Slobodan čovjek ili zajednica nisu osuđeni da budu ono što ne žele biti, premda su često na to prisiljeni. . . Svakodnevno susrećemo osobe koje same sebe smatraju sljedbenicima savremenosti premda su ostale zatočene u prošlom vremenu, “Europejce” koji su zapravo provincijalci s evropskoga ruba, “građane svijeta” kojima su strani svjetski uzori. . .
izvor: sarajevo-x.com, piše: Predrag Matvejević 
Čini se da je, unatoč svemu, skromna i ograničena, premda epoha nije oskudijevala ni projektima ni utopijama. Uz brojna tehnička i znanstvena otkrića ili pothvate, povijest će vjerojatno uvrstiti među tekovine našega doba nova shvaćanja identiteta i individualnosti. Zajedno s njima istaknut će pravo na razliku i posebnost, kao i teškoće da se ono na prikladan i dostojan način potvrdi i ostvari.
Praveći obračune s nama samima, makar nepotpune i privremene, pitamo se istodobno koje će od spomenutih tekovina ostati ili prevladati u vremenu koje je pred nama, u kakvu obliku i u kojoj će mjeri biti priznate ili prihvaćene.
Problemi identiteta i individualnosti povezuju se obično s pravima pojedinca i zajednice, dužnostima građanina i društva. Shvaćanja razlike i posebnosti u izravnoj su vezi s tekovinama kulture i stupnjem njezina razvoja. Iznoseći razne sudove o tome uputno je upozoriti na stanovite vrlo proširene predrasude.Identitet ima više značenja – kao pojam, obilježje, izraz. Ne bismo smjeli rabiti ga u singularu onako i onoliko koliko se to obično čini. Drevna je mudrost napominjala: Idem, nec unum (identično, ali ne jedno). Razvijene civilizacije posjeduju i gaje višestruke i složene identitete. To jednako vrijedi za pothvate koje one – te civilizacije – ostvaruju, kao i za osobe ili djela koja ih nadahnjuju i očituju. Identiteti kulture – načini života, stavovi, stilovi – teško podnose svođenje bilo na općenitost, bilo na jednoobraznost. Povjesničar Fernand Braudel upozorio je svoje sljedbenike na to: “Riječ identitet me na početku zavela, ali mi je potom godinama neprestano zadavala muke”. Pridjev “identitaran” u mnogim je jezicima postao pogrdan.
Identiteti se, prema prilikama, stječu i nasljeđuju. Pripadnosti i opredjeljenja također. Stavovi se na razne načine usvajaju ili odbacuju. Slobodan čovjek ili zajednica nisu osuđeni da budu ono što ne žele biti, premda su često na to prisiljeni. Teže je nego što se obično misli uskladiti elemente koji određuju i oblikuju individualno i društveno biće, identificirati raznorodne posebnosti što ga tvore i karakteriziraju. S tim se suočavaju, u našim prilikama, nastojanja da se nadiđu stanovita protuslovlja: da se na odgovarajući način povežu i usklade komponente mediteranske, balkanske, srednjoevropske i evropske, primorske i kontinentalne, ravničarske i gorštačke, regionalne, nacionalne, etničke, vjerske, ruralne i urbane (na posljednjim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj vidjeli smo, uz ostalo, suočenja urbanih i ruralnih identiteta, suprotstavljanje jednih drugima.) Posrijedi su, uza sve ostalo, različiti utjecaji povijesti, predaje, pamćenja, koji formiraju svijest, mentalitet, osobnost – samu kulturu. Postoje, naravno, zajednički nazivnici identifikacije, napose kad je riječ o nacionalnoj, etničkoj ili vjerskoj pripadnosti, ali i u njima ima razlika koje se ne daju lako prevladati i o kojima valja voditi računa: Gradišćanski Hrvat u Austriji i Bunjevac iz Vojvodine obojica su Hrvati, ali ne na isti način. To vrijedi i za Srbina s Korduna i onog iz Sandžaka, Slovenca iz Istre i iz Koruške, Bošnjaka koji je, unatoč svemu i nakon svega, ostao u Beogradu ili pak prišao Zagrebu.
