Da nam nijesu utekli, sigurno bi ih uhapsili

izvor: e-balkan.net, Jasmina Muminović

Crnogorska policija više ne traži trojicu saradnika odbjeglog Pljevljaka Darka Šarića – Gorana Sokovića, Dejana Šekularca i Draška Vukovića, jer se više ne nalaze u Crnoj Gori. Pobjegli su, kako kažu, sa lažnim putnim ispravama ili mimo regularnog graničnog prelaza.

Ovo šturo objašnjenje na vrhuncu dokazivanja sveobuhvatne borbe protiv kriminala je, priznaćete, konstrukcija, koja vrijeđa logičku inteligenciju i najvećeg laika. Posebno, nakon javnog istupa ministra pravde Miraša Radovića, koji se hvali strategijom tajnog potpisivanja Sporazuma o izručenju svojih državljana sa Srbijom, nekoliko dana prije nego što je to najavljeno, osmišljena kako bi se kriminalci uhvatili na prepad.

Kada su pobjegli, preko kojeg prelaza i gdje, policija ne saopštava, a građani su ostali uskraćeni i za odgovor na dvojbu da li se takve tvrdnje temelje na pouzdanim saznanjima ili su samo u domenu pretpostavki, odnosno, njihovog logičkog zaključivanja.

Kako bilo, ova ozbiljna služba, upros činjenici da su trojica Šarićević bliskih saradnika, optuženih za šverc više od dvije tone kokaina, do nedavno bili slobodni građani, u susret pripremama za potpisivanje famoznog Sporazuma i pokušaja njihovog hapšenja, sebi nije smjela da dozvoli taj „luksuz” i ispusti iz vida i to baš samo nekoliko dana ranije.

Kako su se „planski i koordinirano” pripremali na hapšenja, najbolje ilustruje činjenica da od nadležnih sudija nijesu bili pribavljeni ni nalozi za pretres kuća ovih bjegunaca, iako nije neophodno, već su se oslonili na gostopriman odnos domaćina, uvriježen u crnogorskoj tradiciji. Tako je i bilo, a zašto ih i ne bi zvali u kuću, mogli su čak i gozbu da im prirede, hranu, iće i piće. Zašto da ne, to je cijena slobode, treba je proslaviti.

Ipak, u jednom slučaju, inspektori nijesu čak ni ulazili u kuću, vjerujući na riječ familije. A i zašto bi lagali, nije Šarićev „kurir” tako naivan, pa da ih čeka, a i u žurbi da pohapse one „nespremne”.

Za crnogorsku javnost ovo nije ništa novo, već isti scenario u drugim ulogama, ponovoljen iz januara ove godine, kada je i sam Šarić „nestao” iz malene Crne Gore.

Ministar Radović i za to ima odgovor i opet je riječ o hvalospjevu „uspješne i energične” akcije, jer su naši uhapsili šest od 18 osoba, čija izručenja Srbija traži od Crne Gore, a u toj zemlji je pritvoreno 12 od ukupno 70-tak srpskih državljana za kojima je crnogorski Interpol raspisao potjernicu.

Međutim, frapantna je reakcija zvanične Srbije, zapravo reakcije uopšte nije ni bilo, kako ni u istupima njenih državnika, tako ni putem plasiranja naručenih tekstova u nekim tamošnjim medijima. Zašto Srbija ćuti na propuste Crne Gore u hapšenju tri najtraženija bjegunca, na osnovu novog Sporazuma, da li je u pitanju neka nova „trgovina”, viši interesi ili nešto drugo, za javnost je ostala nepoznanica.