Društvo u raskoraku

Danas živimo u razrokom društvu, čije jedno oko flertuje sa progresivnim evropskim vrijednostima, a drugo se neprestano osvrće na plešuće sjene devedesetih. Kako ispraviti ovu razrokost? Medije sa svojom edukativnom funkcijom vidim kao ključne i neophodne nosioce tog procesa.

piše: Nemanja Bukilić

Prošao je  i popis. Neki čekaju rezultate. Ja sam ih već dočekao. Vidim ih u ljudima oko sebe, u svakom pogledu, na svakom koraku. Popis je u taksistma, čuvarima, konobarima, bankarskim službenicima. Popis je na trgu, pijaci, u čekaonici doma zdravlja, u meni i u tebi. Stare teme u novom, multimedijalnom ruhu…
Kao da je ovih dana crnogorska istorija oživljena i konačno prepoznata. Petar I Petrović Njegoš se na velika vrata vratio na političku scenu. Sasvim neočekivan comeback. Posthumno je dobio novi politički angažman, i to sa svojom poslanicom, u reklamnom programu TV stanica. Veliki broj ljudi se sa ovim literarnim biserom slavnog vladike prvi put srijeće u jeku popisne kampanje, a ne na mirišljavom knjiškom papiru. Krajnje bizarno! Sa druge strane društvene vertikale dolazi podsticaj za povećanje nataliteta u vidu parole: „Rađajmo se i množimo se i napunimo zemlju“. Sjenke prošlosti lelujaju naokolo, dok salame i paštete očajnički zaudaraju u frižiderima, uzaludno opominjući naše noseve.

Još se nijesmo valjano ni prebrojali, kad evo ti novog udara –  najavljena Parada ponosa usred Crne Gore. Dežurni komentatori se uveliko zagrijavaju.
U medijima se spekuliše da će ministar za ljudska i manjinska prava ubrzo napustiti funkciju, zbog nedovoljno tolerantnog odnosa prema LGBT manjini. Da li se ranije mogao anticipirati takav epilog? Cijenim da jeste. Za tu funkciju odabrati političara sa diskriminatorskim stavom bilo je, najblaže rečeno – nepromišljeno. Na popularnom fejsbuku već su oformljene grupe koje pozivaju na linč. Jedna od njih sa pozamašnim brojem članova (iako je nedavno kreirana) nosi naziv: „Podgoricom krv ce liti, gej parade nece biti“. Krv – zvuči li nam poznato? Nalet homofobije ubrzano dobija dimenzije cunamija. Pitam se da li će po količini emitovanog neukusa biti nadmašena i sama popisna kampanja.

Reklo bi se da u našem društvu dominira ubjeđenje da homoseksualizam nije seksualno opredjeljenje, već bolest, dok je homofobija sasvim ordinarna pojava. Da li treba ponavljati da je prije skoro četiri decenije homoseksualizam vjerovatno zauvijek skinut sa liste psihickih bolesti Američke Psihijatrijske Asocijacije, a u razvijenim evropskim zemljama se seksualnim manjinama uglavnom ne osporavaju osnovna  prava. Upitna je spremnost crnogorskog društva da homofobiju odbaci kao iracionalnu kategoriju,  ukorijenjenu u srednjevjekovnim religijskim dogmama, koje seksualnu aktivnost simplifikuju predstavljajući je pukom potrebom reprodukcije, sto ni u tadašnjem, a kamoli modernom društvu ne odgovara stvarnosti. Predstava o ovim ljudima kao bolesnim i opasnim ne nalazi utemeljenje u činjenicama. Statističkom analizom je utvdjeno da je među homoseksualcima mnogo manji procenat onih koji seksualno zlostavljaju djecu, nego medju heteroseksualim osobama. Opravdanje za diskriminaciju pripadnika LGBT populacije nerijetko se pokušava naći u navodnom negativnom uticaju javnog homoseksualnog eksponiranja na formiranje stavova kod djece. A da li smo se ikad iskreno zapitali kako na nasu djecu utiče prisutna nasilna terminologija (ubiti, objesiti, klati), koja smrdi na krvave devedesete. Mnogo je onih koji iskazivanjem prezira prema ovakvom okupljanju pokušavaju iskazati i dokazati sopstvenu muževnost. Ne vidim kako bi se tlačenje i diskriminisanje bilo koje manjine, pa i seksualne, moglo navati mačoizmom. Nerijetko se mogu čuti stavovi da LGBT populaciji treba omogućiti da egzistira kao takva, ali da ne bi trebalo dozvoliti njihovo javno okupljanje. Da li je samo uskraćivanje prava na slobodno okupljanje dovoljno da se ova manjina osjeti diskriminisanom?  Siguran sam da jeste. Kada bi se se ti ljudi osjetili ravnopravnim sudionicima u društvu, vjerovatno ne bi ni bilo posebne potrebe za ovom vrstom okupljanja.

Nema suštinske političke i ekonomske tranzicije, bez tranzicije uma. Radi se o međuzavisnim i komplementarnim procesima. Velika je neistina da je u političkom i ekonomskom smislu Crna Gora drzava u tranziciji. Tranzicija (prelaz iz jednog oblika ili sistema u drugi) je davno završena. Pitanje da li današnja država Crna Gora kao tranzicioni prozivod predstavlja istinski iskorak u kvalitetu može biti zahvalno za ozbiljnu analizu, ali ono nije tema ovog teksta. Konstatujem da sav neukus u kampanji popisa i vec očigledni neukus u osudama LGBT populacije nedvosmisleno pokazuje da je tranzicija svijesti iz palanačke u liberalnu i pluralističku proces koji zahtijeva još mnogo napora. Danas živimo u razrokom društvu, čije jedno oko flertuje sa progresivnim evropskim vrijednostima, a drugo se neprestano osvrće na plešuće sjene devedesetih. Kako ispraviti ovu razrokost? Medije sa svojom edukativnom funkcijom vidim kao ključne i neophodne nosioce tog procesa. Pored toga, narastajući civilni sektor bi morao doprinijeti napuštanju dekadentne ostavštine iz prošlosti. Jedini zadovoljavajući rezultat te borbe će biti slobodan crnogorski gradjanin, koji je konačno i jednom za uvijek locirao sebe kao centar sopstvenog interesovanja. Teško je od društva sa oskudnom pluralističkom tradicijom očekivati munjevitu liberalnu katarzu, ali bi za početak od velikog značaja bilo napuštanje agresivnog tlačateljskog diskursa. Iskustvo nas uči da izuzetak nije neminovno mana, kao što različitost nije po pravilu osnov prezira. Prevazilaženje straha od različitog naše je istinsko iskušenje.  Pokažimo se!