Balkanski špijun 2. dio

piše: Dragan Šepelj 

Ilija Čvorović  nikad nije bio samo fiktivni karakter iz komedije Dušana Kovačevića, maestralno ovekovječen u liku Danila Bate Stojkovića. Svi znamo da je Čvorovića na prostoru Jugoslavije bilo ‘mali meleon’, i da su Kovačeviću život i dešavanja u socijalističkoj Jugi na svakom koraku  sami napisali crtice za nezaboravnu ulogu koju je ostvario  Bata Stojković.

Čvorović, staljinista i pravovjerni golootočki fanatik , kojeg je ljubav prema Rusiji i brkatom Kobi, te pristajanje uz  čuvenu rezoluciju Informbiroa, odvela na poznato ‘prevaspitalište’ u Jadranskom moru; u jednom trenutku kreće u ličnu  osvetu, padajući u vjerovatno najbolje odigranu  filmsku paranoju u kinematografije bivše države.

Nebrojeni su kadrovi i dijalozi koje često prepričavamo kada govorimo o ovom remek djelu: “Pa, zar su mene zatvarali samo zato što su me terali da verujem, a tebe ne zatvaraju zbog onog zbog čega smo se borili?… Pa majku vam jebem, šta to znači; jel to znači da sam ja celog života bio budala koji je radio protiv svojih principa?”… ili …”Mene ako se sete za Dan bezbednosti, neka se sete, a ako se ne sete, nikome ništa; to je bila moja dužnost!!”… ili …”Danice, da li si čula za Vinču ?” …”Čula sam” …”Čula si za Vinču, kao što si čula za Madagaskar. A to je naš najveći nuklearni centar…”

Uvijek sam se pitao; koliko je sve to Kovačević iskarikirao i preradio za potrebe dramskog djela i da li je moguće da je bilo takvih likova u stvarnosti? Život mi je kasnije pokazao da je “Čvorovića” oko nas bilo na ‘tone’. Obično su to bili  predsjednici kućnih savjeta, angažovani službenici u mjesnim zajednicama, umirovljeni milicioneri, poštari…

Danas sam saznao za još jednu inkarnaciju Ilije Čvorovića; samo ovog puta nije riječ o nikakvom sitnom birokratskom činovniku koji zadnjim trzajima političkog života pokušava sebi obezbijediti ‘dva minuta slave’ tako što prijavljuje prvog komšiju za društveno političku antiprotivnost, ili zbog uzgoja pitara marihuane u podrumu. Danas nam se već reinkarnisani Markuze – naš RatzaMir drug Sveto – javio kao obnovljena re-reinkarnacija tragikomičnog Ilije, počastivši nas sljedećim versama koje  samo treba  ‘uglazbiti’ da bi dobili svevremenski hit :

“””Marović je rekao da razumije i ćuti, iako zna da je sve to politika i da DPS žele da oslabe sljedbenici aktuelnog lidera Liberalne partije Slavka Perovića koji se sada, podržani od DPS-a, kroz institucije sistema angažuju protiv istaknutih članova te stranke, da bi kaznili DPS što je doveo Crnu Goru do nezavisnosti, a nijesu to učinili oni.“””

Čitam ponovo, nevjernički se krsteći sa deset prstiju, i prebiram sopstvene sposobnosti iz jezika i književnosti : “DPS slabe sljedbenici Slavka P. (koji  uopšte i nije  lider LP već LSCG,  uzgred ta stranka više ne postoji) koji se sada podržani od DPS (aloooo ejjjj) koji se kroz institucije sistema…”  Mislim se da je duh stvarnog Markuzea opasno bijesan na ovoliku količinu “Čvorovićštine” koju je u trenutku političkog slabljenja izustio njegov nelegitimni reprezent. Mrski liberali; ojađeni, rastureni,nepostojeći u javnosti, muče našeg Sveta. Vjerovatno za interese Vatikana ili CIE.

A onda , u nastavku,  SvetoRatzaMir je  prizvao saradnju blaženokletvujućeg  mitropolita Amfilohija kroz ove riječi: “Zato se tako kreće i na vjerske prvake, mitropolite, zbog izgovorene riječi, a ja sam mislio da je verbalni delikt ukinut”, rekao je on.

A ja nešto  mislim da ti, naš Markuze, danas  ništa nisi ‘smislio’ a slabo da si uopšte  ‘mislio’. Obrnuto recipročno sa funkcijom koju si obavljao, mjerimo količinu ovih trivijalnih gluposti koje čitamo i slušamo u tvom putu nalaženja Boga. Nije sramota otići sa funkcije, već je sramota ne biti dostojanstven u trenutku odlaska.

Čvorović je dobio dostojnog zamjenika. Kovačević piše Balkanskog špijuna 2. Pogađate ime glavnog lika?