PODGORICA – Premijer Milo Đukanović sjutra će na konferenciji za novinare obavijestiti javnost da će podnijeti ostavku na tu funkciju, potvrđeno je agenciji MINA u vrhu Demokratske partije socijalista (DPS).
Arhiva prvih deset godina (JAVNISERVIS.ME © 2010)
visit new: javniservis.me
DONACIJA ZA SPOMENIK ĐORĐU TOMOVIĆU
#Građanski: Analiza upotrebe sredstava prinude u noći protesta 24.10.2015.
www.izvijesti.me
www.goosle.me
www.montopol.me
Tabla Prvog Crnogorskog Monopola
NA LICU MJESTA
Dopisnici: Johan Bretšnajder, Norton Kasperski, Slavomir Feud i vozač Džoud Džonson
Kotor – Februar / Mart 2012.
Beranselo – 23. Mart 2013.
Novogodišnji paketići
Ostani budan!
javniservis.me 
copy-paste mog prethodnog komentara
P. S. i to su Crnogorci. Čovjek koji je zavio u crno Crnu Goru – odlazi i vraća se kako mu se digne i kako stigne. Čovjek koji treba da ode jedino i pravo u doživotni zatvor – odlazi na uživanje plodova horrora koji je sam proizvodio.Uz trube i fanfare, kako će se vjerovatno i vratiti da spašava preživjele. Ko će smisliti dijagnozu ove pojave?? Ovo nije politika, ovo su najgori talozi kolotečine, kolektivna neuroza naroda koji živi u njoj do guše.
Управо тако, Ремемберу.
Sva naređenja sada je izdavao Squealer ili neka druga svinja. Napoleon bi se pojavio, nije ga pratila samo svita pasa, već je sprijeda stupao i crni pjetlić, koji bi kao neka vrsta trubača prije nego što Napoleon progovori glasno zakukurijekao: “Ku-kuri-kuuu!”….
O Napoleonu se više nije govorilo jednostavno kao o “Napoleonu”. Svi su mu se obraćali na svečan način, kao “naš Vođa, drug Napoleon”, a svinje su uživale u izmišljanju titula — poput Otac svih životinja, Užas čovječanstva, Zaštitnik ovčjeg tora, Prijatelj pačića, i tome slično. U svojim govorima Squealer bi sa suzama koje su mu curile niz obraze govorio o Napoleonovoj mudrosti, dobroti njegovog srca, dubokoj ljubavi koju je osjećao za sve životinje; posebno za nesretne životinje koje, još u neznanju i ropstvu, žive na drugim farmama. Uobičajilo se da se Napoleonu pripisuje svako uspješno ostvarenje i svaka sretna okolnost. Često se moglo čuti kako jedna kokoš govori drugoj: “Pod vodstvom našeg Vođe, druga Napoleona, snijela sam pet jaja u šest dana”; ili bi dvije krave, uživajući u vodi na pojilištu, znale uzviknuti: “Zahvaljujući vođstvu druga Napoleona, kako nam prija ova voda!”
Opće raspoloženje na Farmi dobro je izraženo u pjesmi nazvanoj “Drug Napoleon”, koju je sastavio Minimus, a glasila je:
Prijatelju nahočadi!
Izvoru blaženstva!
O kako moja duša govori od čuvstva
Kad sretnem pogled tvoj
Smirenosti i odlučnosti spoj
Poput Sunca na nebu
Druže Napoleon!
Ti si stvoritelj
Svega što tvoja bića vole,
Pun trbuh dvaput dnevno,
Svježa slama za počinak;
Svaki četveronožac, velik ili malen,
U staji svojoj miran ima sanak,
Dok bdiješ nad svima
Druže Napoleon!
Kad bih imao potomka,
Prije no što bi odrastao do krmka,
Još kao dojenče
Morao bi naučiti
Vjeran i iskren tebi biti.
Da, prvo u životu uzviknuo bi on
“Druže Napoleon!”
Napoleon je bio zadovoljan pjesmom i naredio je da se napiše na zidu velike suše nasuprot Sedam zapovijedi. Iznad pjesme nalazio se Napoleonov portret u profilu, koji je bijelom bojom nacrtao Squealer. – Džordž Orvel, Životinjska Farma
Ovaj esej sam dobila jos prije 4-5 godina. Objavljujem ga bez potpisa studenata, iako vjerujem da bih dobila njhov pristanak.
———–
…I o jednom prasetu drugačijem od ostalih
„… A dani su, jedni za drugim, nošeni neumoljivom stihijom vremena, prolazili… I sa sobom odnosili mnogo toga… Životi su se kotrljali uzanim sokacima vremena… Činilo se, svakim danom sve više nasumice… Skoro neprimjetno, nemaština i nesigurnost su se preko noći uvlačile u mnoge domove. Preduzeća su se zatvarala, a svinje ostajale bez posla i sigurnog izvora prihoda.“
Jedno malo prase nije moglo da shvati šta se događa… Normalno, bio je još mali. Gledao je svoju majku svake noći kako zabrinuto odlazi na spavanje. A ujutro kako zabrinuto ustaje i odlazi na posao. I tako iz dana u dan.