Totalitarni režimi i ideologije koje ih podržavaju skloni su umanjivati i brisati stanovite osobine ili obilježja koja im u danom času ne odgovaraju, prevesti ih na jednu posebnu vrstu političkoga jezika, utilitarnu i banaliziranu. Priznanje i očitovanje razlika u istom nacionalnom i socijalnom okružju moglo bi – ako bi se provelo na primjeren način – približiti i pripadnike istoga podrijetla jedne drugima više i bolje nego obrasci koji im se proizvoljno nameću. Svakodnevno susrećemo osobe koje same sebe smatraju sljedbenicima suvremenosti premda su ostale zatočene u prošlom vremenu, “Europejce” koji su zapravo provincijalci s evropskoga ruba, “građane svijeta” kojima su strani svjetski uzori. Civilna kultura u izvornom smislu te riječi stječe se teže nego što se to obično pretpostavlja.
Naša je epoha istaknula, jasnije negoli one koje su joj prethodile, pravo na razliku: individualnu, nacionalnu, kulturnu, jezičnu, etničku, seksualnu. To će pravo vjerojatno biti upisano u jednu novu Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina kad napokon bude napisana. Nužno je pritom razlikovati, bolje i više nego što se obično činili, posebnosti od vrijednosti. Posebnost nije vrijednost sama po sebi, u svakom slučaju nije to a priori. Valja najprije utvrditi kad i po čemu može biti ili pak kako i zašto u danom slučaju nije. Poznate su nam gorke šale izrečene u vezi s tim: i ljudožderstvo je posebnost, rasizam i netrpeljivost također – valja se upitati jesu li to istodobno i vrijednosti? “Ništa ne učimo teže od slobodne upotrebe posebnog”, opominjao je, davno već, Hölderlin.
Retorika starih i olinjalih ideologija, presvučenih u ruho demokracije (koju radije nazivam demokraturom), rabi na različite načine iskrivljena shvaćanja identiteta i posebnosti nastojeći se uz njihovu pomoć opravdati ili okoristiti. I sam odnos između identiteta nacije i nacionalne kulture ponekad je opterećen teškim predrasudama: nacionalna kultura nije samo proizvod (jedne) nacije, vlastite. Matoš je hrabro zapisao: “Nacionalne kulture su po svom postanku i izvoru plod tuđinskoga utjecaja…, tuđih kalamova. Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska”.
Dijelovi nacionalne kulture pretvaraju se često u ideologiju nacije. Vidjeli smo to i u najvećim evropskim kulturama, njemačkoj, španjolskoj i talijanskoj pod nacizmom i fašizmom, u ruskoj pod staljinizmom, u našim prilikama također pod raznim ideološkim plaštevima. To vrijedi i za vjersku kulturu koja – umjesto da bude duhovna kultura vjere – postaje u raznim situacijama saveznicom ili potpornjem politike. Stanovita iskustva nacionalne kulture ne uključuju se na jedan i jedinstven način u odnose s identitetima ili posebnostima drugih kultura. Stupanj uzajamnog povezivanja poznaje ograničenja koja ovise o prevladavajućim težnjama i mogućnostima, prošlim koje vučemo za sobom i sadašnjim koje nam prijete.
javniservis.me 
Jedan primjer sa ovog portala o suzivotu razlichitih profila,
zippa, perfekta i mene,
a bez obzira na razlike, ja bih moju djecu mogao povjeriti njima na chuvanje, dok ponovo stanem na noge,
dakleM,
razlike u stavovima,
nikad ne mogu uzdrmat temelje ljudskosti i humanosti i solidarnosti, bogastvo je u razlikama i shirini ljudske dushe, da ih smjesti blizu srca, ne za ukras, nego da oplemeni sopstveni zivot.
Vjerujem da te plemenite ljubavi nije nedostajalo na Balkanu, i da je bilo vishe nego u Skandinaviji dhje su homogeni i liche jedni drugima ko jaje jajetu,
ali kad smo se tako VOLJALI,
zeshce smo se KOLJALI,
jer je bijes i razocharenje vece, na one koje volimo zbog razlika, i od kojih ochekujemo vishe zahvalnosti.
Хвала Вам на лијепим ријечима и указаном повјерењу господине Јанковићу.
