Svi smo mi Romi!

piše: Nemanja Tepavčević

Mediji izgoreše od prokuvale teme o odnosima između SDP i DPS na lokalnom nivou u Podgorici, i o mogućim reperkusijama njihovih fingiranih čarki za koaliciju na državnom nivou. Meni lično njihove prepirke ne predstavljaju predmet interesovanja jer su previše providne i predvidive. U neku ruku mi se čini suludom pomisao da će se SDP odreći direktorskih fotelja i debelih novčanika što žuljaju džepove zbog eventualnog ponovnog izbora g.Mugoše za gradonačelnika Podgorice.

Ono što mene iritira kao građanina kome je stalo do ljudskih prava i poštovanja principa jednakosti je kontinuirano diskriminatorsko ponašanje prvog čovjeka Glavnog grada koje se još jednom pokazalo na nedavnoj promociji otvaranja prve narodne kuhinje u Podgorici. Međutim, ono što još više boli i kao uporni djetlić mi kljunom udara u mozak jesu komentari stanovništva i opšteprihvaćeni mizantropski tretman naših društveno i uopšte životno ugroženih sugrađana.

Naime, M.M. je izjavio da Romi nijesu poželjni kao korisnici usluga narodne kuhinje. Da se razumijemo, nijesu svi Romi ugroženi, niti svi gladuju živeći na Koniku – to je gadna generalizacija. Ali je realnost da je većinski dio ovog dijela našeg društva na rubu egzistencije. Dakle, prvo je jedna od najuticajnijih DPS figura ukazala na mogućnost ishrane u ovom objektu za SVE LJUDE koji su socijalno ranjivi i za to posjeduju neophodnu dokumentaciju da dokažu svoj nezavidan status u društvu. Zatim je taj isti lik crnogorske tragikomedije odrečno odgovorio na pitanje o pružanju iste pomoći pripadnicima romske populacije.

Reče M.M.: “TO je druga priča” i osta živ. Po dinoševskom šablonu, kao da su zajedno pohađali seminare o ljudskim pravima, gradonačelnik Glavnog grada jedne države kandidata za članstvo u EU, ljudska bića tretira kao TO (u konkretnom slučaju građane romske nacionalnosti), isto kao što ministar za kršenje ljudskih prava seksualne manjine doživljava kao TO ili ONO što u Crnoj Gori čojskoj i junačkoj, po njegovom “kompetentnom” mišljenju ne postoji. I onda se određuje jasna demarkacija između LJUDI i Roma, između LJUDI i seksualnih manjina, između LJUDI i osoba sa invaliditetom, između LJUDI i žena… Ukratko, gradska uprava Podgorice zabranjuje ulazak ugroženim Romima u narodnu kuhinju, ostavljajući ih gladne i žedne na ulicama crnogorskog Glavnog grada.

Iz preventivnih razloga, da bih preduhitrio zlonamjerne naglavačke izvrnute komentare o urođenom genu za mizerno vođenje života Roma, uz najdublju indignaciju odbacujem takve stavove. Nijednom ljudskom biću nije drago da život provede u kartonskim kutijama, čeprkajući po kontejnerima i proseći po ulicama, niti je ijednom roditelju cilj da mu dijete ne ide u školu, ili da boso slini po hladnim trotoarima gradova u kojima ih niko ne želi. Zabluda ili izvrtanje teza, svejedno je. Iskreno, žalim one sa takvim ubjeđenjem. Romi su bačeni u začarani krug iz kojeg teško mogu pronaći izlaz bez pomoći države i društva.

Ovaj posljednji incident podgoričkog primusa podsjeća me na blažu varijantu tri momenta u istoriji čovječanstva: onaj kada je monstrum tipičnih brčića zabranjivao ulazak Jevrejima u određena mjesta, onaj kada su podivljali bjelci sa juga SAD branili ulazak Afro-Amerikancima na pojedine lokalitete i time vršili segregaciju sličnu onoj u južnoafričkom aparthejdu, te onaj kada su razni generali i njihovi koljači dijelili stanovništvo bivše Jugoslavije po vjeri i naciji i određivali ko će živjeti a ko umirati. Simptom ovakve kuge savremenog doba je i rastuća ksenofobija širom Evrope – u tome ne samo da pratimo Brisel u stopu već nadmašujemo cijeli kontinent zajedno sa kolegama iz susjednih zemalja.

Ali tu nije kraj ključanju želudačne kiseline u mom stomaku. Snimak, po običaju patetičnog, gnjevnika RTCG, koji u mazohističkom stilu pogledam s vremena na vrijeme, doveo me je do ivice mentalnog povraćanja, čupanja kose i pitanja: dokle s glupošću? Nakon što su udarne vijesti prenesene o briljantnom ostvarenju Crne Gore na putu ka Briselu i ispunjavanju uslova Komisije, takozvani Javni servis je sam sebe potapšao po ramenu i pohvalio se za ulogu u promovisanju tolerancije i poboljšanju statusa građana romske nacionalnosti u našoj državi. Ubrzo je umetnuta i vijest o otvaranju narodne kuhinje pa reporterka vješto najavljuje da vrata ovog humanitarnog objekta ostaju zatvorena za Rome te autoritativnim znalačkim tonom objašnjava što je tome razlog. Razlog je taj što su ti ljudi TO ili nešto DRUGO, te se ne trebaju miješati sa ostalima. Za njih će velikodušni gradonačelnik razvijati DRUGE projekte. Isto kao što je g-đici Mugoši nudio DRUGE radne prostorije, jer je i ona vjerovatno neka DRUGA priča.

Sramota, žalost, jad. Primitivnost. Provincijsko, da ne kažem zatucano ponašanje zaostalo iz nekih drugih vremena. U svakom slučaju neprikladno iz više dimenzija – prvenstveno jer se radi o klasičnoj diskriminaciji, o negiranju ljudskih prava, o igranju sa životima nevinih i vulnerabilnih, o slanju poruke netolerantnosti široj populaciji; a takođe, za pristalice “racionalnih” ili po meni “interešdžijskih” pristupa ovom problemu, ovakvo ponašanje je kontra zahtjevima i uslovima Brisela i mimo interesa crnogorskog društva. Jer, što nas je više jednakih, to nam je društvo zadovoljnije. Ja u ovu devizu vjerujem, mada su je i akademici potvrdili u skorijim istraživanjima (Kate Pickett i Richard Wilkinson “The Spirit Level: Why More Equal Societies Almost Always Do Better”).

Braneći slijepoj službenici Marijani Mugoši da obavlja svoj posao ravnopravno sa svojim kolegama, te izričito zabranjujući Romima slabog materijalnog stanja da se hrane u narodnoj kuhinji, gradonačelnik Podgorice je pokazao svoj diskriminatorski odnos prema SVIMA NAMA. Javno izrečeni stavovi Ferhata Dinoše o homoseksualcima i njegovo konstantno odbijanje da otčepi uši na kritike zvaničnika Evropskog Parlamenta, prkosni su šamar nedodirljivih SVIMA NAMA.

Jer kada počnemo određivati ko će đe i kako, te kada krenemo uvoditi norme o superiornosti jednih u odnosu na druge, tu se lagano ali sigurno približavamo fašisoidnim društvima. Ono što je superiorno i neprikosnoveno su ljudska prava, i dok god jedan čovjek ne ugrožava prava drugoga, njegova se sloboda i jednakost moraju zaštiti kao najsvetije načelo demokratskog funkcionisanja.