Kriterijum da 75 do 85 posto zajedničkog rječničkog blaga čine zajednički jezik, ispunjavaju ta četiri južnoslovenska jezika bez problema. Čak i nove riječi koje se nakon raspada Jugoslavije kroje prvenstveno u Hrvatskoj i ukucavaju čekićem u mozgove, skoro sve razumiju Srbi, Bosanci i Crnogorci. Na kraju krajeva, skrojene su od istog jezičnog materijala. . .
izvor: h-alter.org 
“Frankfurter Rundschau” opisuje “enigme” kojima se bave jezikoslovci postjugoslavenskih zemalja nakon raspada zajedničke države.
U Hrvatskoj se nakon raspada Jugoslavije govori hrvatski, u Srbiji srpski? Malo morgen! Hrvatska lingvistica Snježana Kordić dokazuje bespoštedno i pedantno ono što su ustvari svi stalno znali: Hrvati, Srbi, Bosanci i Crnogorci govore isti jezik.
Može li se jezik naprosto raspasti kao što to mogu država i nacija? I ako da, što to znači? Da li odjednom svi govore raznim jezicima i ne razumiju se više kao ono kad je propala izgradnja Babilonske kule? Hrvatska lingvistica Snježana Kordić je sada u knjizi našla jednostavan odgovor: ne. Od tada je svađa u čitavoj državi.
U Hrvatskoj se govori hrvatski, u Srbiji srpski, to je bila formula nakon raspada Jugoslavije: sve lijepo separirano. Jezični puristi, koji dvadeset godina drže narodu lekcije iz hrvatskog novogovora, energično su reagirali: “smeće” je ta knjiga, zapovjedio je u najgledanijem terminu na televiziji romanopisac Hrvoje Hitrec, predsjednik konzervativnog Hrvatskog kulturnog vijeća. Najtiražnije dnevne novine Večernji list dale su dvije stranice Sandi Ham kao jezikoslovnom papi da polemizira protiv heretičarke. Hitrec je čak prijavio ministra kulture policiji jer je knjizi dodijelio financijsku potporu, kao uostalom i svim drugim znanstvenim djelima o hrvatskom jeziku.
Ali nacionalisti zapadaju sve više u defanzivu. Kordićkin hrabri izdavač Nenad Popović ne da se iritirati, kao ni autorica. Vodeći hrvatski intelektualci poput dramaturga Slobodana Šnajdera, romanopisca Miljenka Jergovića i satiričara Borisa Dežulovića, aplaudirali su kao oslobođeni od okova ovoj dosad manje poznatoj znanstvenici. Liberalni tisak izlistavao je s nasladom sve apsurdnosti koje proizlaze iz teze da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski različiti jezici. Po tome bi se svaki Hrvat morao rađati kao poliglot jer automatski govori još dodatna tri jezika. Jedan tjednik je uočio da od sedamdeset hrvatskih ambasadora u svijetu samo jedan na svojoj internetskoj stranici navodi da pored engleskog i francuskog zna i srpski. Svi drugi, izgleda, smatraju da se to podrazumijeva samo po sebi.
Snježana Kordić, 46-godišnja lingvistica sa zagrebačkim doktoratom i nastavkom karijere u Njemačkoj, dokazuje bespoštedno i pedantno ono što su ustvari svi stalno znali: Hrvati, Srbi, Bosanci i Crnogorci govore isti jezik. Samo sad ga ne zovu više kao do 1991. srpskohrvatski, nego u svakoj državi drugačije. Ali izmišljotine da se ime jeziku dodjeljuje ne samo prema jezičnim osobinama nego prema nacionalnosti govornika, Kordić ne dopušta: naposljetku, Argentinci ne govore argentinski. Kriterij da 75 do 85 posto zajedničkog rječničkog blaga čine zajednički jezik, ispunjavaju ta četiri južnoslavenska jezika bez problema. Čak i nove riječi koje se nakon raspada Jugoslavije kroje prvenstveno u Hrvatskoj i ukucavaju čekićem u mozgove, skoro sve razumiju Srbi, Bosanci i Crnogorci. Na kraju krajeva, skrojene su od istog jezičnog materijala.
Kordić argumentira jednostavno, jasno i nepotkupljivo: srpskohrvatski jezik i dalje postoji neovisno od fantazije nacionalnih političara – kao “policentrični jezik” poput njemačkog, engleskog, francuskog, španjolskog, koji se u različitim državama govore u različitim varijantama. Skandaloznom čini njenu knjigu to što nekadašnjim zaraćenim stranama za njihovu jezičnu borbu ne daje nikakav popust na budalaštinu. Suprotna strana nije se dvadeset godina morala truditi oko argumenta; prilog jezikoslovlja ideološkoj obrani zemlje bio je u strankama, izdavačkim kućama i uredništvima više nego dobrodošao. Sad kad netko kaže da je car gol, nacionalna strana kao da nema ništa da ponudi. Osim bijesa: nakon javnih demonstracija protiv nje u rodnom gradu Osijeku i prijetnje ubojstvom, Snježana Kordić više ne odaje svoje mjesto boravka.
