S obzirom da početkom tranzicije nije postojao nikakav plan transformacije društveno-ekonomskog sustava došlo je do njegovog urušavanja. Jedini plan koji je postojao je onaj interesnih skupina da se obogate na nelegalan i neetičan način. Snagu za radikalne promjene ne vidim nikako u političkim elitama, ali je vidim u pobunjenim studentima koji imaju vrlo jasnu ideju što hoće od obrazovanja. Vidim ju i u Zelenima, i u svim projektima koji ljudima omogućuju da promišljaju život na drugačiji način i pokušavaju pronaći alternativu koja bi na mikro razini nadišla kapitalizam unutar kapitalizma.
izvor: h-alter.org 
Vladimir Cvijanović, stručni suradnik na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, spada u skupinu mladih ekonomista marginaliziranih od strane mainstream medija, čije se vizije stanja hrvatskog socio- ekonomskog sustava u javnom prostoru teško mogu čuti. Doktorirao je na sveučilištu Johann Wolfgang Goethe u Frankfurtu na Majni, radi na nekoliko kolegija na Ekonomskom fakultetu, a glavni fokus interesa su mu historija ekonomske misli, institucionalna ekonomija, ekonomija inovacija, poduzetništvo, financiranje inovacija i korporativno upravljanje.Kako ga trenutno najviše zaokuplja teza o kognitivnom kapitalizmu, porazgovarali smo o toj posljednjoj historijskoj fazi kapitalizma, kako se ona uopće definira te kako se reflektira na specifične hrvatske uvjete. Dvadeset godina od raspada Jugoslavije hrvatska ekonomija na vrhuncu je nesretne tranzicije koja je ovih dana kulminirala podacima o najvećoj nezaposlenosti u posljednjih osam godina i očajničkim prijedlozima premijerke da se stanovništvo masovno baci na čuvanje ovaca. Cvijanović tvrdi da je jedan od razloga sadašnje potpune izgubljenosti i obezglavljenosti i u činjenici da je sustav pretjerano usmjeren na novac, a u nedostatku alternative, sve je usmjereno na jednu monetu i maksimizaciju monetarnih rezultata čime dolazi do hipertrofije.
Dvadeset godina tranzicije koja je težila da se “vratimo Europi”, očito nam ništa dobra nije donijela. Njezinu ironičnu kulminaciju imali smo prilike iskusiti prije kojeg tjedna kad je premijerka Kosor pozvala ljude da idu čuvati ovce. Koliko je utjecaja ne tu neuspješnu politiku imalo nekritičko prihvaćanje neoliberalnog kapitalizma bez obzira na specifičnosti svake pojedine zemlje tzv. istočnog bloka?
Poziv premijerke je logičan s obzirom na strukturu naše ekonomije u kojoj nije napravljeno ništa da se unaprijedi industrija kako bi se otvorila nova radna mjesta te kako bi se sustav institucionalno i socio-kulturno prilagodio novom tipu kapitalizma. S obzirom da početkom tranzicije nije postojao nikakav plan transformacije društveno-ekonomskog sustava došlo je do njegovog urušavanja. Jedini plan koji je postojao je onaj interesnih skupina da se obogate na nelegalan i neetičan način pa je vremenom došlo do smanjivanja mogućnosti da se prikupi dovoljno poreznih prihoda koji bi se plasirali u ekonomiju i društvo u razvojne svrhe. Ključne reforme u posljednjih dvadeset godina (privatizacija, mirovinska reforma, reforma zdravstvenog sustava, reforma znanstveno-obrazovnog sustava itd.) su uvjetovane manjkom novca u proračunu, a rezanje troškova u trenutnoj je krizi postao imperativ te se sve više ide prema privatizaciji zajedničkih dobara kako bi se proračun pokrpao. Iz perspektive političara to je racionalan način održavanja na vlasti, međutim, to se čini nauštrb cijelog društva. Prilike za financiranje beskrupuloznog održavanja na vlasti sve su suženije.
Hoće li novi val privatizacije čiji je glasnogovornik u zadnje vrijeme Borislav Škegro označiti potpunu rasprodaju javnog odnosno zajedničkog, koje je između privatnog i državnog? Koji su uopće načini borbe protiv krpanja ispražnjenog državnog proračuna prodajom javnih poduzeća poput Hrvatskih voda i šuma? Zašto nema drugačijih ekonomskih glasova u javnom prostoru?
