Jedna od sitnica iz grčke mitologije koja mi se od djetinjstva jako sviđa jest onaj geneološki podatak da je majka svih devet muza zapravo Mnemozina: boginja pamćenja. Moć će uvijek težiti zaboravu, jer zaborav je kao močvara, kontekst u kojem se upravo “nivelacija“ podrazumijeva.
Intervju za javniservis.me uradio: Vladimir Nedović
javniservis.me: Književnik, novinar, analitičar, hroničar…? Da li ostaje dovoljno vremena za svaku od ovih sfera, i koliko je neka od tih aktivnosti uživanje, a koliko obaveza?
Muharem Bazdulj: Ima zapravo jedna riječ koja sve te vokacije sjedinjuje: pisac! Kod nas se uobičajeno smatra da su riječ književnik i pisac sinonimi, ali zanimljivo je kako jedna stavlja akcenat na knjigu kao proizvod rada, a druga na samo pisanje kao – rad. I pisanje tzv. lijepe književnosti i pisanje novinskih tekstova, bili oni kolumne, feljtoni, eseji, analize, hronike ili šta već, primarno su – pisanje. Razumijem ja, naravno, da tu postoji i razlika koju lijepo razrađujete u svom pitanju, pa ću reći da za mene više uživanja ima u pisanju književnih nego novinarskih tekstova, odnosno da su ovi potonji više obaveza, čak i u smislu konkretnijih rokova i konkretnijeg plaćanja za obavljeni rad. Ipak, to ne znači da je za mene novinarski posao, u najširem smislu, tek način da čovjek plati “struju, vodu, stan & telefon“. Uostalom, ja se nisam školovao za novinara i prema diplomi koju imam (“profesor engleskog jezika i engleske i američke književnosti“) logičnije bi bilo da radim o obrazovanju nego u novinarstvu. Ali ima u novinarstvu neke adiktivnosti, ima iluzije da se s tekstom nešto može promijeniti, pa čak i relativno brzo, ima instantnog feedbacka na tekstove. Pisanje je samotnička aktivnost, a novinarstvo ponekad učini da se ta samotnost relativizuje. Postoji, međutim, jedna stvar koji mi u posljednje vrijeme sve češće pada na pamet. Kad sam ja, sredinom i krajem devedesetih, odnosno neposredno nakon rata, počeo da se bavim novinarstvom, u tom je “poslu“ bilo mnogo više onog što je nekog idealističnog mladca moglo usmjeriti ka pojedinim redakcijama. Danas je novinarstvo uglavnom na jako, jako niskim granama i čini mi se da će među današnjim tinejdžerima s književnim ambicijama biti jako malo onih za koje će biti prirodno da dok postaju pisci nekako usput i skoro neprimjetno postaju i novinari.
A da li sebe vidite kao ‘angažovanog pisca’, i koliko je tanko to uže po kom pisac mora da hoda a da ne postane žrtva svojih političkih uvjerenja? Da li je nekad ipak neophodno pustiti da homo politicus nadvlada homo poeticusa?
Vidim sebe kao “angažovanog pisca“, ali manje to doživljavam kao rezultat nekog svog izbora, a više kao rezultat svojevrsne nužnosti. Naime, i “neangažovanost“ je neka vrsta angažmana, negativnog, naravno. Sjećam se kako je moj profesor lingvistike na ispitima hvatao pojedine studente zgodnim trikom. Pitao bi ih koliko znakova ima na semaforu, a većina bi poletila da kažu 3: kad gori crveno svjetlo to je znak da je prolaz zabranjen, kad gori žuto, vrijeme da se vozač pripremi da krene, a kad gori zeleno – prolaz je slobodan. Profesor bi na to trijumfalno kazao da ponekad ne gori nijedno svjetlo što je dokaz ili da nema struje ili da je semafor pokvaren, odnosno da je i odsustvo znaka nekakav – znak. Sad, naravno da ima tekstova u kojima se politička uvjerenja izlažu transparentno, a i onih u kojima prevladava svijet o relativnosti većine političkih uvjerenja. Ipak, nekakav “angažman“ uvijek postoji.