Malo prase je završilo osnovnu školu, potom srednju i upisao je fakultet. Bio je među najboljim đacima. Ali se odvajao od ostalih odličnih učenika. Malo je komunicirao sa ljudima oko sebe. Uvijek je nešto čitao, bilježio, postavljao „čudna“ pitanja profesorima i interesovao se za stvari koje baš i nijesu bile popularne za omladinu. Često je bio i ismijavan zbog toga, ali njemu to nije smetalo. Živio je u svom svijetu, kakav god on bio.
Upisao je fakultet. I dalje je bio među najboljima. Na fakultetu su počele da se organizuju razne debate. Prase je učestvovalo na svima. Bio je učesnik gotovo svake rasprave koja se vodila na fakultetu. I bio je iznenađujuće dobar. Mnoge njegove kolege nijesu mogle da povjeruju. Na svako pitanje je znao odgovor, bio je upućen u svaku sferu života, bio je izvandredan. Ravnopravno je parirao gotovo svakom profesoru na fakultetu, jer nije bilo teme o kojoj nije mogao da iznese argumentovano mišljenje i shvatanje. Ali tada počinju sve njegove nedaće. Profesori počinju da ga prijeko posmatraju, doživljavajući njegovu slobodu govora kao atak protiv njih samih. Pronalazili su se u svakom njegovom govoru, izgovorenoj riječi i to im, naravno, nije odgovaralo. Pokušali su na različite načine da uguše njegovu slobodu. Najlakše im je bilo da ga „ucijene“ , tj. ako budeš govorio u našu korist, podržavajući naše stavove, bićeš veoma uspješan i dobro situiran, jednom riječju – ništa ti neće faliti. Bili su veoma iznenađeni negativnom reakcijom praseta. Ko još odbija sigurnost oličenu u novcu, dobrom i ugodnom životu. Uostalom, zar nije to o čemu sanja čitav život? Izgleda da nije bilo.
Prasetu nikada nije bila jasna ta uznemirenost rukovodioca kada ih nikada nije pojedinačno prozivao. Sva njegova polemisanja su predstavlja dio njegove kritičke nastrojenosti, prema stvarima i osobama koje su ga iritirale i ugrožavale njegov način ka postizanju uspjeha. A najinteresantnije je bilo to što nikada nije govorio u prazno, iznoseći samo kritike, nego je uvijek iznosio i svoje poglede, ideje koje su veoma bile inspirativne i koje su imale smisla, koje su na kraju krajeva obećavale da može doći do promjene društva u kojem su se „ preduzeća zatvarala, a svinje ostajale bez posla i sigurnog izvora prihoda i društvo u kojem se pojavljuju svinje po kontejnjerima i po lokalnim smetlištima tražeći način da prežive“ . Očigledno je da su se mnogi pronalazili i da im to nije odgovaralo. Nainteresantnije je bilo to što ostala prasad nijesu reagovala na ideje svog kolege. Mnogi od njih su znali da je on zaista u pravu, ali su išli linijom manjeg otpora ili uopšte nijesu htjeli da zakorače u svijet koji je drugačiji od onoga koji je tada vladao. „ Jeste, u pravu je, ali bolje mu je da ćuti, nikada neće naći posao, previše se eksponira…“
Malo prase je završilo fakultet., naravno sa najboljim ocjenama. Dugo poslije završetka studija nije mogao da nađe posao. Uvijek je postojao neko „bolji“ . Na kraju biva zaposlen kao knjigovoća u jednoj privatnoj firmi. Imali šta gore od svakodnevnog provjeravanja brojki, bez mogućnosti da se ispolji kreativnost, energija, da se uspostavi komunikacija sa ostalima. Na tom poslu je radio veoma kratko, nije mogao izdržati da bude zatvoren među četiri zida. Tragao je i dalje za svojim snom, za radnim mjestom gdje će moći da primijeni svo svoje znanje koje je stekao na studijama. Uostalom, zar nije bio najbolji? Zar to nije bio dovoljan razlog da odmah nađe posao? Zar nije trebalo da mu država omogući sigurno zaposlenje? Ponavljam, bio je najbolji.
