Zalažem se za adekvatno mjesto ekonomije u čovjekovom svijetu

Kako stvari mijenjati? Znam što je meni činiti – nastojati da se ponašam u skladu sa principima koji su i viši, i širi, i dublji, odnosno obuhvatniji od pukih ekonomskih principa

piše: Mirjana Kuljak

U svoj ovoj situaciji, koja nije od juče i koja je bila vidljiva godinama ranije, čak i iz naše zabite lokalne intelektualne i narušene profesionalne etičke perspektive, zadovoljstvo koje, ipak, mogu da imam jeste što o ovim stvarima nisam ćutala i što sam se borila i borim za kritički pristup ekonomskoj struci i ulozi koju igraju intelektualci, akademici, profesori, dr, mr, mediji, institucije i sl.

Ispred suvog znanja stavljam kritički odnos prema njemu, etiku prilikom njegove primjene i holistički pristup. Znanje, naravno, cijenim, ali istovremeno i dovodim u pitanje, uvažavajući epistemološki problem regresije i načine da se on prevaziđe, bilo preko infinitizma, fundacionalizma ili koherencionizma (ovo da ispadnem malo pametna, ali vjerujte, malo koga u Montenegru interesuju ove stvari).

Takođe, činim sve sto je u mojoj moći da na postavljenu temu efektivno i smisleno djelujem, u okruženju u kojem živim. To često biva sasvim pogrešno shvaćeno, što iz neznanja, što iz nespremnosti da se suočimo sa neznanjem, a sto iz pragmatičnih razloga da se ne izgube materijalne pogodnosti.

Kako stvari mijenjati? Znam sto je meni činiti – nastojati da se ponašam u skladu sa principima koji su i viši, i širi, i dublji, odnosno obuhvatniji od pukih ekonomskih principa reduciranih na neoklasičnu ekonomsku misao, a pragmatično istorijski produženu na neoliberalnu globalnu praksu, i to ne samo kad je riječ o struci vec i o ostalim aspektima čovjekovog bivstvovanja.

Moze se nekome učiniti da “propovijedam” protiv ekonomije, ali se ustvari zalažem za adekvatno mjesto ekonomije u čovjekovom svijetu, koji pored materijalne ima i biološku, i duševnu, i duhovnu, i emotivnu komponentu, a opet je taj čovjekov svijet samo zrnce u nama nepoznatom kosmosu.

Podjestiću na rijeci Viktora Frankla koji kaže da je za budućnost jedne nacije (dodala bih, čovječanstva) od prirodne i nuklearne katastrofe pogubnija moralna katastrofa i dodajem – iako se na individualnom nivou nekome može, na kratak rok, učiniti da može da profitira na bazi lazi i prevare, a na socijalnom nivou da se čak izgradi čitav sistem koji se bazira na pretpostavci sebičnosti ljudske prirode, ipak su i pojedinačan ljudski život i istorijsko pamćenje dovoljno dugi, a epistemologija dovoljno razvijena, da dovedu u pitanje pouzdanost ove pretpostavke i na njoj zasnovanom stanovištu o konačnosti sadašnjeg poretka stvari (“kraja istorije”). Srećom!

Dakle, ja se nadam i vjerujem u “ostatak” ljudske prirode, u ono što nam je jos uvijek nepoznato ili bar u ono što autor u ovom tekstu kaže:

“Solidarnost među ljudima, respekt za druge, međusobna pomoć. Bez pohlepe.”

Pozdravljam poštovane učesnike ovog bloga i želim vam svaku sreću!