Komentarišući stvaralaštvo Danila Kiša, Pero Mužijević u jednom članku kaže: “Upravo, zbog tog otpora koji je u prirodi njegove misli – jer njegovo stvaranje jeste izraz usamljenog i pobunjenog čoveka – autentičan stvaralac, koji ide samo za svojim glasom što dolazi iz dubine njegovog bića, nikada ne propušta mogućnost konflikta: on to prihvata i to prihvatanje je čin etičke odluke, koja uvek podrazumeva promenu interesa u odnosu na svet koji nam je dat, svet koji pretenduje na to da je definitivno konstituisan…”
Kako komentarišete ovaj stav Mužijevića, odnosno Kiša?
Koincidencija je zapravo da se nekako baš u vrijeme dok mi vodimo ovaj razgovor, desio jedan takav čin otpora, čin etičke odluke, i to višestruko povezan upravo s Danilom Kišom. Mislim na sjajni polemički esej “Otrov iz fusnote“ koji je napisao Božo Koprivica, a povodom knjige Vidosava Stevanovića “Dnevnik samoće“ i besramnih invektiva koje se u njoj iznose o Kišu. Interesantno je kako je u pojedinim kuloarskim serklovima taj Koprivičin čin, čin, u pravom smislu riječi, “usamljenog i pobunjenog čoveka“, čin odbrane mrtvog prijatelja, ako hoćete, dočekan s nekim malograđanskim rogoborenjem, zapravo nevjerovatno sličnim načinu na koji je čaršija dočekala prvi Kišov odgovor Pigeonu, još prije “Časa anatomije“. Isti onakvi koji su se “zgražavali“ nad “nedozvoljenim nivom“ Kišovog teksta, “niskom i vređajućom“ polemikom, nedopustivim “načinom izražavanja“, sad potpuno jednako dočekuju i tekst Bože Koprivice. Sve je to ilustracija činjenice da se kontekst uopšte nije promijenio, osim eventualno nagore, i da je i danas nužna ta vrsta stava i ta vrsta prakse.
Pasus u prethodnom pitanju preuzet je iz posebnog izdanja crnogorskog kulturnog časopisa ARS iz 2009. godine, posvećenom upravo Kišu, kom ste i vi doprinijeli svojim člankom. Šta za vas predstavlja Danilo Kiš – njegova književnost, ali i njegova borba?
Meni je Danilo Kiš strašno značajan kao pisac i kao autorska figura. Balša Brković je zgodno primijetio da je poslije rata kod svih južnoslovenskih pisaca mlađe i srednje generacije koji su ili obnavljali pokidane veze ili pak veze prvi put uspostavljali, postojao samo jedan konsenzus, konsenzus o tri slova, konsenzus o Kišu. Sad, sigurno je da i taj konsenzus za razne ljude predstavlja različite stvari. Iz moje perspektive, tu postoji mnoštvo elemenata o kojima bih mogao nadugo i naširoko pričati, ali ću ovdje izdvojiti samo dva. Najprije, ako govorim o Kišu kao autorskoj figuri, on je, brate, bio frajer. Josif Brodski negdje piše da je zavolio Beketa preko fotografije prije nego je pročitao ijedan njegov redak. Kiš je i kao lik za klinca koji želi biti pisac, a ne želi da kroz to pokupi onaj stereotipni književnički simbolički prtljag koji se za tu vokaciju lijepi u ovdašnjim provincijama, izuzetno dragocjen. Kiš kao pisac je opet neko ko demonstrira i važnost talenta i važnost obrazovanja. Kod nas, nažalost, najčešće srećete pisce koji ako i imaju neki trunak talenta, proćerdaju ga vrlo brzo, ili pak sterilne profesore koji misle da se književnost može stvarati na način na koji oni stvaraju svoje nečitljive akademske studije. Naposljetku, krvave ratne devedesete potvrdile su da svevremensku aktuelnost Kišove po-etike, potvrdile da onaj njegov “ispit“ koji se tiče piščeve reakcije na “stvarnost logora“ nije tek apstraktni “ispit“ koji pripada samo istoriji, nego “provjera znanja (i morala)“ koja je svakodnevna.
U svom posljednjem romanu “Otac”, Miljenko Jergović zagovara kolektivnu odgovornost, mada ne i kolektivnu krivicu, za zločine na Balkanu. Da li se slažete sa ovim principom?
U nekom jaspersovskom smislu, da. Znate kako sjajni poljski novinar i intelektualac Adam Michnik opisuje svoju pripadnost poljskom narodu, odnosno nekom apstraktnom “poljaštvu“. Kaže da osjeća da je Poljak jer ga je više stid gluposti koje naprave Poljaci nego onih koje naprave neki drugi narodi. U tom smislu, često čak i protiv vlastite volje, pripadnost nekoj zajednici se kod njenih najmoralnijih članova ispostavlja kao osjećanje odgovornosti zbog zločina koji su počinili njihovi sunarodnici.
Koliko ste upoznati sa političkom situacijom u Crnoj Gori? Konkretno, da li ste pratili evoluciju priče o deportaciji Bošnjaka iz Crne Gore, 1992. godine?
Upoznat sam u dobroj mjeri. Ne, naravno, onoliko koliko su upoznati ljudi koji su iz Crne Gore ili žive u Crnoj Gori, ali trudim se da budem u toku, barem onoliko koliko i zainteresovan Crnogorac pokušava biti u toku sa situacijom u Bosni i Hercegovini. Pratio sam, koliko sam mogao, i evoluciju priče o kojoj govorite. Nemam, međutim, neki posebno originalan komentar na tu konkretno priču, no držim da bi se misleći ljudi u Crnoj Gori ponekad trebali zamisliti nad onom analogijom koju je, mislim, prvi upotrijebio Žarko Puhovski. Naime, on je jednom prilikom primijetio da u Crnoj Gori postoji tendencija olakog zaboravljanja i “pranja“ od vlastite odgovornosti kad je riječ o događajima u našim krvavim devedesetim, na sličan način na koji se Austrijanci trude da zaborave i “operu“ se od odgovornosti za nacizam. Austrijanci su svu odgovornost prebacili na Njemačku, a na sličan način mnogi u Crnoj Gori i vlastitu odgovornost olako fakturišu Srbiji. Jasno je, naravno, da su u ovim “parovima“ Njemačka i Srbija starija i veća braća, no to ipak ne znači da se ona manja i mlađa mogu i trebaju tek tako amnestirati. I principijelno mislim da se intelektualci u svakoj sredini primarno trebaju baviti odgovornošću vlastitih političkih elita za sve ono loše što nas je sve zavilo u crno.
Svojevremeno ste u Oslobođenju objavili kritički tekst povodom preuzimanja pozicije savjetnika Predsjednika crnogorske Skupštine od strane Andreja Nikolaidisa. Da li vas je taj Nikolaidisov potez iznenadio?
Nije me uopšte iznenadio. Životno iskustvo, prvenstveno privatno, ali i iskustvo u takozvanom javnom životu, me nepogrešivo naučilo da su najveći oportunisti uvijek oni koji najviše jadikuju. Kad je neko u stanju za samog sebe reći, recimo, da, eto, nema crnogorsko državljanstvo, iako je dao veliki doprinost sticanju crnogorske državne nezavisnosti, šta drugo očekivati nego da to osoba u dogledno vrijeme postane savjetnik visokog političara? Takav diskurs je sam po sebi dnevnopolitički, pa je logično da će političar pomisliti da mu takav savjetnik može biti koristan. A kad je neko toliko sklon jadikovkama i ogugla u jadnoći, naravno da će prihvatiti savjetničku poziciju i usprkos njoj nastaviti da jadikuje.
Napravimo blagi zoom-out. Kako tumačite aktuelno pranje i “nivelaciju” bliske prošlosti od strane političara i tajkuna u većini država bivše Jugoslavije? Takvi modeli javnosti se nude najčešce od istih onih koji su tu prošlost kreirali.
A to vam je dokaz istinitosti rečenice s početka Kunderine “Knjige smijeha i zaborava“ koja kaže: Borba čovjeka protiv moći je borba pamćenja protiv zaborava. U pamćenju kao takvom najčešće ima nečeg subverzivnog. Jedna od sitnica iz grčke mitologije koja mi se od djetinjstva jako sviđa jest onaj geneološki podatak da je majka svih devet muza zapravo Mnemozina: boginja pamćenja. Moć će uvijek težiti zaboravu, jer zaborav je kao močvara, kontekst u kojem se upravo “nivelacija“ podrazumijeva. Stoga je takvu težnju političara i tajkuna lako razumjeti, naročito jer, kako ste i sami primijetili, u našoj skoroj prošlosti često ima detalja koji i njih lično vrlo konkretno inkriminišu.
Kakva je uloga intelektualaca u otporu navedenom falsifikovanju istorije i da li su oni na Balkanu dovoljno angažovani po ovom pitanju?
Najkraći odgovor bi bio: neki jesu, neki nisu. Postoje intelektualci, nema ih previše, ali postoje, čiji je otpor falsifikovanju istorije vrlo dojmljiv i za ova društva dragocjen. Ne treba, međutim, smetnuti sa uma činjenicu da ima i intelektualaca kojima, kao i političarima i tajkunima, odgovara zaborav. I da se razumijemo, ovdje ne mislim, ili ne mislim ponajprije, na one the usual suspects koje samoproglašeni “online antifašisti“ redovno pljuckaju u tekstovima i komentarima na nekoj od klikaški razvikanih regionalnih elektronskih kvazimoralističkih predikaonica. Mislim više na neke od današnjih uglednika “demokratije i ljudskih prava“ a koji su se u prvoj polovini devedesetih istakli u nekim drugim oblastima. O tome će se, mislim, kad se ovdje situacija malo relaksira tek pisati. I takvi se boje pamćenja, no kako bi rekao Czeslaw Milosz: Pazi se, pjesnik za zaborav ne zna…
Portal javniservis.me za misiju ima “borbu protiv kolektivne amnezije”. Šta mislite o aktivizmu putem Interneta – da li se ova mreža zaista može nazvati pravim demokratskim medijem?
U nekom širem istorijskom smislu, Internet je kao medij još uvijek mlad i možda je i prerano donositi neke konačne sudove. Meni je bilo strašno zanimljivo kad je Le Clezio nedavno u svojoj nobelovskoj besjedi kazao kako bi Drugi svjetski rat bio nemoguć da je postojao Internet. Pretpostavljam da čuveni francuski pisac misli da je u internetskoj eri nemoguća onakva vrsta manipulacije širokih narodnih masa kakva je postojala uoči Drugog svjetskog rata. Ipak, čini mi se da se u takvom optimizmu prenebregava da i Internet može također biti strašno moćno oružje manipulacije. U posljednjih nekoliko godina, demokratski potencijal Interneta je imao nekoliko izuzetno ubjedljivih demonstracija. Jedna od stvari za koje mislim da je značajna jest da ozbiljni internetski portali trebaju usvojiti standarde koje ima i ozbiljna štampa. Dakle, potrebni su odgovorni administratori koji neće tolerisati govor mržnje i vrijeđanje u komentarima i na forumima i potrebna je svijest da, kako kaže latinska poslovica iz gimnazijskih udžbenika, ako dvoje čine isto, to nije isto. Hoću reći, simpatično je i idealistično, u najboljoj mogućoj varijanti, kad pojedinci tvrde da tekstovi potpisani samo nekim niknejmom zapravo govore isključivo argumentima i da je to demokratskije nego kad je tekst potpisan imenom i prezimenom čime se nužno kontekstualizira u opus konkretnog autora. Ipak, uz rizik da zvučim potpuno i nepopravljivo starinski, mislim da i na Internetu tekstovi po pravilu trebaju biti potpisani autorovim imenom i prezimenom.
Zaključimo ovaj intervju pitanjem koje je donekle off-topic: jednom ste mi rekli kako uopšte nije upitno da je Zidane trebao onda udariti glavom Materazzija. Zašto tako mislite, i kakav se to stav krije u ovom Zidanovom potezu, koji se desio u posljednjim minutima njegove izuzetne fudbalske karijere?
O tome sam zapravo onomad, kad se to desilo, prije skoro pet godina, dakle, napisao tekst, kojem ni danas nemam šta dodati ni oduzeti. Pa da, dakle, iskoristimo neke od blagodeti Interneta o kojima smo maloprije govorili i da čitaocima intervjua ponudimo link s tekstom koji daje odgovor na vaše pitanje.
javniservis.me 
Najkraći odgovor bi bio: neki jesu, neki nisu. Postoje intelektualci, nema ih previše, ali postoje, čiji je otpor falsifikovanju istorije vrlo dojmljiv i za ova društva dragocjen. Ne treba, međutim, smetnuti sa uma činjenicu da ima i intelektualaca kojima, kao i političarima i tajkunima, odgovara zaborav.
