Historija i histerija

Naš narod opsjednut je nečim što se zove povijest. A kako ne bi bio kad se ona stalno ponavlja. Pitanje je zašto se ponavlja?

Kad govorim engleski imam običaj reći: „Whenever I hear the word history, I see a guy talking. And all I hear is his-story. History. “ Dakle, čujem nečiju priču. Na njemačkom se historija lijepo kaže Geschichte – priča. Na talijanskom storia – priča. Na našem jeziku kaže se povijest što će reći pripovijest – priča. To je, dakle, samo priča o nečem što se dogodilo, priča s poukom koja će čovjeka nešto poučiti da bi se ono što je bilo dobro ponovilo, ono što je loše prevladalo, a sve to u kontekstu novog vremena.

Stare priče nisu pretendirale na istinu. One su čovjeku nudile simbolične slike sa svrhom da oplemene njegovu dušu i izvedu ga na pravi put. Zato je povijest bila arhetipska i legendarna. Nije mnogo vodila računa o faktografiji: faktografija je opasna budući se s njom lako manipulira. Faktografija predendira na istinu, a budući je nužno kontekstualna, konfuzna i kontradiktorna, ona ne može biti istina. Iz tog razloga faktografija je simulakrum, vrlo opasna rabota koja naivnog čovjeka lako zavede u sumračni labirint očaja i zločina.

Povijest se, dakle, može prenositi kao mit čija je svrha odgojna (bavi se gojenjem duše i karaktera) ili kao laž čija je svrha subverzivna (bavi se destrukcijom duše i karaktera). Budući da se neke stvari teško prevladaju, ilirski carevi Rima su ponekad posizali za institucijom koju su zvali zabrana spominjanja (damnatio memoriae). Činili su to da bi se sadašnjost, a preko nje budućnost oslobodila tereta zlih činjenica prošlosti. Te zle činjenice  – zlodjela počinili su zlom opsjednuti ljudi i ako čovjek sebi dopusti da se uključi u to vrzino kolo, gotov je. Malefactum (zlodjelo) tako postaje male fatum (zla kob). Vladari – gojitelji svijeta i čovječanstva porušili bi spomenike, zapalili knjige, a ljudima zaprijetili da ne spominju zlo pod prijetnjom najoštrijih kazni i kletvi.

Povijest je tako stara učiteljica života koja nas uči da ponekad treba stvari zaboraviti da bismo mogli nastaviti živjeti. Da pojednostavnimo stvari do kraja. Danas smo svjedoci kako povijest koriste diskreditirani demagozi u dijabolične svrhe. To su oni koji ništa nemaju pokazati ni ponuditi narodu do primitivnih i mračnih obmana. Oni su paralaže koji predvode paradržave – simulakrume koji ne mogu ispuniti osnovnu svrhu države: suverenitet, slobodu i prosperitet.

Budući da nemaju nikakvu ideju ni viziju, sve što im preostaje je pretvoriti historiju u histeriju. Ovih dana mufija Zukorlić kao zlokobni krnjeval predvodi u povorku SS maškara koji idu na tzv. Hadžet da odaju poštu strijeljanim pripadnicima SS Handžar divizije. Podsjeća to na povorke ustašoidnih maškara s Bleiburga kao i na one koji idu „Stopama pobijenih“ kako se zove mračna „novina“ širokobriješkog crnog bratstva. U Srbiji imamo hodočašća na razne pomene pomene pobijenim Četnicima iz Drugog svjetskog rata, u Sloveniji belogardejske memorijale i tako dalje u nedogled… Ako nas išta povijest uči, ona uči da oni koji idu stazama pobijenih moraju stići na stratište. Drugim riječima oni koji hodaju stopama pobijenih, bit će pobijeni. To je arhetip koji određuje sudbinu čovjeka. To je toliko jednostavno da i malo dijete to razumije.

Dakle, oni koji nište ne nauče iz prošlosti, koji je ne uspiju prevladati, osuđeni su na ponavljanje. U našem slučaju ponavljaju se bratoubilačka klanja. To je naša zla kob koju već jednom MORAMO prevladati.

Domagoj Nikolić