piše: Mala Sirena
Po zlu smo je prepoznali.
Došla je, naizgled spontano, šireći ruke i upirući ih visoko ka nebu tražeći pravdu, tražeći neko novo i žuće sunce, pokazujući moć kroz isprepletene prste onih koji su joj se poklonili i ne sanjajući da je jedini smisao postojanja, klanjanje Bogu, Slobodi, a ne ljudima.
I dok su se u prvi plan isticale sirotinjske rite, stisnute šake i osvetoljubivi nagoni (pričajući presvučene socijalističke bajke o pravdi i jednakosti) jedan tamni oblak se nadvijao nad Našom Gorom, čije su sijevajuće munje uzalud pokušavale ukazati na Put – Put koji bješe različit i daleko od puta onih očeva i onih sinova – koji su projekciju našeg budućeg pakla nudili kroz svoje lažne rajske staze, usput nam na svakom koraku nudeći jabuke iskušenja, koje je najviše sirotinja, otrovne zagrizla svojim pocrnjelim i istrošenim zubima.
I dok su se ususkane, i u socijalističke svetinje zaklete duše, radovale još jednom krvavom uranku, taj Put je svijetlio, mamio, nudio slobodu, različitost, tužan što na njegovim klupama ne zasjede više srećnih i svjesnih ljudi, tužan, što sve njegove raskošne u bijelom kamenu isklesane fontane, ne privukoše vise žednih i više željnih, da sa svakom novom kapljom u sebe unesu hrabrost, dostojanstvo i želju da se takvo što lijepo nikad ne prekine.
Ode dvadeset godina života i sa njima po drugi put nam sa scene odlazi premijer.
Kažu da je umoran.
Od nas valjda.
I mi smo od njega.
U manjini ili većini svejedno.
Izmorio nas je, iscrpio,ojadio, ali mora mu se priznati da je maestralno odigrao svoju rolu.
Holivudski za Oskara šampion „mudrosti, mira i demokratije“.
Valjda su to riječi iz političkog rekvijema koji će danas da se recituje od strane svih onih koji će otvoreno progutati istinu, a još jednom ispljunuti laž, da takvom čovjeku mane ne bijaše, i da nam je bio Bogom dan spasitelj nasih bijednih života.
Možda će sad neki reći: pa vi ste ga birali.
Slagaće.
Prije dvadeset godina izabrao je on nas.
Godine su nam i pocinjale i završavale sa januarom- nikad sa decembrom.
I ova će 2010-ta njemu „u čast“.
Vidim neki se plaše vladaće i dalje iz sjenke.
Neće, jer sjenke ne govore.
Prate vas neko vrijeme, na čas se uplašite i od sopstvene, ali se trgnete kad shvatite da ste se prepali od gluposti i da sjenka u stvari nije živa.
Nijedan premijer nije uspio da vlada a da nije premijer pa neće ni ovaj nas budite sigurni. Vladaćemo mi opet našim sudbinama ali samo na tren.
Upamtite, samo na tren će se pojaviti put i iznad njega ona ogromna šaka uvijek spremna da nas zgrabi, i da nas stiskajući čvrsto oko vrata davi u pokušaju da nas opet skrene sa tog puta.
Kažu tu je i Milica.
Milica je lijepo žensko ime.
Nekako nježno.
Znam jednu Milicu koja se rodila 1997. godine.
Znam i Milicu kojoj je nekad sve bilo milo.
I sto će nam sad Milica kojoj je sve bilo milo, kad nam više ne treba ni Milo?
Valjda da nam kažu da će sve biti po starom.
Neće.
Lažu se i lažu nas.
Milica, Milo, Svetozar, Filip…..
Kraj srednje škole, fakultet, udaja, jedno dijete, drugo, treće…. i sve i protiv svoje volje sa njima.
Nekad sam imala osamnaest i vjerovala u snove, danas imam trideset i osam i jos uvijek vjerujem u njih, ali da bi se ostvarili ja dalje ne mogu sama.
