GODINU koju ostavljamo iza sebe u najvećoj su mjeri obilježili finansijski problemi i protesti. Oba faktora imali su vrlo istaknut uticaj na političke promjene, a moguće je da će se neki aspekti međunarodnih odnosa promijeniti na jednako temeljit način na koji su se zbog globalne finansijske krize već promijenile neke potrošačke navike.
izvor: index.hr 
Europska unija, posebno eurozona, ušla je u ovu godinu u iznimno lošoj formi. Iako je u većini zemalja eurozone recesija već bila pitanje prošlosti pri ulasku u 2010. godinu, vrlo je brzo postalo jasno da će popratni efekti recesije uzeti svoj danak. Vjerovalo se da će on biti vidljiv u obliku neophodnih, ali bolnih reformi u zemljama koje reforme nisu provele, ali problemi su postali puno ozbiljniji.
Grčka katastrofa
Krajem 2009. godine postalo je jasno da su grčki problemi vrlo ozbiljni, kad se počelo govoriti o deficitu proračuna većem nego što se ranije mislilo. Uz sustavni grčki problem lažnog prikazivanja bilanci, popraćen frapantnim vanjskim dugom, deficit proračuna brzo je cijelu eurozonu doveo u ozbiljne probleme. EU je najavljivala da Grčku neće financirati, a Grci su samouvjereno tvrdili da će financiranje uspjeti odraditi sami. Sve je to donekle držalo vodu do kraja prvog polugodišta, kad su bonitetne agencije grčki kreditni rejting smanjile na “junk” status.
Refinanciranje dugova odjednom je postalo gotovo nezamisliv problem, bankrot je postao ozbiljna realnost, a eurozona je morala reagirati. Problem s reakcijom je bio dvojak. Kao prvo, Njemačka, koja je morala snositi najveći dio računa za grčko spašavanje, nije bila sretna oko toga. S druge strane, još se jednom pokazao tipični problem regulative EU, koja nije imala mehanizam financijskog spašavanja članica. Problem se riješio provizorno. Grčka je dobila paket pomoći EU i MMF-a vrijedan 110 milijardi eura, a Unija je osnovala fond za hitne slučajeve vrijedan 750 milijardi, iako njegovo korištenje nije sasvim razjašnjeno.
Irski problemi
U zamjenu za paket pomoći, Grčka je morala pristati na iznimno oštar i beskompromisan program štednje, koji je doveo do serije prosvjeda diljem države. Prosvjedi u manjoj ili većoj mjeri traju sve do danas, a na trenutke su postajali i iznimno nasilni. Osnivanje fonda za hitne slučajeve pokazalo se kao dobra ideja, jer je krajem godine i Irska, druge zemlja članica s vrlo ozbiljnim problemima, došla na rub bankrota. Irski problem nije, kao grčki, bio povezan s lažiranjem bilanci, ali je zbog ogromnih vladinih garancija posrnulim bankama, deficit proračuna skočio na rekordnih 32 posto BDP-a. S obzirom na postojanje fonda, financiranje je brzo riješeno, ali i s irskim problemom su se još jednom ocrtali sustavni problemi unutar eurozone, posebno u Portugalu, Italiji, Belgiji i Španjolskoj. Od svih zemalja najveći problem je upravo Španjolska, četvrto najveće gospodarstvo unutar EU, čije bi financijsko spašavanje predstavilo ozbiljan problem cijelom klubu.
Sustavni problemi i serije prosvjeda
Dobar dio zemalja Unije je jednostavno proveo zadnje desetljeće živeći na staroj slavi 90-ih godina, bez da su polako provodili neophodne reforme, koje bi se pozabavile problemom sve starijeg stanovništva, sve većeg tereta socijalnih programa, gomilajućeg vanjskog duga i nemogućnosti financiranja državnih izdataka. Financijska kriza sve je te probleme dodatno istaknula, pa iako je recesija završila, reforme su morale početi stizati, od Mediterana, preko Francuske pa sve do istoka Europe. Pratili su ih prosvjedi, koji bi diljem Europe izbili svakih nekoliko mjeseci. Francuska je ostala blokirana zbog najave mirovinske reforme i izlazaka milijuna ljudi na ulicu, u Grčkoj su Molotovljevi kokteli postali redovni prosvjednički rekviziti, a talijanski gradovi su se tek počeli oporavljati od štrajka smetlara, zbog kojih su na ulicama ostale tisuće tona smeća. Politički najistaknutija žrtva cijelog kaosa bila je Laburistička stranka u Britaniji, koja je nakon 13 godina izgubila vlast. Zamijenila ih je prva koalicijska vlada od Drugog svjetskog rata.
