Razvodom u ranom periodu njegovog djetinjstva, roditelji Olivera Nektarijevica, frontmena beogradskog freestyle benda “Kanda, Kodža i Nebojša” (KKN), kao da su mu ukazali na činjenicu da je sloboda izbora između više mogućnosti možda i jedini preostali individualistički čin u haosu totalitarizma na planetarnom nivou. U mnogim elementima taj se haos približio negativnim (više ne možemo reći) utopijama Oldosa Hakslija (“Vrli novi svijet”) i Džordža Orvela (“1984”).
Skoro dvogodišnji boravak u SAD nije pokolebao Olivera da se 1994. vrati u zemlju zasićen alternativnim vidom kolektivizma, srednjoameričkim konzervativizmom, ali i iznenađen negativnim promjenama u atmosferi, društvu i ekonomiji koje su učinile da Beograd više nije mogao da doživi kao svoj grad.
Jedan dio najkvalitetnijih bendova na postojećoj rokenrol sceni, među kojima i KKN, nalaze se ovih dana na turneji po srpskim gradovima gdje besplatno sviraju pod sloganom “Rokenrol za izbore – Izađi na crtu”. Akcijom nevladine organizacije za fer i demokratske izbore, mladi Srbije trebalo bi da dođu do svjesti kako samo izlaskom na izbore mogu promjeniti položaj u kojem se bez svoje krivice nalaze.
Da li je realno da mladi “izađu na crtu” kad ih je na stotine hiljada već prešlo “preko crte”, ugrađujući sebe u dio nekih drugih nacionalnih elita i kad “na crtu” adekvatno ne izlazi ni ova postojeća, malim parama korumpirana srpska elita?
– Slažem se da je naša prava elita, tamo negdje, u inostranstvu. Ove postojeće čine mi se – samozvanim. To su elite koje čak ni ostacima srednje klase u zemlji nisu “do koljena”. To su elite koje bi trebalo vratiti u osnovnu školu, ako bi i to pomoglo. Možda bi ih trebalo postaviti u fabrike da pritiskaju dugmad u proizvodnim halama? Mladi će definitivno “izaći na crtu”. Oni su najviše pogođeni i imaju zašto da izađu na glasanje. Pozitivno su motivisani, različito od onih budala koje idu na glasanje iz inata ili iz opredjeljenja ka nekoj partiji ili ideologiji. Mladi su za pozitivne promjene koje bi normalizovale život. Tada bismo obnovili i kontakte sa svijetom.
Na koji način izvesti promjene koje ne bi bile samo “dekorativne”? Šta bi trebalo da urade “nove vlasti” da bi popravile položaj mladih u društvu?
– Puka promjena vlasti nije dovoljna. Promjena vlasti je neophodna da bi se izvršile i druge promjene. Tako su nam sredili život da nam prolazi u glupostima, a vlast još uvjek “tripuje” na fotelje. Mislim da bi im najveća kazna bila povratak normalnom životu: da hrane unučiće, odlaze s cegerima na pijacu… Dobili bi nervni slom kada bi i oni živjeli u suženim mogućnostima izbora koje su nametnuli cijelom društvu. Želim da govorim o osnovnim ljudskim slobodama, o pravu na ličnu slobodu čovjeka i na mogućnost izbora, na slobodu čovjeka da sa svojim, od Boga datim, životom uradi ono što misli da je najbolje. U ovoj zemlji to je otežano. Čovjeku su sužene mogućnosti za izbor. Ovdje više nema izbora. Mada život u Srbiji još nije sasvim nalik onom u Orvelovom romanu “1984”, možemo prije da se poredimo sa Kazahstanom ili Avganistanom nego sa nekom naprednom evropskom zemljom.
Da li si ipak prerano uskliknuo “Proći će i njihovo…”? Kakvo je stanje duha kod mlade generacije i kakve su reakcije na koncerte “Rokenrol za izbore – Izađi na crtu”?
– Njihovo mora da prođe. To se ne odnosi samo na ovaj režim. To se odnosi na sve tlačitelje. Mene ne ispunjava tuđ pad. Mene zanima šta je sa mnom i sa svim normalnim, potlačenim ljudima oko mene. Bio bih srećniji da oni dožive svoj uspon. Ali hijerarhija je takva da uspon i pad ne mogu postojati istovremeno. Njihov pad povezan je sa našim usponom i šta onda drugo željeti nego da padnu. To bi bio red. Ne očekujem da se ljudi osvjeste zbog naše svirke ili da će zbog rokenrola doći do promjena na globalnom planu, ali akcija je podrška potlačenima, a mladi su najpotlačeniji i trebalo bi da uzmu učešce u promjenama. To su i uradili dolazeći masovno na koncerte.
Blic, septembar 2000.
javniservis.me 
Komentariši