Muhareme, tu smo da ne zaboravimo, da se ne ponovi!
“Austrijanci su svu odgovornost prebacili na Njemačku, a na sličan način mnogi u Crnoj Gori i vlastitu odgovornost olako fakturišu Srbiji.”
Potpuno saglasan. Odlično rečeno. Slična razmišljanja i poredjenja mi se odavno vrzmaju po glavi ali ih nijesam znao predočiti pisano, pogotovo ne u jednoj rečenici.
upravo to.. odlično primijećeno od strane Bazdulja..
Sve pohvale za javniservis.me dobro bi bilo sto vise ovakvih intervjua!
zadovoljstvo je bilo pročitati!
Odličan intervju i svaka čast Javnomservisu.me i Vladimiru Nedoviću na trudu (tj zadovoljstvu;) da odrade ovaj intervju!
Svakom rečenicom Muharem dokazuje koliko je dobar.
Brko,
u pravu ste, radi se prije o zadovoljstvu ;)
http://www.danpink.com/drive
Bazdulj je jedan od rijetkih bosnjaka/muslimana koji je presao granicu zrtve cime se oslobodio balasta i postao jedan od najbritkijih ex-Yu pera.
Potpuno osvježenje. Ovakvih textova (i ljudi) uvijek fali…
Iako sam sklon kritici, mogu reci samo rijecli hvale za Muharema…
Увијек је задовољство читати паметна човјека, а Баздуљ је уз то често и оригиналан. Браво и за Владимира.
dobar govornik, bez veze pisac. jedan od mnogo boshnjaka/”muslimana” koji su svjeckog imidza radi prestali traziti pravdu i namjestili vrat za sljedece… tragikomichan je bazdulj.
““Austrijanci su svu odgovornost prebacili na Njemačku, a na sličan način mnogi u Crnoj Gori i vlastitu odgovornost olako fakturišu Srbiji.”
i ovo je glupost. ako nije bazdulj razmishljao ima ko jeste. Srbija je preuzela sve obaveze SEREJE(SiCG) poslije raspada zajebnice. poznajuci pravni aspekat “AB”, smjene legalno izabranih vlasti, dolazak na UDB i KOS-ovih agenata na chelo Crne gore, prirodu “dogadjanja naroda”, nachin na koji je odrzan Referendum za ostanak sa Srbijom,
kolike je ingerencije u “zajednici” imala Dzava Crne gore? kolike je ingerencije imala Drzava Austrija poslije ANEKSIJE od strane NJemacke?
gdje treba traziti odgovornost? POJEDINCI i ELITE minus Drzava Crna gora, je rona u zajednici za Srbijom nije mogla biti drzava u nekom ozbiljnom rasponu. zar bi trebali Liberali i SDP da placaju zlochine DPS, Narodne, Radiklane, Srpske ove-one?
onako na brzinu…izmedju dva posla…
Neke ste Vi, onako, na brzinu…izmedju dva posla PWS, da Vam što ne promakne.
Sada replicirajte sebi jedno dva-tri puta, onda idite na sledeći tekst, pa na sledeći…, i tako redom.
A za sve je kriva Srbija, umrli nepomen, Koštunica, Tadić. Uaaa, Srbijo.
shto izvrcesh moje rijechi?
chudan komentar od jednog tako dobro potkovanog internetskog pisca!?
ukratko, nemam vremena…
to je neshto kao kazniti Austriju, aneksiranu prisilno Njemackoj, za ono shto je fashisticka Njemacka uradila.
nije valjda da si zaboravio da je MOZAK bio u Beogradu, i da je josh tu i da je netaknut!?
da te ne znam rekao bih da ne mozesh da prezalish 2006… nije Djukanovic kriv shto je CG odvojio od Srbije, nego shto je onda davno, zajedno sa Bulatovicem i Marovicem pripojio Srbiji. naravno, ja znam da oni to nijesu uradili sami. prije svega bjeshe SANU, pa SDB-KOS, dogadjanje naroda itd.
uostalom, ako dosad nijesi shvatio necesh ni odsad.
shto se tiche aktuelnog pljackanja CG nije moj problem, jer nijesam drzavljanin CG.
shto izvrcesh moje rijechi?
