Vladimir M. Vukićević: Kiseonik

Tamo gde svako laže o svemu što je značajno, onaj ko kazuje istinu počinje da dela, bilo da je toga svestan ili nije. Tako se i on upliće u političku delatnost, jer u slučaju da preživi, što nije sigurno, on započinje promenu sveta. 

Hana Arent

Krajem avgusta i početkom septembra ove godine teško se disalo širom Crne Gore. Nivo suspendovanih i respirabilnih čestica u vazduhu, posebno u urbanim sredinama je bio visoko iznad normale, gornje granice, iznad dozvoljenog. Ljudi sa astmom, srčanim problemima ili plućnim bolestima prvi su bili na udaru. Dužan sam izvesti malu analogiju. A zbog onog kazivanja istine o kom piše i sveta Hana. Ako bi našu današnju Crnu Goru posmatrali kao osobu koja još nema razvijene odbrambene mehanizme ili ima slabe institucije ( ili ih uopšte i nema), a praškaste čestice  kao korupciju, spregu vrhova vlasti i podzemlja ili doslovno kao heroin i kokain (ah, opet te praškaste čestice) u dvorištima osnovnih i srednjih škola, bilo bi nam jasno da bi takva osoba imala vrlo male šanse da preživi. Osim ako se ne bi liječila, ako ne bi ojačala svoj organizam, osvježila ga novim i čistijim vazduhom.  Promijenila sebe i svijet oko sebe, način života i navike. Onda bi imala šansu za novi početak. Rekli bi: živjela bi život punim plućima.

O Crnoj Gori sam više od mnogih iščitanih stranica istorijskih knjiga naučio od svog oca Milovana. A Milovan vam je bio stari liberal. Da, kao i mnogi koji se danas tako predstavljaju, služeći Milu Đukanoviću, bivajući prišiveni poput nekog jeftinog groša na njegovo mafijaško odijelo. Nije bio nikadnjegov liberal, shvatajući da biti liberal, dakle slobodan pojedinac, a vezati se za jedan prevaziđeni i odnarođeni koncept shvatanja svijeta i života u tom svijetu kao carstva konstantne prevare, podvale i laži, mora biti nespojivo. Dakle, bio je o-pozicionar, ljubeći Istinu, javno je iznoseći upleo se u političku djelatnost, onu djelatnost za koju se godinama unazad u Crnoj Gori prevarno tvrdi da je prljava rabota, da je kurva, da je u njoj sve dozvoljeno. A nije i ne bi trebalo da bude. Politika bez morala nije politika ili: nesoj u politici je nesoj i u životu. Kada me kao dječaka poveo na Cetinje, na skup opozicionestranke kojoj je svim bićem pripadao, negdje na pola puta prema Cetinju, njegovom Prvom Gradu kako je govorio, prvoj urbanoj sredini koju je upoznao, zaustavila nas je razjarena i mržnjom zadojena policija. Đukanovićeva politička policija. Bio je ustaša. Ili kako je tadašnjim DPSovcima odgovarao na pitanje kako se živi- nije loše, čekam ovaj regres iz Vatikana. Maltretirala ga je, tražila oružja kojeg nema, vikala da raširi noge, ali je snagom svog uma i duha lako sa njima izlazio na kraj. Te male/velike Pobune, taj Otpor nikada neću zaboraviti. Vidio sam ga svojim očima, popio na vrijeme. I više nije bilo prostora za nazad(ovanje). Godine su prolazile, Crna Gora permanentno uništavana i pljačkana do kosti, stranka mu zamrzla političko djelovanje, ali nije odustajao od kazivanja Istine želeći da mijenja svijet oko sebe. I da: uporno je izlazio na izbore, glasajući i neke sa kojima se nikada politički nije slagao. Uvijek je govorio- biću OPOZICIJA svakoj vlasti, pa i onoj koja postane vlast. Da bi se imalo pravo na kritiku između dva izborna ciklusa, na izborima se mora uzeti aktivno učešće. Mora se glasati, jer i đukanovići i barovići, i bešići i roćeni, svi oni tog datog izbornog dana trče prema kutijama, svi, i zbog toga i- pobjeđuju. A mi?! Mi koji smo VEĆINA, nezadovoljni i opljačkani, izubijani i izmaltretirani, podgrijavamo sujete jedni drugima, konstantno se svađajući i nalazeći milion malih i velikih razloga da tog dana izostanemo, da se ne pojavimo, da ne okupiramo MASOVNO birališta i Zlu u oči kažemo- ti si Zlo!- DOSTA JE! Nadam se da će na FRONTU ovog 14. oktobra biti drugačija slika. I eto nam Slobode i Demokratije, eto Prve Promjene. Đorđije Malović je rekao Istinu: u društvu je samo jedan fenomen stalan, a to je PROMJENA. Ako Crna Gora želi da opstane, da ozdravi, da obnovi kapacitet svojih pluća, da preživi, ona će morati da mijenja vlast. I onu koja ostvari fenomenalne rezultate. I ovu prevaziđenu i samozadovoljnu, lupešku, rekao bi Milovan. To će morati da se desi. Što prije to bolje, jer će time povećati svoje šanse za oporavak i ozdravljenje. Za povratak onog sistema vrijednosti, onih moralnih principa koji su krasili ovaj prostor dok su na njemu postojali samo- krš i ljudi. A ta slika, taj pejzaž, ni danas, u drugom vremenu i okolnostima, nije u esencijalnom smislu puno drugačiji. Poslije đukanovića i gvozdenovića, i njihovog svakosekundnog lupežanja ostala je pustoš. I ljudi. Masa obespravljenog i osiromašenog svijeta, figure  koje bi morale oživjeti  i postati SUBJEKTI svoje sudbine. I 14. oktobra će tako i biti. U to duboko vjerujem. Kada sam prije dva jutra pratio Milovana na liječenje u Brezovik, koje je bilo neophodno, da bi se obnovio, da bi anesteziolog mogao da ga ne samo uspava, nego i probudi poslije operacionog zahvata koji će se morati izvesti, na putu u kolima pričali smo i o aktuelnim izborima. A za zgaženu i poniženu Crnu Goru, svih ovih pojedenih godina, po njemu svi izbori su bili- istorijski. Nova nada i šansa za preporod. I PROMJENU. ‘’Volio bih da se do 14. oktobra vratim u Podgoricu, da glasam LEKIĆA. On je nešto najbolje što smo imali i u onoj vlasti prije 1990. godine, a tek danas. Glasao sam mnoge, preživio brojne izdaje i prevare, ali LEKIĆ se odvaja od svih nas, Vladimire. I bila bi Pravda da ga ljudi MASOVNO podrže. Kao što je meni neophodan kiseonik i Crnoj Gori je neophodan državnik tog formata. To moraš da znaš”, poručio mi je četnik Milovan. I bila bi pravda. I eto i mene u FRONTU i na FRONTU. I eto i svih vas, dobri ljudi. Olovku na rame, lijepo se obucite 14. oktobra, osmijeh na lice. Biće to lijep dan. Srećno!