Blagota vs Balša: Lelek na Lelek (aka Who let the dogs out)

Lelek na Lelek

izvor: pobjeda.co.me, piše: Blagota Mitrić

Zalelekao je nad moju malenkošću naš poznati kolumnista što sam ožalošćen odlaskom našeg premijera sa funkcije. Istina je, odista! Takođe je živa istina da sam još više ožalošćen stanjem duha našeg poznatog kolumniste zato što svoj nesporni književni potencijal često traći u mnogim kolumnama (pljuvačkim) koji njemu ne liče. I ne priliče. Rezultat je više nego porazan: za 20 godina dva romana, prvi odličan, drugi očajan. I nepotrebno i bezočno njegovo laganje u vezi sa neobjavljivanjem spremljenog prikaza njihovog književnog kritičara Vujice Ognjenovića o mojoj „Poemi o mladoj vučici“. Umjesto toga, spopala ga je prava mala manija ćeranja i blaćenja svih onih koji bezrezervno i javno podržavaju premijera. Tako sam i ja postao njegova najnovija žrtva – proglasi me Čola poltronom, kako on to ljepše i mekše kaže, udvornikom premijerovim, samo zato što javno i argumentovano veličam njegove državničke sposobnosti i zasluge, a koje, inače, zna cijela Crna Gora – da premijera nije bilo u odsudnim vremenima 1997, 1999, 2006. godine, ne bi bilo ni Crne Gore kao države, samostalne, nezavisne, suverene i poštovane. I sad naš poznati kolumnista to krsti mojim poltronstvom. Da prostite na izrazu – redovni profesor Unverziteta, redovni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, član Udruženja književnika Crne Gore i, pride, osvjedočeni i opštepriznati i višedecenijski boem – poltron. E, to je njegov problem, nije tvoj – rekli su mi eksperti za stanje ljudskog duha. A kad sam odigrao ključnu ulogu u osnivanju DANU 1990. godine nije me nazvao poltronom njegovog oca, koji je bio glavni osnivač DANU. Kad sam, među prvima javno osudio napad gradonačelnika Podgorice na njegovog kolegu, nije me nazvao poltronom njegovih novina, kad sam njemu lično i često čestitao na nekim produhovljenim kolumnama, nije me nazvao svojim poltronom (što mi je, inače, redovni običaj da izrazim hvalu i divljenje sportisti, sportistkinji, glumcu, glumici, reditelju, rediteljki, slikaru, slikarki). A kad javno izjavim divljenje prema državniku, kakav je premijer, onda nijesam samo poltron, nego se u njegovoj prizemnoj fiksaciji odnekud priviđa i sami Oskar Vajld!? Pukao sam od smijeha kad sam pročitao tu bolesnu aluziju. Kad sam juče konsultovao rečene eksperte, a koji čitaju njegove kolumne, kazali su uglas da sam ja i ini samo transmisija njegova do premijera, a u suštini premijer je njegova glavna boljka, kojoj nema lijeka, a da još gore bude po njega, mi ga stalno pothranjujemo. Premijer je, po opštim ocjenama, rijetki državnik koji ima dva organa sa slovom M – mozak i muda, pa evo našem kolumnisti još hrane za najmanje nekolike kolumne unaprijed. Da onda on izvodi razne egzibicije prikazujući sebe kao velikog borca za demokratska prava, a istovremeno svjesno ruši sva demokratska pravila o slobodi misli i slobodi govora nas žigosanih. Aferim!

Moja prva laička sumnja nadvladala je nad mojom logikom kad je naš poznati kolumnista izvrgavao neđeljama javnom ruglu jedan originalan projekat Ministarstva kulture pod nazivom „Crna Gora – jedna kulturna adresa“. Upitao sam se tada: „Šta mu bi?“

I kad sam sve ovo pročitao rečenim ekspertima za stanje ljudskog duha, kratko su komentarisali: „A šta tebi bi da mu uopšte odgovaraš“?

* * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Lelek

izvor: vijesti.co.me, piše: Balša Brović 

Ode Milo. Ode i Sveto. I o tome ovih dana pišu gotovo svi. Ali, očito je da im nije spremljen odlazak po istom scenariju. Mila ovih dana gromoglasno veličaju brojni intelektualci, a Sveta prate hapšenja njemu bliskih… Izgleda da neko mora igrati ulogu sanadera, a Milo bi je rado prepustio svom “prijatelju” i višedecenijskom prvom saradniku.