ja sam napisao:”zar bi trebali Liberali i SDP da placaju zlochine DPS, Narodne, Radiklane, Srpske ove-one? ”
chudan komentar od jednog tako dobro potkovanog internetskog pisca!?
to je neshto kao kazniti Austriju, aneksiranu prisilno Njemackoj, za ono shto je fashisticka Njemacka uradila.
nije valjda da si zaboravio da je MOZAK bio u Beogradu, i da je josh tu i da je netaknut!?
da te ne znam rekao bih da ne mozesh da prezalish 2006… nije Djukanovic kriv shto je CG odvojio od Srbije, nego shto je onda davno, zajedno sa Bulatovicem i Marovicem pripojio Srbiji. naravno, ja znam da oni to nijesu uradili sami. prije svega bjeshe SANU, pa SDB-KOS, dogadjanje naroda itd.
uostalom, ako dosad nijesi shvatio necesh ni odsad.
shto se tiche aktuelnog pljackanja CG nije moj problem, jer nijesam drzavljanin CG.
citat:”Konkretno, da li ste pratili evoluciju priče o deportaciji Bošnjaka iz Crne Gore, 1992. godine?”
pogreshno! 92. su crnogorske vlasti i crnogorska policija deportovali natrag u BiH BOSANSKE izbjeglice, muslimane i pravoslavce, bosanske Muslimane i bosanske Srbe. koji su iz zone ratne opasnosti u BiH pobjegli u CG. “deportacija Boshnjaka” je malo nekindjurena da bi odgovarala oku i uhu, bilo politicki korektno, zamamno internetskim mudracima i nacionalnim ober-braniocima. ono Crnogorci predali Boshnjake Srbima zaista pali u vremenu sveopce smutnje, da prostish.
ovdje je vazan jedan drugi aspekat, taj dja'olji aspekat! Crnogorske vlasti(CG u SeReJe) su predale Bosanske izbjeglice, bosanske Muslimane i bosanske Srbe nelegalnim “vlastima”, gerili, ilegalnoj shumskoj bandi “srpskoj republiki BiH”. pritom, banda je Muslimane razmijenila ili pobila, a bosanske Srbe, koji nerado udu u vojnike, poslala na “front”. pitanje je drugo: po kom su osnovu Crnogorske vlasti(CG u SeReJe) predale izbjeglice pobunjenickoj bandi u BiH?
pokushavali li neko odje da AGRESIJU SeReJe na Republiku BiH svede na interetnichke i inetereligijske mrznje i sukobe?
moze se i treba za DEPORTACIJU suditi IZVRSHIOCIMA, NAREDBODAVCIMA, INSTITUCIJAMA i DRZAVI. ali, zlochin DEPORTACIJE Bosanskih izbjeglica ne moze biti izvadjen iz konteksta, nego mora biti posmatran kao jedan segment u nizu VELIKOSRPSKIH ZLOCHINA u sklopu izvodjenja VELIKOSRPSKOG ZLOCHINACKOG PLANA Velika-srbija.
ja onako na brzinu, ne zamjerite shto!
PWS
pitanje: kako utvrditi odgovornost Drzave Crne gore, crnogorske vlasti i drzavnih institucija i crnogorskog naroda u AGRESIJI na RBiH i GENOCIDU nad Boshnjacima BiH?
prochitajte koju knjigu, posavjetujte se sa starijima…kad budete pripremljeni za jednu ozbiljnu diskusiju javite se!
bez “sharanja” sa teme, jer je to izgleda jedino za shta ste sposobni.
PWS
“hoooceemoooo Ruse…guuusleeee!”
hvala sto ne cenzurissete komentare!
Ја опет апелујем на Уредништво портала да овоме Планку омогући ексклузивитет читања сопствених коментара. То би било изванредно решење.
Bravo Nedoviću, odličah intervju!
Kad je portal objavljivao intervju, predlozio sam im da uz moje ime navedu i “preuzima svu odgovornost za eventualno glupa pitanja”.
Dakle, @Plancho-dubbya-Senior & @ranko (koji je u nestalom komentaru rekao “I drugo – nisu deportovani Bosnjaci, nego Muslimani i Srbi, ne falsifikujte”):
Moje pitanje ne moze biti pogresno, niti falsifikat, vec samo nepotpuno, ili eventualno neprecizno. Nemam ovdje namjeru da objasnjavam osnove logike, vec da se kratko osvrnem na sustinu.
Tacno je da su, pored Bosnjaka, uhapseni i deportovani i Srbi, i ne zelim ni na koji nacin da uporedjujem njihove zrtve. No s obzirom da su ovi prvi svi ubijeni, to je njihov slucaj sokantniji, s obzirom na cinjenicu da su svi sudjeni oslobodjeni krivice (u neke se, izgleda, nije smjelo ni posumnjati) i da se oko upravo ovog aspekta (naime, deportacije upravo Bosnjaka) skoro ponovo podigla velika prasina.
gos-n Nedicu, moj post nije u svrhu utrkivanja rijechima, nego drzanje fokusa na KRIVICAMA i KRIVCIMA. ti si zaista nevazan u ovom kontekstu i samo si kolateralna shteta. nishta lichno.
npr: napisati “92. godine Crnogorske vlasti su predale izbjeglice Bosnjake vlastima Republike Srpske” nidje veze s vezom nema, a sve ceshce se moze procitati u CG shtampi.
u pitanju je drzavni zlochin, tj zlochin drzavnih institucija i korishcenje shto preciznijih i vjerodostojnijih termina, imena i fakata bez vadjenja iz konteksta dogadjaja i vremena je vishe nego pozlejno.
Plancho-dubbya-Seniore,
vrlo interesantan komentar, zapamticu ga!
Rekao sam sta sam imao, dovidjenja, laku noc!
Nedoviću, opet falsifikujete – tada nije bilo Bošnjaka. To su bili Muslimani, isto kao što ja nisam rođen u Podgorici nego u Titogradu, pa to se nekome sviđalo ili ne.
Auf, auf, u redu, onda sam falsifikator. Dovidjenja, prijatno.
Ni Kasius Klej nije obolio od parkinsonove, već Muhamed Ali…Ipak, obojica su stradali od iste. Šalu na stranu, falsifikat je kada se neka stvar lažno naziva nekim imenom. Poput, recimo, službenog jezika u Crnoj Gori.
…Žao mi je bilo da propustim volej ;)
Јеси ли погледао у чију мрежу га опали? Знам да имаш проблема са оријентацијом од прије па сам забринут.
Nedoviću: Bravo, bravo! I ja se slažem sa Bazduljom glede Zidana i Materacija. Po ostalim odgovorima Imao bih da dodam poneki amandman ali preskočiću ovog puta s opaskama iz poštovanja prema Muharemu i autoru.
bice mi drago ako mogu malo da pomognem oko nejasnih pitanja. obije paralele, koje su uvazeni comentatori upotrijebili tachno odgovaraju inicijalnom sluchaju. Podgorica je jedan grad sa dva imena – Titograd kasniji dodatak. Kasius Klej je osoba sa dva imena – Muhamed Ali kasniji dodatak. Bosnjaci su jedan narod sa dva-tri imena – Muslimani kasniji dodatak. koji je 1993. zamijenjen originalnim, tradicionalnim, narodnim imenom – BOSHNJACI. ja naravno znam ko je ko, ali zbog dokumentarne preciznosti za sluchaj deportacije koristim tada aktuelno ime – Muslimani (mada je medju njima moglo biti i Yugoslovena,zato shto u BiH nije bio bash rijedak sluchaj da se bosanski muslimani ili Muslimani izjashnjavaju kao Yugosloveni.)
zashto je ovo vazno? ovo govori neshto ne o deportovanima nego o onima koji su ih deportovali. govori puno o prirodi drzave, drzavnih institucija, o naredbodavcima i izvrshiocima. prvo, ovo nije mdjuetnichki sukob, jer je medju njima moglo biti neopredijeljenih, Yugoslovena i inih. nije bilo zbog medjureligijskog koflikta, jer deportovani vjerovatno u vecini nijesu bili praktichni muslimani, nijesu praktikovali Islam. povelik procenat Bosanaca potiche iz “mjeshovitih brakova”, tj. roditelji su im razlichitih etnika i religija. ko su bili ovi ljudi? ovo su bili samo obichni ljudi, izbjeglice, Bosanci, koji su , vecina njih, bjezeci od smrti uleceli u sigurnu smrt.
ko su bili NAREDBODAVCI i IZVRSHIOCI? zashto su poslali izbjeglice, vecinu njih, u SMRT?