Ja nijesam željela Milicu ni sa Svetozarom i Milom, a ne sad bez Svetozara i Mila.
Ja jednostavno hoću da ih moja djeca ne pamte.
Zastitila sam ih koliko sam mogla od svega lošeg. Živjela po tuđim stanovima, montažnim kućicama, prevodila lizalice i žvake iz dinara u marke, iz marke u eure, u devedesetim se pitala da li da drugi dan kupim mlijeko ili voće.
Sad radim za trista uz ugovor u kojem poslodavac traži da se prihvatim radnog odnosa, a usput i da ga potpisom istovremeno i prekinem.
Ono za rezervu i za svaki slučaj, kad god mu se prohtije da mi da nogu u moje cijenjeno radničko dupe.
To mi je omogućio Milo, i to mi je omogućila Milica.
I Svetozar.
A i Filipa ne zaboravite.
U prvom momentu kad dobijete na potpis takav papir, osjećate se poniženo.
Pa onda napišete mail svojim profesorima koji su vas učili pravu, zakonima da vam pojasne koje su posledice kad ne potpišete jedan takav dokument. I koja su vam prava?
I imate li u ovoj državi kao građanin Pravo na Pravo uopšte?
Upitate ih jeste li dobro naučili kad znate da tim činom neko krši par zakona i da vas tjera da činite protivzakonite stvari.
Osjećate se još više poniženo kad na takav mail ne dobijete nikakav odgovor i osjećate se kao budala sto ste ga i pisali uopšte.
Milica i Filip i………………………………nema Mila i Sveta.
Ima li razlike?
A šta ako tu sad uskoče Srđa i Peđa???
Ovo nije 1997. godina i ja više nemam dvadeset i pet!!!
Ja necu DPSSNPSDP i FRNDKRSKSR.
Molim vas građani ne tjerajte me da budem infantilna poput stvarnosti.
Ja necu COITUS RESERVATUS i hoću promjene.
One od kojih vam zaigra srce, probudi ponos i iz petnih žila vam dođe da viknete:
KRAJ!
Kraj ovom paklu i početak nekih ljepših i zajedničkih snova.
Zbog moje i vase rođene i moje i vase nerođene djece.
Mnoge svoje tekstove sam završila sa molbom da neko konačno upali svijetlo u ovom mraku.
Ovaj put su jos jednom ruke svakom od nas na prekidaču.
Ne želeci da u mom srcu ni na tren caruje mržnja, danas im po ko zna koji put poklanjam samo prezir.
Ja ih prezirem kao i do sada.
I njih i sve njihove buduće ponude.
I briga me što odlazi Milo!
Za mene nikada nije ni postojao, jer njegova britva ničim, ni na tren, nije uspjela da naruši moj svijet od snova.
I gladna i sita prezirem i njega i svijet satkan od laži – nekad, danas i sjutra.
Ako i ovaj put omanemo, povjerovaću da nikad nijesmo ni trebalo da se rodimo u ovoj lijepoj, a na svaki način upropaštenoj zemlji.
Za kraj izjava Andreja Nikolaidisa iz 2003-će u kojoj današnji savjetnik Predsjednika Skupštine između ostalog kaže:
“Sa pozicije borbe za nezavisnu Crnu Goru, proces moralne diskreditacije Đukanovića istovremeno je i proces moralne diskreditacije samog pokreta za nezavisnost, jer je, barem u ovom trenutku, taj pokret nemoguće odvojiti od Đukanovića. Ako bi se pokret trajno želio distancirati od Đukanovica i DPS-a, najprije bi u javnost morao izbaciti nove, nekorumpirane političke strukture i lidere.
Stravično a?!
Neka nas za svaki slučaj podsjeti na intelektualno, moralno, čojsko i svako drugo posrnuće i uz želju da nas više nikad ne prevare….