Jeste bio je najbolji, ali bio je protiv režima i njegovih prljavih igri. Prase je bilo veoma tužno saznanjem da ne postoji niko u njegovoj državi ko je kompetentan da valorizuje njegovo znanje. Danima je sjedio u svom sobičku i razmišljao o situaciji koja ga je zadesila. Znao je da su njegovi ideali srušeni i da sam protiv svih ne može. Shvatio je da su mu potisnuli sve njegove vrijednosti koje je gradio od prvog razreda osnovne škole, shvatio je i da je društvo izgubilo šansu i da nešto promijeni. Bio je veoma ogorčen. Međutim odlučio je da neće ćutati. Ako su mu oduzeli sve one čari koje su činile spokojan život, nijesu mu oduzeli slobodu govora. Uostalom nikada ništa i nije imao. Uvijek su živjeli skromno. Nije imao šta da izgubi. Pošao je u obližnjoj redakciji jedne od nezavisnih štampi i obećao im odličan tiraž ukoliko mu daju posao. I od tada je ponovo postao student. Prozivao je sve moguće profesore, političare, direktore svih onih firmi gdje nijesu htjeli da mu daju posao… Njegova rubrika postala je najčitanija. Uskoro je dobio ponudu da radi kao voditelj na televiziji. Prihvatio je. Bio je jedan od najpopularnijih javnih ličnosti u njegovo doba. Svojim pitanjima malo koga je ostavljao ravnodušnim, malo ko je znao da mu odgovori, najelitniji gosti njegove emisije bili su izgubljeni u prostoru i vremenu kada su se sučeljavali sa njim. Sjetite se, pa zar uvijek nije bio najbolji. Ubrzo poslije toga ostao je bez posla. Više nije postojala nada da će ga i naći. Međutim ovog puta nije pokleknuo. Koristio je svoje slobodne dane šetajući, komunicirajući sa ostalim svinjama, pišući, čitajući i provodeći sate u parkovima gdje bi satima sjedio i pričao sa prasićima.
Voljeli su ga mladi. Svaki dan su ga nestrpljivo čekali u „njihovom“ parku da im priča svoje bajke. Jednog dana nije došao. Bili su tužni i otišli su da ga potraže. Našli su ga kako sjedi u fotelji svoje oronule kućice, gotovo na samrti. Imao je snage tek da kaže – Umirem sam, siromašan, ali srećan, jer bio sam slobodan.
I na kraju. Pretpostavljam da ćete se i ovoga puta pitati kakve ovo veze ima sa Ekonomikom preduzeća. Pa i nema. Ovo je samo bila reakcija na jedan od ranijih seminarskih radova i pokušaj da konačno shvatimo da ako želimo promjene da to ne možemo postići krijući se iza ovih radova, već… Sigurni smo da znate kako.
Ko je Djukanovic?
Pa, Sanader, zaboga!
Niko ka Crnogorci nije volio. Nikolu, Ljenina, Staljina, Marksa, Tita, Zloba i Mila,
jer ko smo mi bez GOSPODARA,
ko ce gospodara branit od podrepnih muva,
ako mi ne dezuramo oko shupka.
Dvadeset je i prvi vijek,
i josh se ljudi osjacaju nule, ako nemaju GOSPODARA na samar,
da ih jashe, zashto nas je BOG kaznio,
da uvijek podilazimo DJELU&LIKU,
i umjesto svoju,
na zidu, da narod vidi,
objesimo NJEGOVU SLIKU.
Tuzni skupe crnogorski,
neka je njemu veliki srecni put u svijetlu buducnost,
a dabogda se vrnuo, kad ja budem za njega otisha.
A ima li imunitet kad ode?
Ima sve dok mu je partija na vlasti, a on na njenom celu.
uhij, to je lijepo pitanje, na koji način je postigao dil sa zapadom, i je li dugoročan, i može li se oborit.
—
Imam ideju, volio bih da $utra kad ovaj sađe, da se pojavi vijest o tome sa naslovom
“PORUČITE ODLAZEĆEM PREMIJERU… (BEZ CENZURE)”
đe bi ga ljudi častili svime što misle o njemu i Mafiji, i da se to onda, kompletna stranica sa mišljenjiima velikog broja komentatora u obliku mejla proslijedi Đukanoviću, Vladi, i medijima, i slično.
Mislim, ono, kad već ne postoje uslovi za neke proteste, da bar ovako iskažemo svoje mišljenje.
Samo da ne zaboravimo – moc je tamo gdje je Djukanovic, pa da je predsjednik mjesne zajednice to bi bila najvaznija institucija. Njemu i svim njegovim f&f je mjesto u zatvoru, nakon utvrdjivanja i oduzimanja imovine za koju se ne moze utvrditi porijeklo! A, i za ratne zlocine!
Sve dok se to ne utvrdi, dok prava opoziciona javnost ne natjera institucije sistema da obave ovaj posao, protestom ili bojkotom, stvar nije zavrsena, naprotiv – to je korak unazad!
“Sve dok se to ne utvrdi”…utvrđeno je, g-ce Mirjana, ali to je pasivno stanje. Svi mi znamo da taj čovjek treba da odgovara za teška kriminalna djela koja je počinio prvo svom, a onda i susjedskim narodima.
Kad će se steći uslovi da pasiv postane aktiv i da ovaj čovjek bude ODMAH uhapšen? Kad nestane monstuozni sistem koji je inplementirao, a koji takođe čini i aktuelna (aktivna) opozicija. Kad će nestati ovaj sistem? Ne znam, ne izgleda mi da će se to desiti brzo. Ne izgleda mi da će brzo doći do promjena, ne onakvih kakve vi ili ja želimo. To je, nažalost, činjenično stanje.
Ali naš fight se nastavlja, nema drugog puta.
Tako je!