Državu za pola kifle

Država brine o ljudima, o narodima, o siromasima, bolesnim, starim… Ovdje je obratno – svi oni brinu o državi, ćute i gladuju da bi sačuvali iluziju o sopstvenom životu.

izvor: nezavisne.com, piše: Nataša Krsman

U potrazi za aktuelnom temom koja bi se mogla komentarisati, ponovno listanje dnevne štampe, prisjećanje na izjave samoproglašenih važnih ljudi i pogled kroz prozor… Preko puta četiri kontejnera, dva nezanimljiva jer na njima piše “plastika” i “staklo”, a druga dva bez poklopaca jer su prečesto otvarana. Mnogo rjeđe do njih dolaze ljudi koji bacaju smeće, a mnogo češće oni koji traže nešto što je prerano bačeno u otpad.

Ima i organizovanih obilazaka kontejnera. Bosonogi dječaci guraju kolica “posuđena” u nekom tržnom centru i pomažu jedni drugima da zavire malo dublje u metalne kutije i eventualno izvuku nešto što im može obezbijediti neku novčanicu. Izvuku pokvarane kućanske aparate, metalne šipke, komad odjeće ili papir.

Polako, okrećući se oko sebe, kontejnerima prilaze stariji ljudi, ceker u jednoj ruci, drugom prebacuju odbačene predmete i uglavnom odlaze kako su i došli – s pogledom preko ramena, uz bojazan da će naići neko poznat. U blizini pekara, gdje se upola cijene prodaje hljeb od juče, a preko puta most na rijeci i klupe s kojih se često jedva čuje pitanje upućeno prolazniku ako ima jednu marku jer baš toliko nedostaje za lijek iz obližnje apoteke. Ne zna se kome je gore – onome koji traži ili onome koji ne može dati. A, svi su samo obični ljudi iz komšiluka koji žive u glavnom gradu nečega što se ambiciozno naziva državom.

Znaju li dok prekopavaju tuđe otpatke ko im je predsjednik Vlade i koji je ministar nadležan za njihove muke? U kontejneru gdje ne piše “papir” pronaći će neke novine gdje su na naslovnicama slike ljudi koji će povesti u život bosonogu djecu što su đačke torbe zamjenili ukradenim kolicima iz tržnog centra. Staro, čisto odijelo i šešir na glavi starca sa cekerom u ruci jedini su podsjetnici njegovog bivšeg života. Recidiv prošlosti je i očigledna nelagoda dok pogledom traži tuđe otpatke koji ga održavaju u sadašnjosti.

S naslovnih strana i luksuznih automobila ne vidi se stvarnost jednog grada, posebno ne glavnog, države čija je budućnost bosonoga. Na naslovnicama izvještaji, reforme, troškovi ministara i vlada. Ministrica za parfeme potrošila skoro 5.000 KM, na ručkove i piće ove godine potrošeno 20.000 KM više nego lani, novi vozni park, novi kabinet i namještaj. Sve je novo da bi država ličila na državu i da bi imala institucije, kabinete, ovalne i kockaste urede. Ministar sa srednjom stručnom spremom je dobar jer nije kupio diplomu. Divna poruka za bosonogog dječaka, koji je sa deset godina već ukrao kolica iz prodavnice. Kad bude malo veći ukrašće nekog četverotočkaša, nožem će u tramvaju zbosti vršnjaka da uzme njegov mobilni telefon ili će se popeti na bogomolju da ukrade zvono. Onaj starac navući će šešir da mu obod sakrije suzne oči dok u odbačenim stvarima traži smisao još jednog dana u svom životu koji se gasi. To su građani, pripadnici i predstavnici naroda u državi kojoj period tranzicije dozvoljava sve. Tako je to u glavnim i manje glavnim gradovima države koja je izgubila selo, njivu, stoku ili blago, kako se to nekad s razlogom zvalo.

U državi, kojoj tranzicija dozvoljava sve, moguće je da ministar koji nije kupio diplomu povede “selo na čelo”, sazove demonstarcije zbog teškog položaja poljoprivrednika i podijeli hranu onima što će tog dana umjesto pored kontejnera stajati ispred državnog parlamenta. Tako će seljaci, koji odavno nemaju selo ni blago, stati opet na gradske pločnike i za dnevnicu obećanu u političkoj partiji pomalo pričati o nepostojećoj šećernoj repici, kupusu, pšenici, a galamiti o carinskim tarifama, podsticajima i fondovima Evropske unije. Tranzicija je dovela skorojeviće u kabinete, intelektualce na biroe za zapošljavanje, učenike u policijske biltene, starce pred kontejnere.

Onda se negdje pojavi djevojčica koja još ne zna dobro da priča i kaže šta je to ljubav, osjećanje koje se pojavi niotkud i prepoznaš je kad dijeliš kiflu napola. Njen vršnjak kaže da su narod – ljudi. Ovu djecu još nisu ničemu naučili u novim obrazovnim sistemima i oni samo znaju ono što je iskonsko neiskvareno iskustvima, tuđom pameti i interesima. Kad počnu da uče, kiflu će dijeliti napola samo ako dobiju nešto zauzvrat, a narodi će dobiti ime i prestaće biti samo ljudi.

Nema teme koja je toliko aktuelna da bi se mogla komentarisati kad bosonogi i nemoćni traže izlaz na smetljištu obuvenih i moćnih. U državi, koja se ambiciozno tako naziva, ono što se, kao kifla, moglo podijeliti napola izdijelilo se u paramparčad i pretvorilo u mrvice. Niko nije dobio ništa. Pa, ni oni kojima nikada ne bi palo na pamet da odvoje od usta i daju svoju polovinu nekome bez ikavog razloga, samo da bi bio srećniji.

Država brine o ljudima, o narodima, o siromasima, bolesnim, starim… Ovdje je obratno – svi oni brinu o državi, ćute i gladuju da bi sačuvali iluziju o sopstvenom životu.