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
javniservis.me 
Svaka cast na tekstu! Tako tuzno i istinito.
Ni ja necu COITUS RESERVATUS i hoću promjene.
One od kojih vam zaigra srce, probudi ponos i iz petnih žila vam dođe da viknete:
KRAJ!
Bravo Sirena!
Odlično, kao i uvijek.
Piši češće.
Tekst ti TOP kevo…..TOP!
Stvoriće Crna Gora nekog novog Mila. Možda će se zvati Jovo, Lazo ili Božo, ali biće cipan cili isti ovakav kakav je bio ( i ostao) Milo.
Pošten tekst. Iskren.
Ne slažem se samo da je on nas izabrao. CG stvara ovakve dilbere, stvara Gospodare. Milo je taj profil samo nadogradio…
Još će vladati…zapamtite…perfektno odrađen zaplet. I sretan kraj. Glavni glumac ipak odlazi u noć. Živ, zdrav i punih bisaga…
Tuga je kad se za ovakav tekst mora reći da je odraz naše stvarnosti. A on to jeste.
Fenomenalno.
mene je sve jasno ođe osim ovoga naslova: coitus reservatus!! što je to, je li nešto ka konji u rezervatu? u slobodnom prevodu.
Coitus reservatus (coitus, “sexual intercourse, union” + reservatus, “reserved, saved”), also known as sexual continence, is commonly thought of as a form of sexual intercourse in which the man does not attempt to ejaculate within his partner, but instead attempts to remain at the plateau phase of intercourse for as long as possible avoiding the orgasm and seminal emission.
a?
Drugim rijecima, tucas nekog u zdrav mozak, a neces da zavrsis, igras se na samoj granici :)
I nije važno da li on nas izabrao ili smo mi njega..Važno je da se on najbolje uklopio,da je nadograđivao sebe na najgori način,da je budio u narodu ono najgore,najstrašnije ljudske osobine.I,najgore od svega,što te osobine ima veliki broj crnogorskog naroda,svi oni koji se njemu dive..I još gore od svega,on je i najmlađima bio uzor.Zar je normalno,dragi moji prijatelji,da se djeca cijene po firmiranim stvarima,da iz “školske uniforme” uskaču u džipove,da požele ostvariti i proživjeti sve za par godinica?!Sve je “lijepo” bez rada i reda,sve je ok što je na prevaru stvoreno..Što ćemo raditi s njima,a previše ih je i lako se mogu prepoznati po nadmenom i podrugljivom osmjehu i ruganju na sve ono što se poštenje zove.Što s njima..a naši su?!A Vama,Mala Sireno,najljepše hvala na još jednom,predivnom tekstu!I ako i ovaj put omanemo,ako se ljudi ne dozovu pameti,ja ću se odreći svoje države i državljanstva..jer ne želim pripadati onima koji ljudi nisu..
Odstampala sam ovaj tekst i zalijepila ga na zid pored postelje:da bih mogla da ga pomilujem rukom dok ga citam!
.I još gore od svega,on je i najmlađima bio uzor.Zar je normalno,dragi moji prijatelji,da se djeca cijene po firmiranim stvarima,da iz “školske uniforme” uskaču u džipove,da požele ostvariti i proživjeti sve za par godinica?!Sve je “lijepo” bez rada i reda,sve je ok što je na prevaru stvoreno..Što ćemo raditi s njima,a previše ih je i lako se mogu prepoznati po nadmenom i podrugljivom osmjehu i ruganju na sve ono što se poštenje zove.Što s njima..a naši su?!
Antonella,e ovo sto si napisala to je tek:COITUS RESERVATUS!
Ovaj tekst je vrh!
Odlicno. Ja zelim imati ovakvu energiju kad budem imao 38. (Ono sto definitivno ne zelim kad porastem to je da postanem cinik.)
