“Kad su njih odvodili, mi smo šutjeli, a sada kad nas odvode, nema za nas ko glas pustiti”. . .Nalazimo se u jednoj orwellovskoj situaciji u kojoj su lupeži ugledni građani i uspješni, a ugledni građani, koji vrijedno rade svoje posao, neuspješni. . . Jedan od razloga neprotestovanja je i podanički tip kulture i politika nezamjeranja po načelu “ne bi se štel miješati”. . .
izvor: h-alter.org, piše: Maja Osrečak 
Iako imamo sve razloge za izaći na ulicu, rijetko se kad na to i odlučujemo. Ništa neće promijeniti ni postupci protiv donedavno vodećih ljudi vladajuće stranke, koje se tereti da su nam uzimali milijune. Brojka nezaposlenih prelazi preko 300 tisuća, no mi se i dalje suzdržavamo iskazati naše nezadovoljstvo.
Postupci protiv Ive Sanadera, Mladena Barišića, Nevenke Jurak i čelnika nekih javnih poduzeća dokaz su da nas se godinama pljačkalo. Ne samo da su dokaz, već i svojevrsna službena potvrda da se novac građana koristio za partikularne interese pojedinaca. Stranačka kasa (iliti crni fond) vladajuće stranke se punila, dok su se naši džepovi praznili. Firme su propadale, ljudi završavali na ulici, no oni to nisu primijetili. Imali su važnijeg posla s kupovinom novih BMW-a i satova. Kada već sami nisu imali obraza sići s vlasti, čovjek bi očekivao da će građani zatražiti njihov odlazak. No, mi trpimo i šutimo.
Iako i mi znamo tu i tamo održati koji prosvjed, to je redovito samo jedna skupina ljudi, koja se na ulici našla zbog svojih prava, koja su im ugrožena. Iako to je opravdan cilj, tim istim skupinama nikada ne padne na pamet udružiti se i zajednički izaći na prosvjede. Možda bi tada i naše ulice izgledale kao što su nedavno izgledale francuske, kada su se borili protiv mirovinske reforme. Ili možda talijanske, na koje su izašle tisuće studenata kako bi Vladi pokazali što misle o njenoj reformi obrazovanja.
Je li zaista razlog nedovoljna razvijenost, da mi ne znamo razmišljati poput Francuza ili Talijana i izaći na ulice? Iako bi neki rekli da su baš oni primitivni kad se tako “mlate” sa snagama reda, drugi će reći – upravo to je primjer prave političke aktivnosti. Nisu li Francuzi nedavno pokazali pravo umijeće u borbi protiv Vlade, odnosno, predsjednika? Sarkozy je htio reformu, oni nisu. Izašli su na ulice. Sarkozy im je poslao policiju. Oni su okupirali benzinske crpke. Reformu nisu zaustavili, ali na kratko jesu život u Francuskoj. Više od tisuću benzinskih crpki u jednom je trenutku ostalo bez goriva, a kad nema goriva – nema ničega. Ne staju samo automobili na cesti, već i pogoni u tvornicama. Francuzi su pokazali i što je prava međugeneracijska solidarnost, jer su uz roditelje marširali i njihovi mališani, kako bi se i sami izborili za svoju budućnost.
Koji je razlog zašto mi ne izlazimo na prosvjede? Jesmo li zaista inertni, pasivni ili se nešto drugo krije iza našeg skrivanja i prešućivanja nezadovoljstva? Šef Nezavisnih hrvatskih sindikata, Krešimir Sever, kaže da se i sam često pita koji je razlog zbog kojeg u Hrvatskoj ima toliko malo uspješno organiziranih, brojčano velikih prosvjeda.
“Odgovor je složen. Ponajprije uređenje u kojem smo živjeli do 1990. godine otupjelo je taj način izražavanja građanskog nezadovoljstva. Početkom devedesetih bio je rat, a aktualna je politika javne prosvjede karakterizirala gotovo protudržavnim djelovanjem. Jednostavno, nedostaje nam tradicije i navike prosvjedovanja.”
Za razliku od nas, demokratski je razvijeni Zapad, tvrdi Sever, tu tradiciju gradio dugi niz desetljeća, više od jednog stoljeća.
“Nama u Hrvatskoj, uz izraženu osobnu osjetljivost za ljudske probleme, uz spremnost na osobnu solidarnost sa potrebnima, vidljivu i kroz uspjeh javnih humanitarnih akcija, nedostaje i snažnije izražena solidarnost između društvenih skupina. Kod nas se nerijetko događa po onoj staroj: “Kad su njih odvodili, mi smo šutjeli, a sada kad nas odvode, nema za nas tko glas pustiti.”
Sever otkriva i da je u Francuskoj, od ukupnog broja zaposlenih, njih manje od 10 posto u članstvu sindikata. No, kad francuski sindikati pozovu na ulicu, doista se odazovu svi, od članova i nečlanova sindikata preko nezaposlenih pa sve do studenata, školaraca i umirovljenika, kaže Sever.