Moja malenkost imala je cast razgovarati
sa prof. Matvejevicem u nekoliko navrata..Slusajuci ga, covjek ne moze a da sebi ne postavi pitanje staro koliko je star i sam covjek: “ko sam”. To je zapravo osnovno pitanje svake individue, jer to “ko sam”, je zapravo polazna baza na kojoj individua pozicionira svoju realnost…
Danas se distanca izmedju raznih djelova svijeta i ljudi skratila na trenutak zahvaljujuci komunikaciji preko
interneta, preko kojega su nam svijet i razne kulture na dohvat ruke. Zbog toga se sve vise osjecamo clanovi globalnog drustva, ali ipak postoji ono ali.., da ne treba zaboraviti vlastite korjene i da korijeni jednog naroda ne smiju biti sasjeceni u ime kulturne globalizacije i da je identitet jednog naroda veoma vazan za ocuvanje individualnosti istog.
Individualna kultura, ne smije biti zamjenjana sa globalnom kulturom. Globalna kultura moze jedino da posluzi kao vrijedan instrument za prevazilazenje mentalne zatvorenosti.
A za mentalnu zatvorenost, kao i za sve duge vrste zatvorenosti, nema boljeg lijeka od sporta, po onoj uzrecici:”U zdravom tijelu, zdrav duh!”
Ja sam ubijedjen da je samosvjestan pojedinac u stanju da od svega uzme najbolje, i napravi dobitnu kombinaciju globalnog i lokalnog. Mislim da je izbor izmedju to dvoje lazan i da nema potrebe odricati se jednog u korist drugog. Recimo, ja se nikad ne bih odrekao Vranca ili Chardonnay Barrique-a! ;)
“Identiteti se, prema prilikama, stječu i nasljeđuju. Pripadnosti i opredjeljenja također. Stavovi se na razne načine usvajaju ili odbacuju. Slobodan čovjek ili zajednica nisu osuđeni da budu ono što ne žele biti, premda su često na to prisiljeni.”
Odlican tekst, sa kojim se potpuno slazem. I upravo u skladu sa gore navedenim dijelom, ja vise sebe ne nazivam Crnogorcem, iako sam se doskora (dominantno) tako osjecao. Ne pristajem da budem ono sto se danas tako zove.
Nacionalni identiteti su izmišljena kategorija, odnosno, to možemo smatrati produktom nametanja elita kojima tako nešto interesno odgovara.
Čovjek je identitet za sebe, i kao takav se može roditi na bilo kojoj tački svijeta slijediće odlike sredine u kojoj odrasta ili sa kojom se saživi…njegova ‘etnogeneza’ tu ništa ne znači.
Političari nametanjem priće o ‘jednosti’ određene grupe ljudi koja živi na bliskom prostoru, koja se uvijek vještački prozove nacijom,i to u jednom, za vladajuće, ppogodnom trenutku. Sve to je praćeno ubistvima i pljačkom a najizraženije je baš kod ‘nacija’ koje su najbliže. “Narcizam malih razlika ” je Frojdova formulacija kojom je pokušao objasniti zašto tako bliske nacije vode najkrvavije razlike.
Dr. Ante Trumbić je 1905. u statutu dalmatinske stranke stavio sljedeće : Hrvati i Srbi su jedan narod, koji govori jednim jezikom i dijeli iste teritorije “…samo nekoliko decenija poslije počeli su krvavi omrazi koji traju i do naših dana, iako je fakat da se u ovom slučaju radi o najbližim ‘nacijama’ koje govore istim štokavskim srpskohrvatskim jezikom.
Onaj koji insistira na religijskim, jezičnim i drugim ‘identitetskim’ razlikama je nacionalista, ili šovinista tačnije, kada govorimo o svim štokavcima Balkana. Kao takve, ja ih prezirem i smatram neprijateljem.
Kozak,
potpisujem od prve do zadnje. Samo bih dodao da nacionalno osvjescivanje ima smisla u momentu kad je to osjecanje prisilom guseno ili potiskivano, dok nakon toga potenciranje ovog pitanje skoro iskljucivo moze sluziti manipulaciji.
Mene je blizi Nedovic od 99% Jankovica, ali se ne stidim niti odrichem Brskuta i ako sam u Podgorici zivio od 1948,
a ima Nilsena I Hansena, koji su mi blizi od bliskih rodjaka po svim parametrima.