Samo jedno mi nije jasno, ovo da “neko konačno upali svijetlo u ovom mraku”. Mozda sam pogresno razumio, ali zvuci mi kao da se ceka Godo, neko ko ce nas izvuci iz svih problema, neki Mesija na koga cemo prebaciti breme svake odgovornosti, a kasnije i krivice, neki vodja koji ce dati nadu a zasjeniti cinjenicu da ne postoji kriticna masa, da je narod zivkonikolicevski, da su oko nas kreature koje mi sustinski ne razumijemo (ne razumijemo njihove porive, strahove i komplekse), te da nas sama ideja o vodji ustvari vraca na pocetak.
A shterika ipak ima, i vi ste jedna od takvih, i cinite sasvim dovoljno da licnim primjerom razgrnete mrak. Ja znam da to (vamai nama) nije dovoljno, ali ako vam kazemo da vas razumijemo i da ste medju svojima, mozda vam mozemo barem ponuditi mogucnost da se osjecate kao kod kuce, i da znate da ipak IMA NAS! Pa polako, tunelom, ka izlazu, sa shterikama i lampadinama, i siguran sam da ce se prikljuciti i mnogi drugi!
objavljen je ziro racun za sterike…
Je li time zelite meni nesto reci?
svima koji cekaju Godoa…
U tome se ne prepoznajem.
Vladimire,
i meni je potpuno nejasno kako mislite da nas ideja o vodji vraca na pocetak.
Posle Milutina I Djukanovica, i ta rijec na zalost dobija negativnu konotaciju, te se dozivljava kao vodja ili lider ovaca, a ne ljudi, a vodjstvo kao stavljanje na celo sistema koji podrazumijeva diktaturu, sto je apsolutna glupost, spram onog sta ta rijec u sebi stvarno nosi.
Ako kazes IMA NAS, onda jos jednom ne razumijem kako nas ideja o vodji, lideru vraca na pocetak. Ako idemo polako tunelom ka izlazu, sa sterikama i lampadinama sta nas ceka kad dodjemo na izlaz iz tunela? U koga ja, ti i mnostvo da pogledamo? Ja ne vidjeh nijednu organizovanu kolonu, a da nema svoje celo. Celo je ono sto odje i te kako fali…
Pozdrav!
sireno,
ja vidim napredno drustvo kao skup svjesnih pojedinaca, individualaca, bez vodje i neophodne organizacije. Za Crnogorce pojam o vodji (cak i ako nije pretjerano autoritaran) ne znaci da shvataju rijeci mudrijega od sebe (mozda je to nekad bilo, danas ga ne vidim), nego “lijepo li ne moramo nista raditi ni mislit, daj da prebacimo svu odgovornost na ovoga kukavca sto se narocito istice”. Za razliku od toga, ja predlazem da svako od nas pogleda u sebe umjesto gore u lice vodje, i da sam za sebe nadje izlaz iz tunela. Sve ostalo se po meni pretvara u svoju suprotnost, pogotovo na nasem prostoru.
Rame za plakanje i tugovanje shto smo nemocni i neslozni,
je blizu SRCA VELIKOG CHOVJEKA, MALE SIRENE,
tamo bih rado naslonio glavu i prolijevao potoke suza, dok ne ovlazi njena bluza.
Nekako se cudno osjecam i prije nego sto cu reci , ali moram …Prelijep tekst! Mozda i zvuci cudno ali ovu kolicinu emocija ne mogu tugom i cemerom u kom se nalazimo, mjeriti … Fantastican opis… vjerovatno bi mnogi od nas mogli da daju opis zadnjih 20 godina iz svog licnog ugla , ali previse hrabrosti bi mi trebalo da to uradim ..sama pomisao na to stvara nevidjeni ukus gorcine …a najvise bas toga Sireno- PREZIRA. Prezira prema svemu sto personifikuje On.
Prije svega Sireni , cestitam na hrabrosti , a mi ostali zamislimo se …DOKLE VISE majku im njihovu …!!!???