“Mi se za to trebamo “obrazovati i odgajati”. Doslovce nam nedostaje odgoj za takozvanu “uličnu demokraciju”. Za to treba vremena. No, nadam se, a na žalost i zbog katastrofalnog gospodarskog i socijalnog stanja u zemlji i odnarođenih političkih elita, to ćemo morati brzo savladati”.
Voditelj Centra za politološka istraživanja, Anđelko Milardović, pak objašnjava da je razlog našeg neprosvjedovanja heterogen.
“Tu je najprije povijesni, tradicijski razlog – podanički tip kulture i politika nezamjeranja po načelu “ne bi se štel miješati”. Suvremeni je razlog taj da je sustav, kako je strukturiran, izvan mogućnosti utjecaja i promjena, podložan recikliranoj nomenklaturi”.
Milardović kaže da su građani u ovih dvadeset godina vidjeli da su samo jednom participirali na utemeljiteljskim izborima, te da su nakon toga svaki put prevareni. Izbori su, tvrdi, jednokratni tip političke participacije, nakon kojih se ništa ne mijenja, a i jedinu mogućnost za nekakav utjecaj, referendum, Vlada nam je oduzela.
“U politiku je ušla trgovina. Sve je manje to politologija, a sve više kriminologija. Ljudi su zbog svega pali u apatiju. To je tip niske političke participacije, ali i to je tip participacije”.
Kao da same te činjenice nisu dovoljne da ne izađemo na prosvjede, jer njima ionako ništa ne bi promijenili, Milardović navodi još jednu – svima nam jako poznatu.
“Svi su pojedinačno bačeni u dužničko, kreditno ropstvo. Ljudi ne žele prosvjedovati, jer znaju da moraju plaćati kredite. Kreditno su uškopljeni. Nalazimo se u jednoj orwellovskoj situaciji u kojoj su lupeži ugledni građani i uspješni, a ugledni građani, koji vrijedno rade svoje posao, neuspješni”.
Kreditno uškopljeni hrvatski građani tako nemaju ni mogućnosti prosvjedovati, ukoliko se zaista ne žele naći “na ulici”. No, ipak, postoji svjetlo na kraju tunela. Milardović kaže da se ovakva situacija može promijeniti, ali samo ako bude donesen i provođen Zakon o oduzimanju ilegalno stečene imovine, točnije Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem. Budući da ga je Sabor izglasao, ne preostaje nam nego čekati i vidjeti hoće li i ovaj, kao i mnogi drugi zakoni, ostati samo mrtvo slovo na papiru ili će zaživjeti u praksi. Do tada: “Sretno vam bilo, draga Vlado, nadamo se da ćemo u budućnosti prosvjedovati rado”!
javniservis.me 
ne mijenja se svijest na ulicu, nego u glavama pojedinaca, kada ona sezrene i pochne da curi na sva ustu, lopovska baLJkanska oaza ce ostati pusta, inece traziti neprijatelja u drugom oboru i lajati na komshju,
nego ce traziti uljeze u svom stadu i prestati da bleje.
niko nikoga nije nagrdio, kao vodje nacija na baLJkanu, shto su ih vishe branili, to su vishe krvi popili sopstvenog naroda, ti krvoloci su zedni i novca i krvi sopstvenih brava., a granica je nebo, jer shto su primitivniji to su apetiti veci, a osjecaj za patnju svog stada je totalno otupio, zbog zinule guzice za materijalnim bogastvom, koje kompenzira moralnu bijedi.
Promijeniti svijest i sistem vrijednosti. Ne sprdajte se ljudi. Komunjare koje su za sekundu bili bolje potkovani i nesto bolje organizovani su 35 vladavine, 4 godine rata i oko 20 godina siljenja lapisa po kazamatima i belvederima “pravili novog cojeka”, “mijenjali svijest” i ono trt milijko. Ne mijenja se svijest ni lako ni preko noci. To je ono postavis nemoguce ciljeve i ne ispunis ih a onda kazes e jbg to je zbog toga sto je svijest na niskom nivou.
Evo Milovanove Danajce da dovedes ovamo po godine godinu poslije bi i oni jurili ko bi mogao da im iscijepa prijavu ili bi prolijetali bijesno kroz pjesake na semafor a kada se vrnu na Jutland eto ti ih kada nista nije bilo.
I u jednom, i u drugom, i u nekom trecem slucaju radi se o strahu. Strahu od zakona&kazne (materijalisticko Zapadno drustvo najvise boli kad ga opalis po dzepu, pa je samim tim najefektnija novcana kazna), strahu od Gospodara/Partije, strahu za sopstvenu egzistenciju i goli zivot… Strah skopi. Zato je potrebno teziti nezavisnosti u svakom smislu, ekonomskoj prije svega. Oslobadjanje od strahova vodi nas ka slobodi, i to se ne odnosi samo na Crnogorca nego na covjeka uopste, ali su kod nas razne Partije decenijama upravo poticale te strahove. I stvorile drugacijeg covjeka, koji je danas nasmrt preplasen.