Domagoj Nikolić: Osvrt na knjigu „Balkanska traganja“ Miška Đukića

Skoro sve što smo naučili je krivo. Mudrost i istina ne nalaze se u knjigama i školama. Dobri đaci su preučili i tako još dalje odmakli u ludost. Zablude su korjenite. Svako pravo učenje započinje s odučavanjem.
Svijet se pretvorio u otvoreno polje bez granica. Između kaosa i čovjeka ne stoji ništa. Ništa nije uzvišeno: ravna ploha svijeta je dno. Prividna sloboda je najgore ropstvo, a privid otvorenosti krije zatvorske zidove ropstva i tiranije. Svijet je banalan i okrutan; njegova logika je profana. Svijet više nije svet, ogoljena pojavnost je zavodnik koji vabi u zabludu. Svi pričaju, nitko ne sluša. Svi pišu, nitko ne čita. Svi snimaju, nitko ne gleda. Nikoga nije briga. Ideja je iščezla, bitak se povukao, nastao je mrak. U nas su uprte zatvorene oči; ovaj svijet je samo san demona.
Za potvrdu gornjih tvrdnji nije potrebna posebna mudrost niti je uopće potrebno tražiti; sasvim je dovoljno protrljati oči, osvrnuti se oko sebe i konstatirati opće rasulo. Taj osjećaj stvara jezu. Kome, dakle, u takvom svijetu treba još jedna knjiga?
Pa ipak. Nekada se za knjigu govorilo da je čovjekov najbolji prijatelj. Putopis je bio suputnik, doslovno drug na putovanju, travel companion. Takve knjige nisu iz sadašnjosti; one prebivaju u vječnosti. One, baš kao duše, ravnodušno gaze plićake vremena i prostora.
Čovjek na putu samospoznaje mora krenuti od drevne i zaboravljene prošlosti, a na tom putu od knjige „Balkanska traganja“ Miška Đukića neće naći boljeg druga. Taj put je duboko osoban i nevezan za mišljenje gomile koja u zabludi osjeća sigurnost. Taj korak u prazno je junački čin, jer tek odbacivanjem laži čovjek u suštinskom smislu postaje čovjek, slobodarsko biće predano slobodi umjesto robovanju.
Učili su nas da je riječ tragedija grčka riječ koja dolazi od riječi tragos, na grčkom jarac. No, riječ je simbol, a prajezik Europe jest naš jezik, prastari simbolički jezik metafizike i filozofije. Simbol jarca je praslika tragača; on ide prvi, uspinje se na vrh isključivo vlastitom tvrdoglavošću, gonjem samo njemu poznatom vizijom i samo njemu dokučivim smislom. Jarcu ne treba ni hrane ni vode; sam se za sebe snalazi. Bivajući vječno na rubu, nikad ne zauzima mnogo mjesta: može skočiti sa stijene na stijenu ne zauzimajući više prostora od vlastitih papaka. Neumoran je, poduzetan, izdržljiv i samostalan, i na kraju uvijek uspije uspeti se na vrh. Podnosi pritom velike žrtve i svojom krvlju plaća tuđe grijehe.
U času dostignuća jarac na čaroban način gubi smisao zemaljskog postojanja i dostiže duhovno preobraženje. To je ujedno i njegova tragedija: traganje je završeno, put je probijen, cilj je dostignut. Oni koji budu išli njegovom tragom smatrat će da su sami, bez ičije pomoći, prošli utabanom stazom, a spomen na Jarića – Arisa samo će smetati njihovoj taštini. Trag puta tako riše njegovu osobnu tragediju i kalvariju koja donosi spas za čovječanstvo. Njegova sudbina je katarza, jer samo on jarić – aris ima karizmu i viziju svetovida, a njegov fizički nestanak postaje oslobođenje za posrnule duše koje bi bez njegove zvijezde vodilje zauvijek ostale u mraku i sljepilu.
Miška Đukića sam upoznao kada me na putu balkanskih traganja pronašla njegova knjiga. I danas u njemu vidim svetog jarca koji se vođen čistom vizijom vere ovim mitskim vrletima u potrazi sa smislom, gonjen nedokučivom čežnjom i mutnim osjećajem nedovršenosti koji se stapa s melankolijom. To je nad-ljubav, požrtvovnost, tvrdoglava upornost koja vidi smisao u besmislu. On je vlastitim nogama poput titana pregazio i opkoračio ovu našu čemernu zemlju te na svojim putima našao bezbroj znakova stare slave koja je danas napuštena baš od onih koji je najviše trebaju i baš od onih koji bi je trebali najviše braniti. Ona leži prezrena, survana u prah i pepeo pored dobro utabanih besmislenih puteva kojima hitaju historijski krmci na putu kolektivne propasti. Mi smo ti krmci, mi smo ti od kojih smo oduvijek najviše strepili i ogorčeno se od njih branili. Naša konačna propast bit će oslobođenje od nas samih, naša katarza i preporod, naš spas on najgorih tirana koji uopće mogu postojati.
Ova knjiga nije linearna, već kozmička. Ona je stoga istinito i herojsko djelo nehajno prema preživljavanju poput prečistog srca koje zrači ljubav i mudrost. Ona nije za svakoga: ona je pisana kao putokaz dušama na putu samospoznaje, dušama koje tragaju za svrhom postojanja, za metafizičkom supstancom, dakle za Bogom. Ona je putokaz novim iskonskim teolozima. Ona je ohrabrenje tragačima koji će se osluškujući duh vremena odazvati na unutarnji poziv te krčiti unutarnje puteve koji vode do vlastite duše to jest do Boga.
Bez odgovora na suštinsko pitanje svrhe postojanja nikada nećemo shvatiti odakle dolazimo pa kako bi onda shvatili kuda idemo. Suština našeg traganja nije u guslenju o minulim vremenima niti u traženju utjehe, opravdanja i bijega od današnjih jada. Naprotiv, suština traganja je u osvajanju duhovne stijene, čvrstog oslonca s kojeg ćemo sagledati cjelokupnu istinu i tako pronaći odgovore na goruća pitanja današnjice. Tek ispravno poimanje sebe samoga postat će osnova za kvalitetno promišljanje ovosvjetovnog sadašnjeg trenutka, a djelujući ispravno sada i tu oblikovat ćemo život konačno vrijedan življenja. Traganje za iskonom tako postaje najbrži put ka budućnosti u koju je naš velikan već stigao, a nama ostaje ići za blistavim tragom koji vodi do zemlje divova i heroja, Slavije!
„Balkanska traganja“ će tek ostvarenjem ove velike ideje ispuniti i oživotvoriti svoj vanvremenski sveti smisao. Ona su u vječnosti trasirala (tragirala?) staze naše budućnosti koja će se nužno, kao i što priliči našoj svrsi i ulozi unutar porodice čovječanstva, odigrati kao tragedija, ali nama tragedija ionako mnogo bolje priliči nego ova bijedna bratoubilačka farsa.
I tako, Miško Đukić ostavio je zlatan trag na putu vječnosti. Utro je stazu kojom već nesvjesno kreću mnoge duše. A kud ćeš od toga većeg smisla i veće slave.