Režim ili ležim

Režim ili ležim pitanje je sad. Ne mislim da režim nego se pitam je li ovo oko nas režim.

izvor: protest.ba, piše: Darjan Bilić 

Traje već dvadeset godina, odgojilo je preko dvadeset generacija i još traje, dijeli, zavađa i rađa. Protagonisti režima imaju sve dublje džepove. Sve oni imaju no krenimo redom.

Zakon je uvijek na njihovoj strani, na strani njihovih porodica, stranačkih kolega i poslovnih partnera. Tenderi su na njihovoj strani također. Treba li napominjati direktnu materijalnu korist od ovakvog stanja kakvo traje već skoro dvadeset godina. Kako ne spomenuti nekretnine, teritorije, umjetnine, bankovne račune, vikendice i limuzine. Fakultete i diplome tek treba onako taksativno navesti jer oni se cijelo ovo vrijeme i ne pozivaju na diplome već na nacione. Nakon ovlaš spomenutih diploma ja želim pomenuti i švalerke, mahom djevojke u nekim dvadesetim koje studiraju i koje su tu samo da im se pomogne na način na koji to radi i Berlusconi ali i on je na jedan način čovjek režima. Skupa sa svim pobrojanim ide naravno i gudra, idu skupa alkoholna pića i svakako mezetluci oni moderni i za želudac prijatni. Nakon mezetluka svakako u opticaju je jedan specifičan način života i poimanja stvarnosti. To je realnost sa prizvukom pink nijansi sa zvucima harmonike, pjevaljkama sa dobrim fonasi, sabori, kvazi-vjerske manifestacije, dok kamere i naslovnice novina i magazina te svakojake proslave.

Bez ljutnje ikakve mislim da bi i dobar dio nas nabacio tu “UV pinki” zaštitu od bijede i furdaluka. Da se i mi vozamo limuzinama, da imamo po jedno pet savjetnika, tri sekretarice, dvije švalerke i platu od najmanje nekoliko hiljada KM tokom zadnjih deset godina. Pa ko ne bi pobenavio i pokundurio se, gubeći konekciju sa stvarnošću. Čovijek pobenavi, izgubi se i ušećeri. Nema tada sretanja penzionera koji kopaju po kantama, nema prijatelja umrlih od predoziranja, nema susreta sa povratnicima, nema Perućca, nema poskupljenja hljeba.

Ovdje ne želim reći da ja ove pinkovane razumijem. Joook! Samo želim postaviti retoričko pitanje o našem učešću u svemu tome jer nismo imuni, nemamo opravdanje za nerazumno ponašanje. Mi prinosimo djecu pod noge tim režimskim ljudima, šaljemo ih u njihove škole, dopuštamo da nam ih indoktriniraju, da ih truju predrasudama i dogmama. Naravno da im nije interes obrazovanje djece ili njihova bolja budućnost. Joook! Jedini interes je zataškavanje prošlosti i opstanak totema na vlasti. Mi u biti i nesvjesno žrtvujemo budućnost svoje djece da bi režimski ljudi jahali dalje, na našim leđima. Kakve li ironije, kakvog li apsurda, kakvog li bizarnog saučesništva nas u svemu tome. Nas koji smo kao (čitaj: lafo) gladni, jadni, obespravljeni, tužni, goli, bosi i kakvi sve kao ne. Kad kažem kao mislim – da smo mi zaista gladni, žedni, goli, bosi, obespravljeni poletio bi ovaj režim da je još ovoliki i da ga čuva hiljade armija i specijalnih policija. Jer šta mogu sve vojske ovog svijeta i policije protiv snage zaista obespravljenih građana i građanki.

No, istina je bolna. Mi, vaki kaki smo, radimo za režim. Mi čuvamo režimske ljude na vlasti. Mi školujemo njihovu djecu, a svojoj kao nemamo dati ni za užine. Mi smo ti koji smo prva linija odbrane režima koji je uspostavljen radi nas. Mi smo ti koji svojim tijelima štitimo latentni fašizam. Mi radimo protiv budućnosti svoje djece. Mi smo ti koji podržavamo svojim postupcima i ustupcima režimske ljude. Da nije tako ja ne bih sanjao proteste i zastave. Zar toliko teško priznati je grešku, zabludu i zajeb? Evo, ja priznajem zajebali su me. Dosta im je od mene mojih 15 godina života vala ne dam više ni dana!

Ležim, ležim, nego šta. Hajde bolan udri brigu na veselje. Joj, da si vidio maloprije kaka prođe.