima. Trenutno igrači dijele 57 posto klupske zarade (ulaznice, prodaja dresova…), ali vlasnici to žele smanjiti i dovesti do granice fifty-fifty, u svrhu čega su i odbili prijedlog igrača da se njihov udio smanji na 54,3 posto čime bi se u pet godina odrekli 500 milijuna dolara.
“Normalno je da su ljudi iritirani, i ja sam. Fanovi mogu samo sanjati o naknadama za svoj rad kakve imaju košarkaši”
“Nisu u pravu ni jedni ni drugi”, rezolutno će Rađa: “Problem je, kao i uvijek, taj vražji novac. Samo što se ovdje radi o zbilja ogromnim ciframa, koje se mjere u milijardama.”
Iako bivši igrač, Rađa se ne želi svrstavati na stranu košarkaša: “Za svađu i ljubav uvijek je potrebno dvoje, pa tako i ovdje. Mislim da tu nema pravih i krivih, a kao i uvijek u Americi, stvar je novca.”
“Tragedija je što njih gledaju ljudi koji o takvim naknadama za svoj rad mogu samo sanjati, i onda kad čuju razloge zbog kojih se neće igrati liga, normalno je da su ljuti. Svih iritira takva situacija, pa i mene”, govori Rađa za Index.
“Zaboravite da će najveće face doći u Europu”
Naš bivši reprezentativac oštro osuđuje prepucavanja igrača i vlasnika momčadi, ali ne misli da su NBA košarkaši preplaćeni: “Ne zarađuju oni previše iz jednog jednostavnog razloga, jer situacija diktira njihove gaže. Gledajte, svi smo mi birali svoj životni put, i posve je jasno da jedan vaterpolist neće nikad zaraditi kao neki NBA igrač. Isto tako, svima njima po zaradi je nedostižan Messi.”
Jedini put dosad kad je proglašen lock-out u NBA ligi (1998./1999.), zaraćene strane su se uspjele dogovoriti pa sezona nije sasvim propala već se u veljači počelo igrati. Rađa smatra da ovaj put nećemo morati tako dugo čekati: “Vjerujte mi, kad lova zašuška, pa svi shvate da su na gubitku, vratit će se oni parketu. Uvidjet će oni vrlo brzo da lock-outom gube još više novca. Svi”, poručuje Rađa.
Pojedini Europljani u NBA-u, poput Tonyja Parkera, već su najavili da će se u slučaju lock-outa vratiti na Stari kontinent i igrati Euroligu. Rađa ne dvoji da bi od toga Euroliga profitirala, ali ipak povlači ručnu: “Ne trebamo se zanositi da će najveće face doći u Europu. Svi su oni pod višegodišnjim ugovorima i teško je to očekivati. Ali, ima jako veliki broj slobodnih igrača i od njih bi europska košarka mogla puno profitirati.”
“Zajebeš li Amerikance za jedan dolar, najeba’ si. Uostalom, i Al Capone je najeba’ zbog poreza”
Famozni salary cap (novčani limit koliko je klubu dozvoljeno potrošiti na plaće igrača), pored nepotpisanog kolektivnog ugovora, druga je važni uzrok lock-outa. Priča o salary capu u Europi nije zaživjela:
“To je jako dobra ideja, time se daju iste šanse svima za uspjeh, ali teško će to proći u Europi. Znate zašto? Zato jer su Amerikanci sasvim drukčiji mentalitet i drugi svijet u odnosu na nas. Njih ako zajebeš za jedan dolar, najeba’ si. Uostalom, i Al Capone je najeba’ zbog poreza, a ne zbog silnih ubojstava”, u svom stilu je završio Rađa.
javniservis.me 
Komentariši