U Hrvatskoj, u Srbiji, Bosni i u Crnoj Gori, gdje se upravo konstruira zadnji novi jezik, Kordić je dala već intervjue. Diskusije su nalik jedna drugoj. I u Beogradu je mlada znanstvenica morala otrpjeti kaznu od strane lokalnog lingvističkog pape jer je ustvrdila da postoji srpskohrvatski jezik. Inozemna slavistika, premda je ustvari slobodna od nacionalnog pritiska, izbjegava dati jasno mišljenje o postojanju srpskohrvatskog jezika. Na nekim njemačkim sveučilištima podučava se “BHS”, “Bosanski/Hrvatski/Srpski”, i to ovim abecednim, dakle “neutralnim” redoslijedom. Negdje dalje se jezik koji se podučava jednostavno naziva po porijeklu lektora. Nova predsjednica Udruženja slavista, profesorica u Gießenu Monika Wingender kaže da se srpskohrvatski nalazi u “procesu dezintegracije” koji, doduše, može dugo potrajati – fina formula koja svakome ostavlja njegovo mišljenje i ne traži od znanosti nikakvu prosudbu.
javniservis.me 
Odlično štivo. Upravo ga imam u rukama i tvrdim da je autor u potpunosti razobličio sav apsurd i nelogičnost insistiranja na posebnostima ta četiri jezika koji su ustvari jedan jezik.
Sav njen fokus je na prezentovanju mišljenja stranih i domaćih lingvista, odnosno suprotstavljanju gledanja na stvar stranih lingvista koji stručnošću prizivaju neutralnost i domaćih ‘eksperata’ redovno umočenih u glib nacional – šovinizma. Hrvatske lingviste je toliko puta uhvatila u kontradiktornosti da bi svaki ponaosob od njih morao razmisliti o nekoj vrsti izvinjenja u javnosti.
“Srpskohrvatski” je ispravno ime za ovaj policentrični jezik. Sve ostalo je politikantstvo patriJota.
Slazem se..odlican tekst.. Ali ne i sa tvojom konstatacijom da treba da se zove “srpskohrvatski”. Treba da se zove južnoslovenski… jer se time obuhvataju svi narodi koji na ovim prostorima zive i koriste taj jezik. On se nekada i zvao “staroslovenski” a onda se polako razvojem nacionalnih predznaka i uzletom naciolnih preferencija prezvao u srpsko-slovenski, pa kasnije srpsko-hrvatski za vrijeme Jugoslavije, i najzad – danas se svaki zove po imenu drzave…
Moze juznoslovenski ako od Slovenaca usvojimo (vratimo) dvojinu!
Nikad se nije zvanično zvao “staroslovenski” niti je kao takav bio u upotrebi u zemljama Jugoslavije.
Staroslovenski je bio korišten kao crkveni jezik, ali Vuk je izabrao štokavicu za standardizaciju i taj momenat je najbitniji jer je jezik kao ustupak Hrvatima nazvan srpskohrvatskim. Kao takav se uči u okviru slavistike i lingvisti svijeta nemaju dvojbu da je to pravo ime jezika.
To naravno ne određuje nacionalnu strukturu stanovništva ili bilo što slično. Samo fakat da je čovjek koji je standardizovao jezik, zajedno sa asistentima na svemu tome, jezik nazvao tim imenom.
Kad su se odvojile USA, KANADA, AUSTRALIJA od britanske krune , nikome nije palo na pamet da promijeni ime jezika u ime države da bi time pumpali possrani nacionalni ‘identitet’. Taj jezik ima čak više različitosti nego srpski ili hrvatski kada ih hipotetički postavimo jednog spram drugog.
Umjesto toga, oni znaju da je engleski jedan policentrični jezik, baš kao i španski i njemački…i naravno srpskohrvatski.
Političari ga smiju zvati kako im volja, običan puk također, ali lingvisti ne bi smjeli imati dilemu.
Nema te BRANE ILI AKOMULACIJE, koja moze sprijechit JEZIK da ne poplavi OKOLNA PODRUCHJA, upotreba makedonskog, slovenskog, ruskog , poljskog bi uljepshala juzno slovenske jezine, OCHEVISHCE.