Obostrano je, Milovane + the pleasure is mine. I sa ostatkom se potpuno slazem, mislim da ste vi dobar primjer crnogorsko-danske (brskutsko-kopenhaske) kombinacije ;)
Pri ovakvim promisljanjima nikako ne treba zaboraviti “krmacu Jozefinu”, na nas(balkance)fokusiran,remetilacki faktor.Uvjerena sam da ne postoji niti jedan narod ,na Kugli ,koji bi bio imun na takve faktore.LJudi su takvi, da redovno ima uspjeha politika:Divide et impera,uvijek iznova ,i iznova ,i iznova…a nas koji znamo stvari,uvijek je premalo!
Vladimire,
zamisli kada bi Milo, Momo, Batica Vlahović i Radovan, meni i tebi morali biti bliži od , pa recimo : Đonija, Pavla Vuisića, Milana Mladenovića ili Kiša…
popišam se na projektovani nacionalni identitet…ovaj isti zbog kojeg će Milo, Veskobar, Tosve, Vektra Brković,Radojka Rutović, Đaga Mićunović, Krivokapić i Slaven Knezović biti Narodni Heroji Referenduma do kraja njihovih ( i naših) života…
Kozak,
naravno, nikad nisam ni pomisljao da bi mi mogli biti blizi. Samo sam doskora mislio da projektovano banalizovanje i imitacija identiteta ne mora obavezno mene da tangira, odnosno da mogu ostati nezavisan u odnosu na njihove budalastine. Na kraju sam shvatio da je kontaminacija tolika da mogu ostati svoj i normalan jedino ako napravim jasan otklon i razgranicim se od svih njih. Poput fantasticnog Ugricica, koji ne pristaje.
…ili se u ekstatičnom somnabulizmu uzvisiš nad samim sobom toliko i tako da ti s velikim osmijehom bude dostatno sve što je drugima predaleko.
U Crnoj Gori, koliko je meni znano, budeš ubrojen u Manite.
Noseći datu čast, bivam poštedjen upadica prolaznika sem što je amplituda šuma blago pojačana;)
@ uHiJ,
To bi vec znacilo odricanje i biranje, dok ja tezim tome da od svega pokupim najbolje. Rekao bih da ste ni vi bas niste toliko uzvisili, cim bitisete na ovim stranicama – ipak ocekujete i neki signal u svom tom sumu ;)
@VN
Skupljanje od svega najbolje u najboljem slučaju će vas dovesti do uljuljkivanja sebe da ima nade. U najgorem do demagoga. Terrius medius cele takve postavke iliti zlatna sredina jeste da vam služi da prema svakom imate kontraargumenat spreman za svaki slučaj.
Na ovom portalu kao i na nekim drugim, ostavim kadkad mišljenje, komentar, vidjenje i sl. Takodje pročitam po nešto, premda sam decibelno uvjeren da Crnom Gorom vlada totalna medijska cenzura i spinovanje vijestima odnosno tumačenjima tih vijesti. Uzvisio se nijesam niti namjeravam a Nadvisio većinu, jesam odavno.
Dakle, jos jedna dvometrica…
@ uHiJ
Ono sto mi se ne svidja u vasim nastupima to je sto, na svaki dobronamjerni komentar koji se malko tice vas, vi krecete u nekakav ‘kontranapad’ (odbrambeni mehanizmi?). Ja cijenim vase iskustvo, ali na pridike ove vrste ne gledam blagonaklono. Dakle, nije tacno da ja trazim zlatnu sredinu u kojoj cu biti siguran i uljuljkan i tako izbjeci tezak izbor. Naprotiv. Ali pricao sam o necemu potpuno drugom, o kombinaciji raznih uticaja i faktora. Ne znam da li ste vi zivjeli u inostranstvu, jer prepoznali biste o cemu pricam. A sto se uzvisivanja tice, ako ne ocekujete da cujete nista pametno nego dolazite da bi se mi divili vama, onda se od pocetka ozbiljno razilazimo.
Izvinjavam se, zaboravio sam: Sretna Nova godina!