A meni, eto, već sad, nedostaje – Markuze. Ko će sad, usred kakve TV debate o izborima ili nečemu sličnom, ko će sada potegnuti Markuzea? Niko. Iskreno osjećam žal za Markuzeom. Ovi drugi nikad ne odu dalje od Njegoša i Vesa Vukotića. A Crnoj Gori danas potrebniji je – Markuze. Bar njegova kritika autoriteta.

Naravno, nećemo se baviti ocjenjivanjem djela i lika M.Đ. To ovih dana rade, kako rekoh, mnogi. I treba ih pustiti da se što bolje čuju. To će stvoriti mnogo jasniju sliku. Prerano je, uostalom. Sa ove, kratke distance, sve izgleda kao istorija. Ali, istorija zna biti strožija od crnogorskih nazdravičara i patriotskih intelektualaca-lelekača.

Odlazak jednog političkog kapitalca i reakcije koje izazove, obično stvaraju prilično jasnu sliku o tipu društva u kojem se to odvija. U demokratskim, istinski demokratskim društvima to ne izaziva nikakve zemljotrese, niti se javne ličnosti utrkuju u veličanju političara koji odlazi sa scene.

Takav pristup je karakterističniji za diktatore i despote. Uz jednu bitnu razliku – diktatori i despoti obično odlaze vođeni biološkim razlozima, dok ovdje imamo tzv. dobrovoljni silazak sa scene. Postmoderno je doba, i više nije tako lako vladati – doživotno.

Recimo, zamislite stepen demokratije jednog socijuma – ako ga treba procijeniti po izjavi uglednog pravnog mislioca koji kaže, nakon Milovog odlaska – da je “većinska Crna Gora” najednom postala siroče! Spektakularna konstrukcija. Može li neko biti siroče, a da mu ruka nije siroče? Ili glava? Kako može siročetom biti – većinska Crna Gora, ili bilo što, kako biti siroče samo dijelom? Imaginacija je dobra za pisce, ali, kako vidimo, pravnike zna dovesti u krajnje kompromitujuću situaciju. Valjda je to i prirodno.

Isti uglednik kao važan momenat svoje ljubavi prema ex-premijeru, navodi njegovu “mušku crnogorsku ljepotu”. Da li to znači da bi ga manje cijenio da ovaj nije tako lijep? (Premda je to, da se razumijemo, krajnje ličan i meni ne baš sasvim jasan utisak.) I što nam to govori o akademiku čiji žal plavi novinsku stranicu kao jezero okolna sela. Da je čovjek, prije svega, esteta? Novi Oskar Vajld? Da li bi mu ex-premijer dozvolio da ga poljubi? Koliko bi to usrećilo nekadašnjeg boema. Smatra li Čerčila (koji bješe ružnjikav čovjek) zaista važnom istorijskom figurom, ili pak golim prevarantom.

O čemu, na koncu, govori sav ovaj lelek udvorica koji ovih dana brda prolama? (Lelek – i bukvalno, ali i u kolokvijalnom značenju: smijurija.)

Da smo, kao društvo, beskrajno daleko od – normalnosti. Sindrom “To majka više ne rađa” ne pripada istinski demokratskim društvima.

Opisuje, u prekrasnom tekstu Branke Bogavac (koji ste čitali u “Artu”), ruska diva Galina Višnjevska, kako je veliki Prokofjev umro na dan Staljinove smrti. Sjajan detalj – njoj je žao što genijalni kompozitor nikad nije saznao da je umro i surovi diktator. Ali, tako ženski momenat – bilo joj je teško što u cijeloj Moskvi nije mogla naći jednu ružu, jedan cvijet za grob Prokofjeva. Sve cvijeće je otišlo – Staljinu.

Sjećam se, poslije Maovog odlaska, gledali smo TV kadrove sa ulica Pekinga, gdje mlade žene, u iskrenom očajanju, udarahu glavom u mermerne stubove. Četvrtog maja 1980, uveče, sjećam se jedan je Podgoričanin (tada Titograđanin) kazao da bi “radije čuo da se to desilo njegovom sinu jedincu” nego li gotovo devedesetogodišnjem starcu kome smo se “kleli”. Da li vam sve ovo djeluje normalno?

Ipak, i na svu sreću, tip odlaska nije isti kao u slučaju pomenutih vođa, ali, ovo je postmoderno doba, kako rekosmo, i sve je pomalo, ili prije svega – travestija, pastiš, ironija… Reverzija, da ne kažemo – perverzija. Ali, zar u toj žurbi da se upišu u nacionalnu istoriju udvorištva, ne liče ovdašnji mudraci na onu djevojku iz Pekinga?

A Markuze? Filozofe, izgleda, uvijek čeka teži put. Put kojim se rjeđe ide. Bar u Crnoj Gori.

Njima nikad i niko kako treba da – za(h)vali.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * *