Lamme Goedzak: Izlazak iz vremenske omče

 Ja nijesam tražio omču. Stavili su mi je oko vrata, a niko me nije pitao. A i šta sam mogao tada , jer kada su to uradili bio sam još mali, i čak nijesam ni znao da je omča nešto što te steže oko vrata. Sjećam se da su konopac prebacili preko grede koja je bila žute boje. Zbog toga više ne volim žutu boju. Mada ne volim ni plavu, jer ako se plava udružila sa žutom, znam da više nije toliko dobra i da kod sebe krije nešto loše. Pa opet mi nije jasno, kako niko to ne vidi.Zašto ljudi ne gledaju boje? Zašto ne žele da se okrenu oko sebe, već hoće da  žive u iluziji? Koliko pitanja. A ja mislim da nikada neću shvatiti ljude. A možda ljudi nijesu ljudi. Možda su ljudi napravljeni da misle da su ljudi, a ustvari ne shvataju da nijesu to što misle da jesu. Pa kada ih pogledam stvarno mislim da možda i više nema ljudi. Svi su tako postali poput nekih  mašina. Svi rade isto, isto i misle, i svi žele gotovo identične stvari. I njihovi postupci u toku dana su manje više isti. Spavanje, buđenje, posao, odmor, trenutak odmora koji i nije odmor i opet spavanje. A ono što zovu slobodno vrijeme u trenucima između ustvari im služi da obavljaju fiziološke potrebe bilo primarne i li sekundarne. I to bi bilo sve. Upravo zato mislim da oko sebe svaki dan imam posla sa mašinama. Ubijeđen sam u to, jer znam da mašine ne ispoljavaju osjećanja i da ih nemaju, da nepoznaju bilo kakvu veću vrijednost, koju su nekada davno stvorili neki ljudi koji su zaista bili ljudi. Pitam se samo šta ih je pretvorilo u mašine. Kada mislim o tome uvjek dođem do istog odgovora, da je to malo parče obojenog papira, koje gledaju i skupljaju i tako im prolazi vrijeme. Ipak nad vremenom nemaju kontrolu, a ono je najvrednije, jer nikada se ne može vratiti ili zaustaviti. A opet i ja sam svjestan svega toga, ali sam ne mogu promijeniti ništa. Mogu razmišljati ovako cijeli period svog života, ali ako svi budu i dalje radili isto, i dalje mislili isto, onda ne postoji nikakva šansa da se bilo šta promijeni. Ustvari šta su promjene. Da li su promjene kada stanje koje traje dvadeset tri godine zamijenimo sa istim takvim stanjem koje će trajati do daljnjega? Da li je promjena kada umjesto žute grede vidimo narandžastu? Šargarepa je narandžaste boje, ali znam da i nju drže na štapu. Želim li da budem magarac? Ne. Ja ne želim, a ubijeđen sam da mnogo vas koji ćete pročitati isti tekst ne želite. Ali mi smo ovdje namagarčeni. Sužavanjem izbora između lošeg za kojeg znate da je zlo i lošeg koje ima iste ciljeve kao i ono loše samo u nekoj drugoj boji, vi ustvari nemate izbor. Uvjek je ponuđena jedna ista opcija. Promijeni se samo boja. Poput kameleona ideje onih koji žele da nas kontrolišu mijenjaju svoje boje, ali uvjek ostaju iste. Uvjek nas dovedu do toga da biramo između onog što nam nametnu isti ti. I onda se ispostavi da je izbor ustvari demokratski i vaš. I većina mašina zaista tako misli. Ako dok čitate ovo znate da izbor nije vaš, onda je ipak ostao neki djelić ljudskog  razuma u svima vama koje pokušavaju da preobrate. Zato ne dozvolite da postanete skroz mašine. Vratite proces unazad u pravcu vraćanja ljudskim bićima. za to vam je najvažnije da  uključite  svoju svijest i razmislite o svemu što dođe do vas putem čula. Isto tako je važno da uvjek imate dozu kritičkog mišljenja prema svemu, pa čak i prema sopstvenim idejama. Samo tako se možete osloboditi svega onoga što dolazi od projektanata nekog novog svijeta stvorenog prema njihovoj mjeri. A stvarno im moram priznati da su lukavi. Kada uđu tamo gdje prije nijesu bili uvjek kao vođe promovišu one čije su glavne vrijednosti zasnovane na lošoj strani,pohlepi,materijalizaciji. I tako sve počinje. Na početku svi djeluju naivno i skromno, a onda posle određenog vremena pretvaraju se u aždaje koje uopšte nijesu skromne već žele da vam piju krv. A većina mašina to ni tada ne vidi, već im bezrezervno daje svoj glas, jer se nadaju da će i oni jednog dana postati takvi ili je pak sve stvar navike. A krug loših stvari se vrlo brzo širi . Na početku je premijer švercovao cigareta, na kraju je čistačica postala korumpirana. I onda treba da se desi promjena. I promjena se desi. Ali problem promjene je što se ništa neće promijeniti. I dalje ćemo ići ka istim ciljevima. Možda će nam udijeliti malo više pravde kojoj težimo, pa će mnoge zavarati, ali u suštini će sve ostati isto. Prave promjene nikada nećemo vidjeti dok god budemo zavisli od nekoga, dok se budemo oslanjali na neko briselsko piskaralo ili nekog ambasadora bilo koje strane zemlje. Promjenu nećemo vidjeti sve dok ne vidimo pravo stanje, dok ne uključimo svoj mozak, i uvidimo koliko je naš vrat stegla omča koja se steže dvadeset tri godine. Vrijeme je da prekinemo taj konopac, ali vrijeme je da ga ne zamijenimo nikakvim drugim koji nam se nudi. Vrijeme je da uključimo sve svoje napore i da se istrgnemo iz ruka onih koji kontrolišu bilo koju zemlju na planeti. Treba da prekinemo niti ekonomskog ropstva, da kažemo ne želimo kredite ili bilo kakve sugestije koje dolaze od strane svjetskih bankara. Vrijeme je da kažemo ne i uskratimo svoje gostoprimstvo hobotnici Rotšilda, Rokefelera,Soroša., da kažemo ne pipunu Veselinu Vukotiću i njegovom ekonomskom neoliberalnom konceptu. Vrijeme je za dobre ideje, za sve dobre ljude , za državu koja štiti svoje građane i koja pripada samo njima. Vrijeme je za kontrolu svega onoga što nije u interesu građana ove zemlje. Vrijeme je za mnoge stvari. Jedini problem je kako sve to ispuniti. Kako razbiti isti izbor koji nam se servira između struja koje imaju iste ideje. Nađimo rešenje i povežimo se. Recimo ne svima i vratimo sebi dostojanstvo, vraćajući svijetlo plavu boju iznad ovog mutnog neba koje nam zaprašuju  nemani novog svjetskog poretka!Vrijeme je da izađemo iz vremenske omče i da ne budemo mašine već ljudi koji stvaraju bolji svijet!

P.S. Autor nije profesorica književnosti iz škole u Budvi i poznati rotarijanac, već imenom i prezimenom Lamme Goedzak , vjerni prijatelj Tilla Eulenspiegela i sajta http://javniservis.me/