Dr Goran Jovanović: HASTA SIEMPRE COMANDANTE !

Umro je Tonći Praci. Prijeki sud medicine nije mu ostavio ni najmanju šansu. Neumitna blizina i izvjesnost današnjeg dana mjesecima me pritiskala. Nekad bi najradije mijenjao svo svoje znanje medicinske nauke za česticu laičke nade. Prilično davno su mi se u svijest urezali stihovi Danila Kiša koje je napisao na vijest o smrti Mire Trailović 15.08.1989. , dva mjeseca prije sopstvene smrti: „Kakav dobro obavljen posao, Smrti, kakav uspeh, srušiti takvu tvrđavu!…”

Tonćijevo tanko, ali žilavo tijelo nije bilo ni nalik moćnoj utvrdi. E, nije dobro obavljen posao, Smrti! Praci je svakodnevno živio feštu, sportsku tribinu, pozorište na gradskim pločnicima, fanfare, mažoretke, urnebesne pijanke. I kada se posljednjih mjeseci liječio u Kliničkom centru Crne Gore zasmijavao je med. sestre i pacijente. Prepoznavali bi ga po holovima klinike i u kafiću dok se iskradao da zapali cigar ili popije pivo. „E ovo je onaj stari Beštija iz Kotora“, poluglasno su komentarisali momak i cura za susjednim stolom. Uprkos dugotrajnoj životnoj autodestrukciji, teškoj operaciji i ciklusima hemoterapije do samog kraja iz njega je izbijala jaka životna energija.Nedavno smo se čuli telefonom, onako oslabljen, izmučen, kroz bolan osmijeh mi je odgovorio ono njegovo čuveno „O'ma ja!“.

Kako nekome sa strane opisati ko je bio Tonći Praci? Nekadašnji pomorac, kasnije radnik u Industriji ležajeva i nadasve boem na neki poseban, kotorski način. Ali još više kapo baštona, feštađun, neizbježni statista u više filmova koji su snimani u Kotoru, Beštija od osnivanja, popularni „el comandante“, najveći oriđinal našeg vremena i urbana legenda našeg grada. Lik kakvog najbolji scenarista ne bi osmislio. Uvijek za veselje, pjesmu, škerac i beskonačno lumpovanje. Galiotsko samopouzdanje, ulična inteligencija, gradska lukavost koja je još simpatičnija kad proviri kroz nezgrapne kulise alkoholnih noći. Čovjek sa društvene margine, a opet u centru svih kotorskih zbivanja. Svoj i svačiji, naš i ničiji. Maskota karnevalskih svečanosti, simbol kotorskog navijanja. Niko više neće onako umjeti podići cijeli bazen na noge. Organizatori velikih takmičenja koji skupo plaćaju animatore gledališta mogli bi samo da sanjaju onakvog meštra.

Neprocjenjiva je bila njegova sreća kad prošvercuje pivo na vaterpolo utakmicu. Prijetnje sudijama, iskolačene oči, žestoko beštimanje. Išao je i na gostovanja Primorca, bio je ikona betonske tribine Bokelja i utakmica „trash“ lige. Bezbrojne anegdote i doživljaji, često izmiješani sa fikcijom, komične i na momente apsurdne situacije i sve to u jednom životu. Pracilone ga je živio po svojemu i uz dosta „petrolja“. Jedini kompromis je bio ako nema piva, onda može gemišt ili rakija. Iako mu je kamera bila naklonjena, niko nikad nije snimio film o Tonćiju. Snimali smo ga foto aparatima, mobilnim telefonima da ostane za neke nove generacije i za nas kad nas sjećanja stisnu.

Otišli su Prkač, Ojla, Ljubina, Mira Euro, sada i Tonći. Jedan Kotor polako nestaje, odlaze relikti nekog sretnijeg vremena koje je dio nas dobro upamtio, dio na momenat ugrabio, a današnja mladost propustila. Mi brojimo kruzere i radujemo se strancima po kotorskim pjacama i njihovim devizama. Svijet nam je stigao u Kotor, a sa kotorskih ulica tiho odlaze oriđinali. U vječnost. Sve je nekako kao u pjesmi Ramba Amadeusa „Otiš'o je svak ko valja, neki vani, neki ka nebu, ostala je samo fukara i raja, i mi s njima na bijelome ‘lebu.“

Zbogom prijatelju, žao mi je što te zbog daljine i obaveza neću moći ispratiti na posljednji počinak.Osim tvoje porodice i prijatelja ispratiće te tvoje Beštije i tvoji ćitadini. Ostaje mi u obavezi da uskoro još nešto učinim za tebe, što sam ti nedavno obećao. Nešto, što će sačuvati uspomenu na tebe i učiniti nas ponosnim. Hasta siempre comandante!!!