Poštovani gospodine Nedoviću,
Doista, odlično urađen intervju!
Pohvale za javniservis točka me, izniman napredak u radu!
Занимљив интервју. Неке ствари из њега са којим се апсолутно слажем;
ja je znam u formi PRIDIKA, PRIDIKAONICA. ako je “kvazimoralistichka” onda je pravi termin PRDIKAONICA.
hmm, pisci?
Некада су, можда и сада, затвор називали прдеканом, а комунисти су ‘прдекане’ називали својим академијама, тако да академаца не фали на свим нивоима…
ne rasipaj se uzaludno, Tajo Ladovicu! govornica sa koje se drzi PRIDIKA zove se PRIDIKAONICA. ne znam na shta se moze odnositi PREDI-kaonica, shto je koristio bazdulj, osim na mjesto na kome se PREDE. ako se sa PRIDIKANICE “kvazi-moralishe” onda se s punim pravom moze nazvati PRDIKAONICA. ovaj termin najbolje stoji Internet-stranicama i forumima, koji u ime SLOBODE, PRAVDE i SLOBODE Mishljenja “nichu” kao gliste poslije kishe. upravo smo na jednoj od tih…
Не расипам се тако ми свега, Фалинко Палашу. Веле да се може тако рећи а може и pulpit ако прихватимо енглески за службени.
a đe si lado-stari prevarantu;))
Поред све приче, још увијек су присутни коментари овога типа, кога бих ја назвао – “Један човјек, једно зашто?”. Мислим да није фер од стране Уредништва, заиста…
knez Janko:
efendija ovako ti hvala,
lijepo ni iscita PREDIKU,
sto trazili, ono smo i nasli!
a ti efendija Plannco ne da predikujes, nego prdnjavis do zla boga.
to je vrijeme kad vladika pada pod uticaj ekavice. to je njegov problem a nije moj.
http://www.naslovi.net/search.php?q=pridika
w-allach efendijo, kad procitas Njegosa koji je predikaovao i Vesti koje pridikuju, bice ti jasnije kak si se zajebal, ne!
ja nijesam efendija jer nijesam Turcin.
W- allah, ne postoji bolji dokaz daipak jesi!
nemam nishta protiv Turaka, ali nije wallah, nego Walla-CH, Wallachian.
Sad kad su se Pjanko i Jado udružili možete slobodno da ugasite komentare
reci cu vam nechto…od rijechi VEDE iz Sanskrita dolaze PROPOVEDI, PRIPOVEDANJE, PRIPOVEST, POVEST, ISPOVEST… ijekavska varijanta istih rijechi je PROPOVIJED, PRIPOVIJEDANJE , PRIPOVIJEST, POVIJEST, ISPOVIJEST…
mislim obije varijante su tachne, samo ako govorish stalno ijekavski onda koristish ijekavsku varijantu PRIDIKA, a ako govorish ekavski onda kazesh PREDIKA. nije teshko shvatiti, a?
mnogo “sharate” sa TEME!
Blago vama, Dubbya, koji su vasi problemi.
meni je najveci problem kako simulirati demokracki dijalog sa mojim potencijalnim dzelatima.
citat:”gost 7. Juli 2011. u 10:35 pm kaže:
W- allah, ne postoji bolji dokaz daipak jesi!”
postoji BOLJI DOKAZ, i poveci. pitaj nekog efendiju(hodzu) koja je fizichka razlika izmedju vjernika u Allaha i Wallacha. u hirurshkom tretmanu chune, da pomognem. zato se nemoj zakleti prije nego vidish DOKAZ svojim okom. nije da se hvalim, ali chisto informativno, jedan gost, moze od vishka koze… komotno da napravi kozni mantil do chlanaka i da mu preostane za kozni kachket.
W-allah, ja ti vjerujem na rijec sto se tice koze, ali ja jos uvijek volim vise dobru trebu, nego sve to sto ti imas sa kozom ili bez koze, pa stoga, uzivaj efendija Plinko u svom koznom kaputu i u kacketu.
pogreshno si me sh-vatio… ja mislio da kad postanem ono shto bi ti volio da sam onda cu ti pokloniti… za kozni mantil i kacket. poklon od mene.
gost, ti si lovac ka Sheki Radonchic – za 20 godina u'vatio samo jednog ali pogreshnog.
http://www.cdm.me/node/243484