Spram teritorija koje nastanjuju Veneti i Austrijanci, smatram se Slovenom. Spram Gota osobito se osjećam Slavenom. Spram Rusa sam Rašanin ali nikako Tračanin. Spram Danajaca sam zasigurno Ilijadjanin. Dugo sam bio Jugosloven ali onda sam se predomislio od kada sam totalno razbijen prizorom pred Slavenskom Epopejom shvatio da nema geografske odrednice koja odlučuje moj identitet. U Crnu Goru dolazim kao sopstvena država. U Srbiji sam već u rangu civilizacije. Ali, sloboda nestaje GIGANTSKIM koracima i sve je manje i manje duha koji bi se regenerisao i održavao plamen onih 4 ocila ili ognjila kako kome drago, na kojima je Perun kovao svoje čekiće. Što je manje tog prisustva slobode to je manje individualne različitosti, tako svojstvene slovenskim narodima. Bez individualne različitosti, dapače sasvim unikatne samobitnosti pojedinca, nema ni posebne u svijetu, slovenske duše.
Isticanje bilo čije nacije, rodstva, vjere ili tradicije nauštrb bilo koje druge, mene distancira od takvih promašaja nasledstva predaka. U tom pogledu se slažem sa navedenim tekstom, ali se ne slažem s citatom pomenutog Matoša:
“Nacionalne kulture su po svom postanku i izvoru plod tuđinskoga utjecaja…, tuđih kalamova. Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska”, jer u datom vidim nastojanja Hrvata da se kako znaju i umiju domognu ešarpe ili lente predvodnika Slavenstva s Balkana u evropsku zajednicu naroda. A to mi izuzetno smeta i na samu naznaku kod kakvog sagovornika o tome, prestajem polemisati. To se ni u čemu ne razlikuje od velikosprske hegemonije koja ruku na srce bar nastoji biti originalna, iako je sadržajem daleko od pluralističke tolerancije.
Ne vjerujem da ćete me sasvim razumjeti ako vas upravim ka:
http://www.youtube.com/watch?v=Sbzsg-YRW2o – kako vidim što mi je činiti na ovom zemaljskom šaru, ili kako približiti osjećanje kako osjećam: http://www.youtube.com/watch?v=3QzsCx0zkew – kad sam posvećen osjećavanju svega što se može osjetiti a posebno ne izgovoriti neizrecivo a ipak ga reći: http://www.youtube.com/watch?v=hrHeYUehx1k – i svemu tome dodati metafizičku konstantu koja se gubi u drevnim zapisima življenja: http://www.youtube.com/watch?v=5tGA6bpscj8 – da li samo kroz bajku kao što je to ovdje rečeno za mnoge buduće genracije dati ako ne zaborave da je i postojalo: http://www.youtube.com/watch?v=Bq_byLwDxqQ – ili tek u daljini uočljivim fragmentima stvarnih, pravih, iskrenih vrijednosti…vrlo neispričanih u ovom današnjem svijetu i sadašnjosti: http://www.youtube.com/watch?v=V-sa6NuopQo – a baš tih fragmenata i zvukova imamo u svim prethodnim naznakama…kao da su svi pili vodu života sa istog izvora.
Osnovna nota tona nadahnuća i dalje nam je skrivena. Ratne trube su je nadjačale ali ruševine Jerihonskih zidina ne mogu se više urušavati. Jer ispod njih, je užarena lava koja samo što nije krenula po šavovima…a onda nam nema pomoći ni od molitvi ni od proroštava.
Završavam kroz: http://www.youtube.com/watch?v=wHoOctrNjt4 – kao izraz mojih nada i nauma vama nalik željama, premda ja nikada ne želim nikome ništa. A sebi još manje.
Juullimi 2011 Ukiortaassamilu Pilluaritsi!
P.S. Slavenska Epopeja
UHIJ,
ne slažem se sa tvojim mišljenjem o Matoševoj izreci…
Biti Evropljanin ne znači i imperativno “Ne biti sa Balkana, ne biti Sloven, ili Ilir” već naprotiv znači pokušaj unošenja one dobre strane Balkana u evropejstvo. Siguran sam da Matoš nije imao namjeru davati savjete o bježanju od najbližih. Mislim da, kao i u Njegoševom slučaju, nije bio na pravi način shvaćen.