Obamini neuspjeli programi
S druge strane Atlantika, vlada Baracka Obame nastavila je s mjerama financijskog stimuliranja gospodarstva. Donesen je najveći set promjena u regulaciji financijskog sustava, a konačno je, uz brojne intervencije Kongresa pod kontrolom Demokratske stranke, izglasan i zakon o zdravstvenoj reformi. Ipak, povjerenje glasača u Obamu palo je na rekordno niske razine, što se moralo odraziti na političkom planu. Već je početkom godina postalo jasno da apsolutna demokratska većina u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti neće potrajati, kad je u Massachusettsu senatsko mjesto Teda Kennedyja osvojio republikanac Scott Brown.
Opći izbori održani krajem godine bili su samo nastavak trenda, a republikanci su, uz jak uzlet pokreta “Tea Party”, osvojili većinu u Predstavničkom domu Kongresa, drastično srezali demokratsku većinu u Senatu, te osvojili kontrolu nad većinom guvernerskih mjesta, kao i nad parlamentarnim tijelima pojedinih saveznih država. I sam Obama je nakon izbora priznao da je njegova stranke potučena do nogu.
Bliskoistočna napetost i Koreje na rubu rata
U Iraku su se američke trupe povukle iz borbenih operacija sredinom godine, ostavivši prijelazni kontingent od 50.000 vojnika zaduženih za potporu i logističke poslove, koji bi nagodinu trebao biti smanjen na 20.000. Irački izbori iz ožujka tek su u prosincu rezultirali formiranjem vlade, a mjeseci političkog prepucavanja doveli su i do pojačanja samoubilačkih napada i oružanih obračuna na ulicama. U Afganistanu su SAD i NATO pokrenuli snažnu ofenzivu na talibanski jug zemlje, čiji je uspjeh dvojben, budući da su nakon pokretanja ofenzive planuli dosad relativno mirni istok i sjever. Izrael i palestinsko vodstvo ponovno su, na američku inicijativu, sjeli za pregovarački stol, ali su pregovori nakon samog početka zapeli, da bi do kraja godine postalo prilično jasno da su potpuno propali.
Sjeverna i Južna Koreja, dvije zemlje koje nikad službeno nisu prekinule svoj rat iz 50-ih godina, ove su godine još jednom došle opasno blizu nuklearnom sukobu. Još u ožujku je potopljen južnokorejski brod Cheonan, pri čemu je poginulo preko 40 mornara. Kasnija istraga međunarodnog povjerenstva pokazala je da je za potapanje bio odgovoran sjevernokorejski torpedo, što je Sjeverna Koreja oštro demantirala. Krajem studenog, suočena s promjenom vodstva i tradicionalnim izostankom hrane pred oštru zimu, Sjeverna Koreja je odlučila podsjetiti svijet na svoje postojanje, pa je izvela artiljerijski napad na otok na spornoj pomorskoj granici. Rat je izostao, najviše zbog nedostatka volje za pravim vojnim angažmanom sa juga, ali svijet se još jednom podsjetio kako se strasti lako mogu raspiriti.
Godina žena i “dinosaura”
Dilma Rousseff postala je predsjednica Brazila, kao prva žena na tom položaju. Julia Gillard postala je prva australska premijerka, prvo nakon što je stranka izbacila dotadašnjeg premijera Kevina Rudda, a onda i nakon saveznih izbora u kolovozu. Sreća nije bila na ženskoj strani u Ukrajini, gdje je Julija Timošenko izgubila na predsjedničkim izborima od Viktora Janukoviča, iako je pokušala sudski osporiti njegovu pobjedu. Poljski politički i javni život obilježila je smrt predsjednika Lecha Kaczynskog, koji je stradao u zrakoplovnoj nesreći kod Smolenska, zajedno sa suprugom i gotovo stotinu uglednika. Njegov blizanac Jaroslaw nije uspio uzeti predsjedničko mjesto na izborima, na kojima je kao pobjednik izašao Borislaw Komorowski.
Talijanski premijer Silvio Berlusconi našao se ove godine u cijeloj seriji problema, prvo nakon raskida suradnje s dugogodišnjim partnerom Gianfrancom Finijem, pa nakon rasipanja koalicije, ali je uspio preživjeti glasanje o povjerenju svojoj vladi krajem godine. Ipak, to se pokazalo kao mali problem u usporedbi s bjeloruskim predsjednikom Aleksandrom Lukašenkom, poznatim i pod nadimkom “zadnji europski diktator”, koji je po četvrti puta osvojio predsjednički mandat, u sasvim očigledno namještenim izborima, pa je prosvjednike koji su izašli na ulice počastio policijskim pendrecima i zatvorom.
javniservis.me 
Komentariši