izvor: abrasmedia.info, piše: Nihad Hebibović 
Krenuo sam na utakmicu nošen potrebom da gledam sukob između krajnosti, između navodnog dobra i navodnog zla, između mene živog, mrtvih ideja i ljudi oko mene.
Na mjesto odakle ću posmatrati bojno polje dospio sam bez plaćanja. Da budem do kraja iskren, nisam ni imao čime platiti. Uglavnom, nađoh slobodno mjesto na stadionu „zalud palih glava“. Bilo je krcato, bilo je puno. Čekalo me samo jedno prazno mjesto, uz par njih, mrtvih duša, i jednog starca koji je sjedio, ili tačnije stajao do mene. Ime mu zapamtio nisam, jer nisam ni trebao. Rekao mi je da je mrtav već trideset godina i da svaki vikend dolazi gledati jednu te istu tekmu, jedan te isti vječiti derbi.
Tog dana niti sam bio među živima, niti sam se osjećao čudno zbog toga.
Nikad nisam gledao boj između trećaša i buržuja, ali sam toga dana stajao tu. Pomagao mrtvima da razapnu svoje transparente, pjevao njihove pjesme, iako ih do tada čuo nisam.Kako sam ih znao? Ne znam. Vjerovatno je to znao starac do mene.
Mrtvi znaju sve pjesme.
Iz oba tabora najavili su pobjedu. Crveni buržuji vikaše: “Smrt ili pobjeda!” Trećaši: “Gušenje ili predaja!”
Igrači su istrčali na teren. Uslijedile su himne.
Prvo crvenoburžujska, pa potom trećaška. Kapitenskog rukovanja na sredini terena nije bilo. Golmani otrčaše svojim golovima.
Rekoh sebi :” Moj Bože, kakva predivna slika ,“- šesnaesterac crvenoburžuja natopljen krvlju. Narodnom krvlju. Krvne grupe svih naših naroda i narodnosti. Bijela tačka se ne vidi. Drago mi je zbog toga. Ne volim penale. Na njih uvijek gubi moj omiljeni tim.
U šesnaestercu trećaša sve kost do kosti. Vire iz travnjaka. Rekoh sebi : “ Moj Bože, kakva predivna slika,”- konačno vidimo kosti svojih mrtvih.
Počelo je. Grobna tišina odzvanja sa tribina. Lopta ide od noge do noge, ali sporo, slow motion, kao udaranje šahovskih figura po tabli.
Crvenoburžujci su u napadu.
“Za koga navijaš?” – upitam starca, koji u prvi mah nije razumio moje pitanje, jer nam se nad glavama nadvila skupina friških mrtvaca. Nepodnošljivo su urlali, kao da im život zavisi od ishoda dvoboja.
“Navijam za pobjedu.”
“Pobjedu. Čiju pobjedu?”
“Nebitno. Ja samo navijam za pobjedu.”
“Zar je tebi svejedno ko će do nje doći?”
“Jeste, svejedno mi je.”
“Kome onda nije svejedno?”
“Nije svejedno onim što dole igraju. Oni su živi, oni vjeruju. Ja sam mrtav, ja ne vjerujem. Mrtvi ne vjeruju, samo živi vjeruju. Eto, i ti vjeruješ u pobjedu.”
“Kako znaš da vjerujem u pobjedu?”
“Živ si! Vjeruješ!”
“Šta ako prestanem vjerovati?”
“Više nećeš biti živ.”
“Tebi je bolje da vjeruješ, meni je bolje da ne vjerujem. Ne bježi od dobroga.”
Half time: Nula – nula. Igrači su požurili ka centralnim komitetima po nove upute.
Valja usaglasiti nove platforme. Crvenoburžuji po svoju platformu, trećaši po svoju kontraplatformu. I evo ih opet. I evo delegata. Kažu da je iz Laktaša rodom.
Sumnja se da su mu trećaši platili meso u “Zdravoj vodi” kod Jablanice, ali to negiraju. To su neprovjerene glasine, koje se plasiraju iz crvenoburžujskih tabora.
U sastavu crvenoburžuja primjetne su promjene igračkog kadra, na teren je ušao nekad zadrti trećaš i dokazani borac za trećaštvo. Kakva samo negodovanja u ovim trenucima dolaze sa tribina, upućena pojačanju crvenoburžuja.
A evo još jedne izmjene, još jednog pojačanja za crvenoburžuje. Mesar iz Širokog Brijega. Inače, porijeklom Brazilac.
U sastavu trećaša nema promjena. Zapravo, i sama klupa jako im je oskudna. Ortoped se jedva drži na nogama. Kapiten ekipe trećaša zvani Soko, konstantno ga bodri riječima “Izdrži još malo, Ivo samo što nije izašao iz zatvora, a kad izađe, jebat ćemo im majku!“
“Kako bolan?”
“Legitimno, eto kako.
Još pitaš.”
U ovim trenucima, kraj susreta. Revanš će se igrati na bajramskom malonogometnom turniru. Curi znoj sa dresova. Probija kroz majice. Niz lice Darija Kordića kao da teku suze.
“Nema pobjednika” – govorim čovjeku do sebe.
“Za sada nema, ali moraš vjerovati u pobjedu.”
“Kako da vjerujem?”
“Preklinjem te – VJERUJ!”
javniservis.me 
Komentariši