Blagota vs Balša: Lelek na Lelek (aka Who let the dogs out)

Lelek na Lelek

izvor: pobjeda.co.me, piše: Blagota Mitrić

Zalelekao je nad moju malenkošću naš poznati kolumnista što sam ožalošćen odlaskom našeg premijera sa funkcije. Istina je, odista! Takođe je živa istina da sam još više ožalošćen stanjem duha našeg poznatog kolumniste zato što svoj nesporni književni potencijal često traći u mnogim kolumnama (pljuvačkim) koji njemu ne liče. I ne priliče. Rezultat je više nego porazan: za 20 godina dva romana, prvi odličan, drugi očajan. I nepotrebno i bezočno njegovo laganje u vezi sa neobjavljivanjem spremljenog prikaza njihovog književnog kritičara Vujice Ognjenovića o mojoj „Poemi o mladoj vučici“. Umjesto toga, spopala ga je prava mala manija ćeranja i blaćenja svih onih koji bezrezervno i javno podržavaju premijera. Tako sam i ja postao njegova najnovija žrtva – proglasi me Čola poltronom, kako on to ljepše i mekše kaže, udvornikom premijerovim, samo zato što javno i argumentovano veličam njegove državničke sposobnosti i zasluge, a koje, inače, zna cijela Crna Gora – da premijera nije bilo u odsudnim vremenima 1997, 1999, 2006. godine, ne bi bilo ni Crne Gore kao države, samostalne, nezavisne, suverene i poštovane. I sad naš poznati kolumnista to krsti mojim poltronstvom. Da prostite na izrazu – redovni profesor Unverziteta, redovni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, član Udruženja književnika Crne Gore i, pride, osvjedočeni i opštepriznati i višedecenijski boem – poltron. E, to je njegov problem, nije tvoj – rekli su mi eksperti za stanje ljudskog duha. A kad sam odigrao ključnu ulogu u osnivanju DANU 1990. godine nije me nazvao poltronom njegovog oca, koji je bio glavni osnivač DANU. Kad sam, među prvima javno osudio napad gradonačelnika Podgorice na njegovog kolegu, nije me nazvao poltronom njegovih novina, kad sam njemu lično i često čestitao na nekim produhovljenim kolumnama, nije me nazvao svojim poltronom (što mi je, inače, redovni običaj da izrazim hvalu i divljenje sportisti, sportistkinji, glumcu, glumici, reditelju, rediteljki, slikaru, slikarki). A kad javno izjavim divljenje prema državniku, kakav je premijer, onda nijesam samo poltron, nego se u njegovoj prizemnoj fiksaciji odnekud priviđa i sami Oskar Vajld!? Pukao sam od smijeha kad sam pročitao tu bolesnu aluziju. Kad sam juče konsultovao rečene eksperte, a koji čitaju njegove kolumne, kazali su uglas da sam ja i ini samo transmisija njegova do premijera, a u suštini premijer je njegova glavna boljka, kojoj nema lijeka, a da još gore bude po njega, mi ga stalno pothranjujemo. Premijer je, po opštim ocjenama, rijetki državnik koji ima dva organa sa slovom M – mozak i muda, pa evo našem kolumnisti još hrane za najmanje nekolike kolumne unaprijed. Da onda on izvodi razne egzibicije prikazujući sebe kao velikog borca za demokratska prava, a istovremeno svjesno ruši sva demokratska pravila o slobodi misli i slobodi govora nas žigosanih. Aferim!

Moja prva laička sumnja nadvladala je nad mojom logikom kad je naš poznati kolumnista izvrgavao neđeljama javnom ruglu jedan originalan projekat Ministarstva kulture pod nazivom „Crna Gora – jedna kulturna adresa“. Upitao sam se tada: „Šta mu bi?“

I kad sam sve ovo pročitao rečenim ekspertima za stanje ljudskog duha, kratko su komentarisali: „A šta tebi bi da mu uopšte odgovaraš“?

* * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Lelek

izvor: vijesti.co.me, piše: Balša Brović 

Ode Milo. Ode i Sveto. I o tome ovih dana pišu gotovo svi. Ali, očito je da im nije spremljen odlazak po istom scenariju. Mila ovih dana gromoglasno veličaju brojni intelektualci, a Sveta prate hapšenja njemu bliskih… Izgleda da neko mora igrati ulogu sanadera, a Milo bi je rado prepustio svom “prijatelju” i višedecenijskom prvom saradniku.

A meni, eto, već sad, nedostaje – Markuze. Ko će sad, usred kakve TV debate o izborima ili nečemu sličnom, ko će sada potegnuti Markuzea? Niko. Iskreno osjećam žal za Markuzeom. Ovi drugi nikad ne odu dalje od Njegoša i Vesa Vukotića. A Crnoj Gori danas potrebniji je – Markuze. Bar njegova kritika autoriteta.

Naravno, nećemo se baviti ocjenjivanjem djela i lika M.Đ. To ovih dana rade, kako rekoh, mnogi. I treba ih pustiti da se što bolje čuju. To će stvoriti mnogo jasniju sliku. Prerano je, uostalom. Sa ove, kratke distance, sve izgleda kao istorija. Ali, istorija zna biti strožija od crnogorskih nazdravičara i patriotskih intelektualaca-lelekača.

Odlazak jednog političkog kapitalca i reakcije koje izazove, obično stvaraju prilično jasnu sliku o tipu društva u kojem se to odvija. U demokratskim, istinski demokratskim društvima to ne izaziva nikakve zemljotrese, niti se javne ličnosti utrkuju u veličanju političara koji odlazi sa scene.

Takav pristup je karakterističniji za diktatore i despote. Uz jednu bitnu razliku – diktatori i despoti obično odlaze vođeni biološkim razlozima, dok ovdje imamo tzv. dobrovoljni silazak sa scene. Postmoderno je doba, i više nije tako lako vladati – doživotno.

Recimo, zamislite stepen demokratije jednog socijuma – ako ga treba procijeniti po izjavi uglednog pravnog mislioca koji kaže, nakon Milovog odlaska – da je “većinska Crna Gora” najednom postala siroče! Spektakularna konstrukcija. Može li neko biti siroče, a da mu ruka nije siroče? Ili glava? Kako može siročetom biti – većinska Crna Gora, ili bilo što, kako biti siroče samo dijelom? Imaginacija je dobra za pisce, ali, kako vidimo, pravnike zna dovesti u krajnje kompromitujuću situaciju. Valjda je to i prirodno.

Isti uglednik kao važan momenat svoje ljubavi prema ex-premijeru, navodi njegovu “mušku crnogorsku ljepotu”. Da li to znači da bi ga manje cijenio da ovaj nije tako lijep? (Premda je to, da se razumijemo, krajnje ličan i meni ne baš sasvim jasan utisak.) I što nam to govori o akademiku čiji žal plavi novinsku stranicu kao jezero okolna sela. Da je čovjek, prije svega, esteta? Novi Oskar Vajld? Da li bi mu ex-premijer dozvolio da ga poljubi? Koliko bi to usrećilo nekadašnjeg boema. Smatra li Čerčila (koji bješe ružnjikav čovjek) zaista važnom istorijskom figurom, ili pak golim prevarantom.

O čemu, na koncu, govori sav ovaj lelek udvorica koji ovih dana brda prolama? (Lelek – i bukvalno, ali i u kolokvijalnom značenju: smijurija.)

Da smo, kao društvo, beskrajno daleko od – normalnosti. Sindrom “To majka više ne rađa” ne pripada istinski demokratskim društvima.

Opisuje, u prekrasnom tekstu Branke Bogavac (koji ste čitali u “Artu”), ruska diva Galina Višnjevska, kako je veliki Prokofjev umro na dan Staljinove smrti. Sjajan detalj – njoj je žao što genijalni kompozitor nikad nije saznao da je umro i surovi diktator. Ali, tako ženski momenat – bilo joj je teško što u cijeloj Moskvi nije mogla naći jednu ružu, jedan cvijet za grob Prokofjeva. Sve cvijeće je otišlo – Staljinu.

Sjećam se, poslije Maovog odlaska, gledali smo TV kadrove sa ulica Pekinga, gdje mlade žene, u iskrenom očajanju, udarahu glavom u mermerne stubove. Četvrtog maja 1980, uveče, sjećam se jedan je Podgoričanin (tada Titograđanin) kazao da bi “radije čuo da se to desilo njegovom sinu jedincu” nego li gotovo devedesetogodišnjem starcu kome smo se “kleli”. Da li vam sve ovo djeluje normalno?

Ipak, i na svu sreću, tip odlaska nije isti kao u slučaju pomenutih vođa, ali, ovo je postmoderno doba, kako rekosmo, i sve je pomalo, ili prije svega – travestija, pastiš, ironija… Reverzija, da ne kažemo – perverzija. Ali, zar u toj žurbi da se upišu u nacionalnu istoriju udvorištva, ne liče ovdašnji mudraci na onu djevojku iz Pekinga?

A Markuze? Filozofe, izgleda, uvijek čeka teži put. Put kojim se rjeđe ide. Bar u Crnoj Gori.

Njima nikad i niko kako treba da – za(h)vali.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Comments

  1. perfect stranger says:

    “I kad sam sve ovo pročitao rečenim ekspertima za stanje ljudskog duha, kratko su komentarisali: „A šta tebi bi da mu uopšte odgovaraš“?” – Lelekač

    Da nije bilo ovog ljupkog odgovora, čovječanstvo bi ostalo uskraćeno za još jedan predivan primjer nove montenegrinske ljubavno-erotske poezije. Da se podsjetimo prethodnog remek-djela:

    CRNA GORA JE DANAS ZA MENE SIROČE

    Ne samo što mu je Bog dao
    državno-političku harizmu,
    koja je preporodila Crnu Goru,
    već ga je i priroda obdarila
    zavidnim oratorstvom,
    fenomenalnom političkom pragmatičnošću,
    i,
    što ne reći,
    rijetkim izdankom
    prave crnogorske
    muške
    ljepote.

    Čast i čest
    svim njegovim saradnicima
    i liderima opozicije,
    ali kako god ovo zvučalo
    što ću reći lično
    – ne vidim nikoga ko bi ga
    u ovom državnom poslu
    iole mogao dostići,
    a kamoli
    prestići.

    I
    kad je govorio o svom odlasku
    ulivao je svima nadu
    za bolje sjutra.
    Ipak,
    za mene lično
    Crna Gora je od danas siroče,
    makar ona većinska,

    jer,
    moramo se vratiti
    onoj latinskoj relenici
    – mišljenja su mnogobrojna,
    a otadžbina
    je jedna
    (Opimio multiplex, patria una)”

  2. perfect stranger says:

    A evo nove pjesme:

    DA LI BI MI DOZVOLIO DA GA POLJUBIM?

    Jesam,
    priznajem,
    ja sam Čola Poltron,
    samo zato
    što javno
    i argumentovano
    veličam Njegove
    državničke sposobnosti
    i zasluge,
    njegov mozak
    i muda,
    a koje inače
    znade vaskolika
    Gora Crna.

    Da li bi mi dozvolio
    da ga poljubim?

    Ali tamo,
    gdje ga sunce
    ne grije,
    tamo gdje ga niko
    ljubio nije,
    prije nego
    što je postao
    ono što jeste –
    naša lijepa
    Dvometrica
    Nikšićka –
    vječna nada
    nas
    žigosanih.

    Moj poljubac bi
    bio sladak,
    akademski,
    osvjedočeni,
    opštepriznati
    višedecenijski.
    Boemski.

    Da li bi mi dozvolio
    da ga poljubim?

  3. biljana koprivica says:

    Uh,oci povadili jedan drugome!

  4. Milovan Vukov Jankovic says:

    udario junak na junaka,
    i potaje i mrkloga mraka,
    obojica blizu su profita,
    za puchinu zabolje ih kita,
    kukali su i za druga tita,
    nek se nose po nashoj poljani,
    kao nekad nashi partizani,
    od ljeljeka nek se trese gora,
    kad puchina progledati mora,
    i jebache uma i razuma,
    skine s q.rca i iz svoje glave,
    i potrazi VRIJEDNOSTI PRAVE,
    koje krase, ljude a ne prase,
    da ih boli kita zbog profita,
    da puchina za slobodu pita.

  5. ja ne procitah taj balsin udar na mila, ima li ko link?

  6. @ wawy,

    to je ovaj drugi tekst u nastavku, znakovitog naslova “Lelek”. . .

  7. a sorry, samo uvod procitah

  8. “Kad sam juče konsultovao rečene eksperte, a koji čitaju njegove kolumne, kazali su uglas da sam ja i ini samo transmisija njegova do premijera…”

    Poltron na poltron, na poltron…

  9. Eh što mala Crna Gora ima velike ljude danas u p.m.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.