‘Završetak istorije’ na Balkanu

U situaciji kad su i Hrvatska i Srbija opterećene lošom ekonomskom situacijom i još lošijim vladama koje vode dvije države, završetak ratne istorije napokon je jedna dobra vijest. . .

izvor: nacional.hr, piše: Robert Bajruši 

Prije točno 20 godina, u zadnjim danima siječnja 1991., Jugoslavenska je narodna armija bila spremna izvršiti vojni udar i smijeniti tadašnje hrvatsko vodstvo. Njeni špijuni optužili su Martina Špegelja, hrvatskog ministra obrane, za ilegalni uvoz oružja, Zagreb su nadlijetali vojni helikopteri, a sve važnije prometnice i mostove čuvali su naoružani pripadnici hrvatskog MUP-a, očekujući izlazak tenkova iz vojarni. Bio je to preludij u rat koji se bližio.

Iza pokušaja udara stajali su Slobodan Milošević i srbijansko vodstvo, a početak sukoba odgođen je za nekoliko mjeseci. Uslijedio je četverogodišnji srpsko-hrvatski rat u kojem je na obje strane poginulo oko 20.000 ljudi, ubijani su civili, djeca i ranjenici, spaljene stotine sela i razarani stoljetni gradovi, a mržnja između dvaju naroda poprimila je goleme razmjere.

Dva desetljeća kasnije, u siječnju 2011., Hrvatska i Srbija na pragu su potpune normalizacije odnosa, ili, kako mi je to nedavno slikovito opisao jedan savjetnik hrvatskoga predsjednika Ive Josipovića, “završetka povijesti”, referirajući se na Fukuyamin esej “Kraj povijesti”. I doista, brojne transakcije i međusobni odnosi pokazuju da je taj savjetnik u pravu: Emil Tedeschi kupio je beogradski “Soko Štark”, Ivica Todorić odavno je na srbijanskom tržištu, Robert Prosinečki postao je trenerom Crvene zvezde, srpske sportske institucije, najbolji svjetski vaterpolist Vanja Udovičić iz beogradskog je Partizana prešao u zagrebačku Mladost, hrvatske i srpske tvrtke zajedno rade u Libiji, nitko se ne uzrujava jer je hrvatska medijska zvijezda Severina postala pratilja srbijanskog tajkuna Milana Popovića, kao ni zbog toga što je Fižulićev “Turbosport” odnedavno u srpskom vlasništvu.

Unatoč pojedinačnim ekscesima, sve više srpskih turista ljetuje u Hrvatskoj, a nedavnu Novu godinu u Beogradu je proslavilo nekoliko tisuća Hrvata. Naposljetku, predsjednici Ivo Josipović i Boris Tadić imaju odličnu međusobnu komunikaciju i uspješno su riješili nekoliko kriznih situacija. Sve to ima pozitivan geopolitički učinak – Srbija pred međunarodnom zajednicom ne postavlja pitanje neriješenih pitanja s Hrvatskom, dok iz Zagreba stižu izjave o potpori ulasku Beograda u Europsku uniju, a iznimno je važno da obje zemlje eksplicitno podržavaju normalizaciju stanja u Bosni i Hercegovini.

Zato ne iznenađuje Josipovićeva namjera da u 2011. dovrši proces hrvatsko-srpskog kraja povijesti i potpune normalizacije. Dakako, bilo bi nerealno očekivati da u budućnosti više neće biti ekscesa – dovoljno je sjetiti se vandalskih skupina nogometnih huligana u objema državama ili najnovije eskalacije strasti nakon objavljivanja lažne informacije da u Srbiji postoji tajni popis 300-tinjak hrvatskih branitelja optuženih za ratne zločine – ali sve pokazuje da je, 20 godina nakon njegova početka, i na razini kolektivne svijesti, okončan sukob dvaju naroda.