Nema veceg bogastva od razrudjenog jezika, a hiljade mi rijechi nedostaju kad prevodim danski, eto stigao OMBUDSMAN,
Om -ponovit,
BUD-ponuda,
MAN-chovjek,
ili na ponovnu procjenu ili POPRAVNI.
poslije ubijanja, jezicke strmoglavice su odlican prikaz stanja balkanskih naroda i njihovih (ne)kultura i civilizacije.
za mene licno srpskohrvatski ili hrvatskosrpski je jedini uredjeni knjizevni jezik od dravinje do vardara, sve ostalo je politika.
Tako i ja rezonujem, zato se i povodim onim novosadskim pravopisom iz 1954. jer su se tamo morali fino svi dogovorit.
Inace, Kordiceva je i ranije objavljivala na slicne teme, koristili su njene radove i niksicki profesori onomad.
Vlado, lijepo zvuci “jer su se tamo morali svi lijepo dogovorit”, ali sigurno si svjestan da tamo niko nije vodio racuna kako se prica u maloj crnoj gori, nego se gledalo da se dogovore oko zajednickog standarda. Dakle, mogu da se slozim sa STANDARDOM, ali ne i sa imenom.. jer ne znam zasto i mi ne bi bili zastupljeni u imenu jezika? Zasto samo srpsko-hrvatski kad njime govore i Crnogorci… od kojih je dobar dio jezicke kulture Vuk uzeo za onsovu prvobitno srbskog jezika.. Znaci, ako je predugo da se zove srpsko-hrvatsko-crnogorsko-bosanski.. onda samo juznoslovenski..ili tako nekako..
EL,
pitanje je toliko komplikovano da ja u principu ne zelim da ulazim u njega, vec prihvatam ondasnji status quo. Rogobatno je da se zove svim imenima, juznoslovenski obuhvata i makedonski i slovenacki, a neprihvatljiv je naziv ‘naski’ koji vecina ljudi koristi, tako da ja samo biram ono sto su i Crnogorci prihvatili u Jugoslaviji (a ko im je kriv).
(Uzgred, ako smo mi narod ciji kultura i jezik su dovoljno jaki i treba da zive, to ce kad-tad izaci na povrsinu, i ne treba ga gurati na misice, jer onda se vracamo na pocetak ovog teksta.)
a što ćemo sa ź, ś i ż (meko žj, meko šj, i dz) glasovima kojima se vijekovima govori u cg? ima li ko odgovor na to pitanje – zašto bi se odricali naših glasova? ako već ođe preko 90 posto naroda priča po crnogorski, što bi pričali ka u sarajevo, bg il zagreb? wtf…
mislim, nek se to zajednički zove naški il bchs, il kako gođ, al ne znam što imate protiv jezika kojim sami pričamo svi u cg…
slazem se
I ja dijelim VASH STAV,
ili sam saglasan, isto mishljenik, suglasan,
NASHE NE DAMO; A TUDJE PRIHVATAMO SA POSEBNIM UZITKOM AKO NAM OBOGATI FOND RIJECHI, da izrazimo i ilustrujemo svoje mishljenje.
Nemam nista protiv da se jezik zove po drzavi, dakle crnogorski, ali u Boki ipak vecina stanovnistva govori srpski i to vijekovima. Kako to rijesiti?
Po cemu to stanovnistvo govori srpski, ako dijelimo mnogo rijeci sa Hercegovinom (vidi npr. Kovaceva Vrata od utrobe) ili Dubrovnikom i ostalim Primorjem, a moja mama i dan-danas pise po hrvatskom pravopisu, gradeci futur sa ‘radit ce’?
Nema to smisla odvajati ili nazivati nekim posebnim imenima, jezik je na tim podrucjima jedna kontinuirana prava/manifold.
@gci,
ja nešto nisam predugačko ovo elaborirao jer eo narod dvaes godina u cg drvi o ovome jedno isto, pa možda sam bio nedorečen.
moje je mišljenje ka i u vezi svega – apsolutna sloboda – da svako treba da priča kako želi, ili da nazove jezik onim kako oće. i što se tiče jezika i bilo kojih stvari koje ga određuju, i tako da se definiše kroz zakon, ustav, i sl, što ne znači da se neću sprdat ako mislim da je nešto smiješno kao što je kad se vještački govori jezikom nametnutim kroz obrazovanje :)) ne znam kolko moš da primjetiš, al to je u cg dosta karikaturalno.