Glasovi onih koji drugačije razmišljaju su dosta marginalizirani, iako ih ima, ali nisu dobro organizirani. Mahom se radi o individualnim naporima mojih kolega poput Maruške Vizek, Slavka Kulića, Zorana Aralice, Dubravka Radoševića, Saše Drezgića, Manuela Benazića, da spomenem samo neke od ljudi koji se bore za razvojni moment u našem društvu. Oni nisu tako istaknuti poput Borislava Škegre i ostalih “jahača apokalipse” koji pod zajedničkim propagiraju vlastiti privatni interes kad se radi o privatizaciji preostalih državnih firmi i resursa, što je Škegro nedavno i najavio. Tu se radi o pokušaju da se proračunu osigura nekakav prihod. Međutim ako se doista dogodi privatizacija HEP-a, Hrvatskih voda i ostalih strateških resursa izgubit ćemo mogućnost odlučivanja o njima i definitivno većinu toga staviti na tržište, koje nije u stanju osigurati javna dobra niti pak garantirati da će se zajednička dobra očuvati.
Kako komentirate argumente za novu privatizaciju koji se otprilike svode na potrebu pretvaranja velikih državnih poduzeća u privatna zbog veće efikasnosti, veće transparentnosti poslovanja i manje izloženosti korupciji?
Takvi argumenti su nepostojeći. Znamo iz ekonomske teorije da tržište stvara eksternalije i da je nesavršeno. Privatne firme mogu biti korumpirane koliko i državne, mogu pretjerano iskorištavati resurse i plasirati ih po cijeni koja je znatno viša od cijene koju mogu osigurati neke državne organizacije. Prema tome svi negativni efekti koji se spominju u kontekstu državnog ili javnog zapravo se mogu naći u privatnim kompanijama. Osiguranje protiv korupcije je u jačanju sudstva, jačanju sistema kontrole unutar samih organizacija, transparentnosti podataka i informacija. Dakle, stvar nije u vlasništvu nego u institucionalnim mehanizmima kojima se reguliraju određena područja. S takvim pitanjima se bavila nobelovka Elinor Ostrom koja je dokazala da kod zajedničkih dobara nije nužno stvar niti u državi niti u privatnom
“Ne mislim da su pravila EU dobra, jer praksa pokazuje drugačije.”
vlasništvu nego negdje između, u organizacijama korisnika tih dobara koje njima optimalno upravljaju.
Jesmo li stanju iz kojeg nema izlaza, znači li daljnja rasprodaja i daljnje siromašenje odnosno povećanje raslojavanja u ekonomskoj jednakosti stanovništva, ovaj put unutar EU s obzirom na nepostojeću nacionalnu strategiju ekonomskog razvoja?
To raslojavanje ne mora nužno slijediti iz pristupanja EU, to ovisi primarno o nama. S obzirom da vlastodršci nemaju ideje o razvoju niti kako ga potaknuti, bojim se da ćemo se u okviru Unije još slabije snaći. Ono što ja očekujem da će se dogoditi je daljnje raslojavanje stanovništva, depopulacija i negativni efekti na sve nas. Ne očekujem da ćemo se kretati u nekom pozitivnom smjeru jer se prije toga nešto radikalno mora promijeniti, a niti sadašnja vlast niti opozicija nemaju nikakvih razvojnih ideja. Ne vidim spas u navodnim velikim investicijama koje će stvoriti nova radna mjesta jer se to naprosto ne odvija preko noći. Potreban nam je novi inkluzivni model koji bi pokrenuo sve resurse koje imamo, a ne daljnja rasprodaja nacionalnog blaga. Ipak, ne bih rekao da smo u položaju iz kojeg nema izlaza, ali bez dobro vođene ekonomske politike naprosto se ne može očekivati izlaz iz ovog stanja. Ostaje pitanje da li će se promjene dogoditi u vidu reforme postojećeg sustava ili nekog radikalnog rješenja koje ga nadilazi. Snagu za radikalne promjene ne vidim nikako u političkim elitama, ali je vidim u pobunjenim studentima koji imaju vrlo jasnu ideju što hoće od obrazovanja, i koji su ga željni. Takvu alternativu vidim i u Zelenima i u svim projektima koji ljudima omogućuju da promišljaju život na drugačiji način i pokušavaju unutar sistema pronaći alternativu koja bi nadišla kapitalizam unutar kapitalizma na nekoj mikro razini. Izglednije je za očekivati da će promjena doći od ovakvih inicijativa, koje će onda za sobom povući pozitivne promjene u cijelom društvu.
Kad smo kod EU, britanski veleposlanik u RH nedavno je u Jutarnjem listu doslovno prozvao Vladu da prestane sa ilegalnim državnim potporama brodogradilištima. Sad jedno naivno pitanje: Što je uopće ilegalno u pokušaju države (koliko god to loše radila) da spasi svoju najjaču izvoznu granu?