O ja Matoša kao pisca obožavam. Da me krivo ne razumiješ, nema rečeno veze sa mojim vidjenjem Matoša. Ne dopada mi se već uvreženi imperativ po kojem Hrvati imaju nekakvu posebnost ili prednost da budu PREDVODNICI u približavanju balkanskih kultura Evropskom konceptu multietiničnosti. U tom svijetlu vidjeno, Matoševa izjava daje prednost evropskom kulturnom blagu istavlja ga u centar. Ja se s tim centrom ne slažem, jer je Evropa podeljena odavno na istok i zapad, gdje se Istok prirodno nastavlja na bliski, srednji i daleki Istok dok je na zapadu Zapadni koncept kulture samo iskopiran na dalekom zapadu. Prema tome, istočnije je centar ujedinjene kulture, ili bi mogao biti baš i geografski u centru tj. Bosni i Hercegovini, i nikako dalje prema zapadu.
Štujem sve kulture i nacije ali ni jednoj ne dajem prednost u odnosu na moju. Te ako će da se glasa, ja odbijam da učestvujem i mene lično, nikakav melez neće uvoditi u Evropu jer je zapadnije od mene;)
“Mislim da, kao i u Njegoševom slučaju, nije bio na pravi način shvaćen.”
Interesantno je što o Njegošu kaže Konstantinović u Filosofiji palanke:
“Ono (usamljivanje, prim. VN) progovara kroz Njegoša (u Luči mikrokozma, u nekim trenucima Gorskog vijenca, u njegovim ljubavno-filosofskim stihovima), odvajajući od plemena, što je duh plemenski nepogrešno osetio, slaveći Gorski vijenac, koji je poema roda i za rod, a potpuno (do danas) prećutkujući Luču mikrokozma. Nerazumevanje mikrokosmičkog Njegoša, iz Luče, nije nerazumevanje već, naprotiv, razumevanje ovog mikrokosmičko-universalnog, van-rodovskog stava kome vodi usamljivanje, razumevanje kome će i sam Njegoš, koji je i usamljenost ali i pleme, dati jasnog izražaja, pa i podsticaja, lomeći se između plemena i usamljenosti (sveta), između apsolutne poezije kao apsolutnog saznanja:
Svemogućstvo svetom tajnom šapti
Samo duši plamena poete…”
I još:
“Ako svečoveštvo Njegoševo, izgrađeno na dubokom osećanju svetskog protivrečja i nedokučivosti pokretačkih sila (“Što je čovjek, a mora bit čovjek”), nije našlo svoje autentične sledbenike (pa čak ni izrazitije podražavaoce) u srpskoj poeziji, to je i zato što je, osim genija Njegoševog, kao genija plemena koji može samoga sebe da oseća i kao svet, odsustvovalo i ovo osećanje za protivrečje i nedokučivost sila-pokretačica: duh palanke, kao duh koji osuđuje svaku usamljenost kao sam svet koji kroz usamljenost uspeva da se obznani, odbacuje protivrečje i nedokučivost, njihovu ponornost, ali tako on odbacuje i svaku mogućnost stvarnog prihvatanja egzistencije, ostajući međutim osuđen na nju i na glad za njom.”
UHIJ,
ne sumnjam da voliš Matoša, ali premisa ti nije u redu. Nije Matoš ono izrekao da bi neka ćepanica iz Posušja, Gospića ili Sinja to poslije tumačila kako si ti apostrofirao. Tako ni Njegoš nije pisao GV da bi Batica Vlahović klao bolje po Sarajevu…
Hrvati, ima ih raznih. Neki bi dupe dali da budu mittel Europa, dok slušaju srbijanski folk šljam, nekima jasno odakle su i đe su…Ne treba generalizirati, to hoću reć.
Matvejević, Mandić, Kordićka, Lucić, Đoni Štulić, Ivančić, Jergović, Rudan … svi iz Hrvatske…a ‘naši'…
“Nije Matoš ono izrekao da bi neka ćepanica iz Posušja, Gospića ili Sinja to poslije tumačila kako si ti apostrofirao. ” – Nije tačno jeste, ali to Hrvate danas ne spriječava da se na Matoša pozivaju obrćući kontekst kako im aktuelno politički odgovara približavanje nacionalnom cilju. A meni to smeta kad izlazi iz okvira hrvatske države i društva i pretenduje da KULTIVIŠE hrvatskim metodama ostale narode u okruženju, posebice jer smo mi ostali bili u savezu kroz federaciju SFRJ, pa imamo dodirne tačke koje se mogu danas koristiti i na taj način, kultivacije. Na to ja ciljam.