što se tiče kordićkine knjige, vrlo je interesantno da ona u knjizi upotrebljava argumente koji su definitivno osporeni u cg i o kojima se diskutovalo dvije decenije, a što njoj kao lingvisti nije moglo da promakne. pa mi je stoga još čudnija knjiga.
nijesam siguran da ima ijedane stvari u crnoj gori da radi 90% stanovnistva, ponajmanje prica na isti nacin i sluzi se istim jezikom. ovo je u najmanju ruku greska, a u krajnosti jedan odvratni hegemonisticki sovinisticki talas koji trenutno zapljuskuje crnu goru.
ja nemam nista protiv uvodjenja mekog z i mekog s, jer ih i sam govorim, ali ih ne pisem. meko dz jos nijesam cuo, niti ga ko koristi u mom kreaju, kraju koji govori kao najmanje 40% sadasnje crne gore, a to nije ovo sto ti zoves crnogorski jezik., vec srpski i bosanski i bosnjacki i srpskohrvatski.
kako su cistunci ukinuli srpskohrvatski, kao sto su ukinuli i jugoslovene, jer, Boze moj, ili si sa nama, ili si neprijatelj, tako se sadfana najpoganiji, najperfidniji i najopakiji nacin politicaari jezikom. neko svjesno, neko nesvjesno, ali svi naopako. (to moze bit tih famoznih 90% sto svi cine, to jest naopako cine.)
zasto je moj jezik izbacen iz zvanicne upotrebe i da li iko ko moze da uradi jedan takav kulturni zlocim, koji se granici sa kulturnim genocidom sprovedenim u zadnje dvije decenije sirom bivse jugoslavije, kako taj moze da ocekuje ista osim inata kad se raspravlja o jeziku, ili posprdica i karikatura? jebao vas srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski, sve dok vi cistunci i borci za ‘vase’ jezike ne vratite srpskohrvatski u zvanicnu upotrebu, sto se mene licno tice, svaka rasprava o pravima ‘naroda’ da krevelji moj jezik i naziva ga svakojakim plemenskim imenima i koristi ga za bratoubilacke mahinacije je zlocin.
Potpuno saglasan, pritom u zivotu nisam triput iskoristio jedno od ź, ś i ż. I nemam namjeru.
laufer, na mim forum si na ignore zbog pravdanja jednih zločina drugima http://madeinmontenegro.com/vbforum/showthread.php?s=0b755381a28694b4d557b393123aec95&p=440690&postcount=25
a to važi i za ostale sajtove. sem ako nijesi promijenio “stav”.
“…izvuci iz istorijskog konteksta stradanje jedne strane, a zanemariti njene grjehove je samo jos jedan poziv na osvetu.”
ti ovo zoves pravdanje jednih zlocina drugima? vidis da ne pricamo istim jezikom, sta da ti radim?
“ako se na mene misli, ne opravdavam zlocine. osveta je sama po sebi zlocin.”
“zatvaranje ociju pred cinjenicom da je svaka etnicka grupa okrvavila ruke nevinom krvlju ne pomaze. zelja da se zavrsavanjem fakulteta i putovanjem ljudi izdignu iznad lokalnih istorijsko-religijskih sukoba i grjehova je zmurenje i zavaravanje. to se nigdje na svijetu nije desilo dok god se stvari u punom svijetlu nijesu iznijele na vidjelo i uz ogromnu ulogu samokritike pokrenule iz kruga. rijeci i zelje su vrlo jeftine, daju privremeni osjecaj zadovljstva i lazni osjecaj stvarnosti i superiornosti u odnosu na ‘druge’, ali sve to kratko traje.”
ovo je na srpskohrvatskom, ko ne razumije, dzaba mu sloboda misljenja.
thats it…
Tako se govori na selu i na ulici. I ja ponekad pricam satrovacki i koristim sleng, ali to ne znaci da to treba da nam je knjizevni standard.
Razumijem da su tako ljudi pricali prije 100 godina, ali svaki jezik je ziva stvar i stalno se mijenja. Zamislite da nekom Englezu pocnete da pricate nesto na jeziku Sekspira, nista vas ne bi razumio.
I ja sam za to da se jezik zove crnogorski, ali definitivno treba napraviti razliku izmedju knjizevnog i narodnog. Jezik je taj koji trpi ako se preko njega ispoljava nacionalnost…sto je ocigledan slucaj ovdje kod nas.
Vise glasova,
manje padeza,
i da se to ozakoni na referendumu
vise glasova,
manje prdeza!
ni više ni manje, taman kakav nam je
zna li ko kako se najednostavnije mogu kuckati ovi glasovi crnogorskog koji se do sad nijesu mogli, ź, ś i ż (meko šj, meko žj, i dz)? ja ih napravih da su mi nadohvat ruke, uđoh u control panel, pa languege properties, pa onda izabrah poljski jezik đe imaju ova slova, tastatura poljski (programeri).
i onda ih ladno mijenjam iz hr u pl preko alt+shift, i prtisnem alt+x za ź, alt+z za ż, i alt+s za ś.
Ali mi je to četiri dugmeta da pritisnem za jedno slovo, pa ne znam ima li što jednostavnije da zna ko, recimo nakončam shift+neko dugme na hrvatsku tastaturu i onda mi iskoči ovo naše slovo? npr