Ilegalno je s obzirom na pravila Europske unije koja kažu da se vertikalne subvencije moraju ukinuti. Te pravila je potpisala RH Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju i toga se sada moramo pridržavati. Međutim, problem hrvatske brodogradnje je u tome što nije restrukturirana i jednostavno ne može normalno poslovati jer svaka subvencija odlazi na plaće radnika, održavanje pogona, životarenje ili u privatne ruke. Ne mislim da su pravila EU dobra, jer praksa pokazuje drugačije. Primjer Južne Koreje ide u prilog tome – ako se želi povećati proizvodnja u brodogradnji, moraju se u nju ulijevati subvencije. Ta zemlja već godinama obilato subvencionira brodogradnju i zato je prva svjetska brodograditeljska sila. Naš primarni problem je u tome što se ne zna što se hoće i onda se kao posljedica slijepo podliježe pravilima EU bez da smo kao narod uopće saznali o čemu se uopće pregovara, i to u nedostatku neke koncepcije i strategije ovog društva. Zbog toga, naravno, dolazi do ovakvih posljedica kad se stvari urušavaju i kad moramo slušati nekog izvana.
U koju uopće političko-ekonomsku paradigmu spada hrvatski ekonomski sistem, osim što je očigledno neuspješan?
Po kvalifikaciji hrvatska ekonomija pripada južnoeuropskom tipu kapitalizma koji ima relativno niska izdavanja za znanost i istraživanja, nisku kapitalizaciju na tržištu kapitala, segmentirano tržište radne snage u kojem postoje i zaštićeni i potpuno nezaštićeni radnici, nisku inovativnost proizvoda itd. Ove karakteristike nas ne čine posebnima, no u takvom tipu kapitalizma postoji ogroman prostor za arbitrarno djelovanje u kojem se onda svašta izrodi.
Da li je to nešto što u takvim uvjetima izrodi fenomen poput Todorića odnosno Agrokora?
Svakako. Upravo zbog nerazvijenih institucija za zaštitu tržišnog natjecanja te beznačajnog tržišta kapitala. Podrazvijeno tržište kapitala (koje Agrokoru ne treba direktno) ne omogućuje drugim poduzećima da se razviju, pa što je ovo poduzeće u sadašnjem sustavu veće, to je i moćnije.
U intervjuu za Zarez izjavili ste da čak nemamo niti potpunu statističku osnovicu koja bi nam omogućila preciznu procjenu naše stvarnosti i da je zbog toga jasno je zašto je ekonomska politika tako kratkoročna i vrludava. U čemu je ključni problem?
Takvu vrludavu i kratkoročnu politiku omogućava nedefinirani javni interes, netransparentnost javne uprave koja se očituje u manjku podataka koji onda omogućavaju arbitrarnost. U nedostatku koncepcije razvoja ostavljen je prostor za proizvoljno djelovanje budući da u ovakvoj situaciji postoji pozicija moći koja određenim pojedincima omogućava uzurpaciju javnog interesa za neku privatnu korist. Iz tog razloga se i javljaju “ideje” da će nas spasiti daljnja privatizacija ne bi li se politička elita održala na vlasti. Zabrinjavajuće je da je horizont planiranja državne uprave praktički jednako kratkoročan kao i horizont privatno-vlasničke ekonomije.
Po vašim riječima, naša zemlja je ostala neprilagođena u novom dobu kognitivnog kapitalizma, a to se snažno očituje u depopulaciji, nejednakom društvenom razvoju naših krajeva, slaboj konkurentnosti hrvatskih proizvoda i sl. Što bi točno bio kognitivni kapitalizam i kako se on reflektira na Hrvatsku?
Kognitivni kapitalizam je nova historijska faza kapitalizma koja datira od sedamdesetih godina prošlog stoljeća naovamo i koja se očituje u sve većem udjelu nematerijalnih proizvoda odnosno usluga. Sve je veći udio nefizičkog rada, odnosno umnog, što ima implikacije na organizaciju proizvodnje i na cjelokupnu ekonomiju. Tehnološke inovacije u kombinaciji s rastom financijskih tržišta ubrzavaju proces akumulacije i fleksibiliziraju ga, dok poduzeća sele u treće zemlje. Više se ne pregovara kolektivno nego individualno, a sindikati gube na važnosti. Radi se od doma, brišu se granice između radnog i slobodnog vremena, odnosno radni dan se proteže na cijeli dan, jer pojedinac, s obzirom da je umni radnik, cijeli dan nešto proizvodi, neovisno o tome je li na poslu i nije.
