Odlomak iz romana Moravagine 
(1926.) , švajcarskog pisca Blez Sandrara
Sve se miče, sve živi, sve se kreće, sve se propinje, sve se isprepliće. Čak su i apstrakcije razbarušene i oznojene. Ništa nije nepokretno. Ništa se ne može izdvojiti. Sve je aktivnost, usredotočena djelatnost, oblik. Svi oblici svijeta tačno su izmjereni i svi potječu iz istog kalupa. Očito je da je kost šuplja, da se vidni živac račva u deltu i da se grana kao stablo, te da čovjek hoda uspravno. Onaj okus kiseline koji se diže iz naše utrobe potječe iz morskih dubina, od riba, od naših najdaljih predaka, a onaj epileptični drhtaj pokožja star je kao sunce.
…
Živo se biće nikada ne prilagođava svojoj sredini i svom okolišu, ili pak, prilagodivši se, umire. Borba za život jest borba za neprilagođenost. Živjeti znači stalno biti različit.
Obavezni odgoj završava najdivotnijim gušenjem individualnosti. Djecu podučavaju konformizmu. Utuvljuje im se strahopoštovanje prema formalizmu. Pristojnost, dobar ukus, lijepo ponašanje. Francuski porodičan život se odvija u svečano smiješnim i zastarjelim ceremonijama. Dosada je jedino čudo. Jedina težnja mladog čovjeka jeste da brzo postane funkcioner, kao i njegov otac. Bilježništvo, administracija, pogrebne svečanosti, tradicija. Sentimentalna inflacija, a nigdje čovjeka. Čak i na zabavama govore o svom poslu. Osjećalo se da su privrženi neizmjernom radu kojem pripada i njihova razonoda i njihov odmor. Troši se. Bez računa. Nezasitost, radost, raskoš, pjesme, plesovi, nova muzika. Brojna društvanca. Rekordi. Putovanja. Visine, udaljenosti, ilustracije, sportovi. Govori se o konjskim snagama. Radi se prema najsavremenijim postupcima, svi poznaju posljednja tehnološka dostignuća. Svi slijepo vjeruju u nova božanstva. Čovjek se daje. Troši se. Bez računa.
javniservis.me 
Komentariši