Jesu li to karakteristike i hrvatskog društva koje s obzirom na svoju strukturu nije još zagazilo u postfordističko razdoblje?
Uslijed procesa dezindustrijalizacije i niske obrazovne razine stanovništva, Hrvatska se nije snašla u tom novom obliku kapitalizma. Zadržali smo se na industrijama niske ili srednje tehnološke razine i nismo razvili visoko tehnološke industrije koje daju veću dodanu vrijednost. Upravo u tome Hrvatska gubi na važnosti, jer je današnja industrija primarno nematerijalna i zaštićena čitavim nizom prava intelektualnog vlasništva, odcopyrighta do patenta i sl. Hrvatska po tom pitanju ima izrazito nisku aktivnost i naprosto se pozicionira u svijetu kao zemlja niske razine inventivnosti, i inovativnosti te kao zemlja koja jednostavno ne “jaši te valove”. Dakle, kognitivni kapitalizam se reflektira na nas, ali se nismo snašli u novim okolnostima.
S druge strane u Hrvatskoj trenutno postoji uvjerenje da jedino kapital i investicije kroz privatni sektor mogu spasiti ekonomiju. Kako gledate na ulogu Hrvatske udruge poslodavaca koja svako malo proziva Vladu da ne radi dovoljno na razvijanju investicija što je pomalo paradoksalno s obzirom na činjenicu da je u današnjem kapitalizmu interes države usklađen s interesom kapitala? (Najbolje vidljivo kroz najnovije pokušaje da se golf progura kao nacionalni interes, a investitori dolaze na krajnje sumnjive načine.)
U Hrvatskoj nije lako biti ni poduzetnik ni radnik. Društvo je dovoljno podleglo partikularnim interesima i dovoljno se isparceliziralo da svatko vuče na svoju stranu. Ako netko ima privatnu firmu naći će se pred iskušenjem klijentelizma i korupcije ne bi li njegova firma uspjela na tržištu. Država doista jest deklarativno na strani kapitala, iako je taj kapital dosta heterogen, a niti država nije homogena tvorevina. U okviru Vlade i poslodavaca prevladava uvjerenje da jedino kapital odnosno ekonomski procesi koji se odvijaju putem privatnih poduzeća nude potencijalni spas Hrvatskoj, dok se istovremeno udruge ili neke socijalne skupine u društvu karakteriziraju pogrdnim imenima i omalovažava se njihovo djelovanje. Takvo gledište polazi od uvjerenja da se ekonomija odvija jedino putem tržišta u privatno vlasničkom okviru i da je to jedino što stvara vrijednost. Ne dolazi do izražaja gledište da su udruge te koje se brinu za socijalnu skrb, zaštitu okoliša, kontrolu transparentnosti državne uprave i sl. te da na taj način odterećuju državni proračun. Na takve organizacije se obično gleda kao na nešto što ne stvara novu vrijednost jer prevladava diskurs da je vrijedno jedino ono iz čega proizlazi novac.
Koji su mogući načina nadilaženja sadašnjeg sustava?
Cijeli naš život se kreće unutar okvira monetarne ekonomije. I kada smo nezaposleni moramo iznaći novac za plaćanje vrtića ili školovanja za djecu i upravo nas takva ekonomija sili da posjedujemo novac i vršimo razmjenu za novac. To je naprosto uvjetovano kapitalizmom kao takvim, koji širi tržišta i nastoji sve monetarizirati jer je to cilj poduzeća i države. U takvoj situaciji nesretni indikator je bruto domaći proizvod koji omogućava npr. predsjednici vlade da se hvali da smo ga povećali ili smanjili, iako iz povećanja BDP-a proizlaze negativni efekti u vidu zagađivanja okoliša, porasta nejednakosti i slično. Prema tome, cijelo vrijeme, držeći se vrednota individualizma i ekonomske slobode, utječemo na hipertrofiju ovakvog sustava, i istovremeno se onesposobljavamo za bilo što drugo. Iako aktivnosti poput čuvanja djece, pomoći starijima ili neformalnog posuđivanja prijateljima nesumnjivo povećavaju društveno blagostanje, sustav je toliko usmjeren na novac, da čak i kad je netko nezaposlen, ne vrednuje doprinos te osobe društvu. Ne postoji razvijen alternativni sustav, sve je usmjereno na jednu monetu i maksimizaciju monetarnih rezultata.
javniservis.me 
Komentariši