Šta mislite, da li mali Norvežani „čekaju posao” kad porastu
Igrom slučaja, sedeo sam tako prošle godine sa grupom studenata iz celog sveta. Bilo ih je zaista sa svih kontinenata, iz država koje su i bogatije i siromašnije od Srbije. Razgovor se dotakao tema u vezi sa zapošljavanjem i traženjem posla, kao i razlika u zapošljavanju među nacijama. Tada se pokazao zanimljiv fenomen: Niko od njih nije mogao da razume značenje srpske fraze „čekam posao”.
“I am waiting for a job”. Ljudi su pokušavali da razumeju šta to znači. U njihovim sistemima vrednosti, posao se traži, ili se čak stvara ako imate preduzetnički duh. Ali kako se to posao čeka? Bilo je jako teško objasniti im.
„Čekam posao” može da znači mnogo toga, ali najčešće se odnosi na individualne slučajeve poput „čekam da mi teča završi kombinaciju”, ili pak kolektivne poput „čekam da ovi moji dođu na vlast”. Čekanje posla se uglavnom radi tako što se igra pasijans na kompjuteru, ispijaju kafe uz prazne priče i bleji na „Fejsbuku”, a onda, kada posao dođe, sve to isto nastavlja se na radnom mestu.
Ako otkucate na Guglu „čekam posao”, možete videti isečke sa raznih foruma u kojima ljudi upotrebljavaju ovu frazu u nekom razgovoru. „Čekam posao u državnoj službi” je daleko najčešća upotreba fraze, uz razne varijacije i imena ustanova. Čekanje se najčešće završava kada neko ode u penziju ili na onaj svet.
U anketi koju je radio sajt za zapošljavanje „Infostud”, takođe se pokazalo da je fenomen „čekam posao” najzastupljeniji u državnim institucijama. Samo 15 odsto od svih zaposlenih u državnim institucijama je našlo posao preko konkursa, a 10 odsto preko biroa. Ovi procenti su daleko veći u privatnim firmama, a najveći u stranim kompanijama, gde je polovina zaposlenih upala preko regularnog konkursa.
Posledice ovog fenomena vide se u efikasnosti državnih institucija. Većina zaposlenih su tu „dočekali posao” bez ikakvog konkursa i selekcije. Stoga, vi čak možete na čelo državnog preduzeća da postavite pametnog čoveka, sa sjajnom vizijom, ali problem nastaje kada realizacija te vizije krene da se delegira na razne sitne ogranke i dođe do ljudi koji su tu „dočekali posao”. Mnogi od tih ljudi jednostavno nisu kapacitet da izguraju bilo kakvu viziju.
U predizbornim obećanjima dosta se govorilo o „departizaciji”, ali sve i da se to realizuje voljom vlasti, može da se desi samo za krupne, rukovodeće položaje. Za eliminaciju „čekača poslova” iz najsitnijih delova društva potrebno je da se promeni mentalitet ljudi, dakle izuzetno mnogo vremena i smena generacija.
Jedan od načina za ovo je edukacija. Nedavno sam saznao da se u Norveškoj preduzetništvo kao predmet uči od prvog razreda osnovne škole. Šta mislite, da li mali Norvežani „čekaju posao” kad porastu? Kod nas se preduzetništvo za sada uči samo u odabranim školama kao eksperimentalni predmet, ali iskreno mislim da bi trebalo da bude svuda.
Još jedna bitna stvar jeste da starija generacija prekine sa vaspitavanjem dece po principu „gledaj da se uvališ u državnu firmu a ne da se mučiš kod privatnika”, jer mislim da nema boljeg načina da se detetu ubije samopouzdanje. U stvari, ima. Kada potomak želi da pokrene svoj posao, a roditelj ga usmerava da „čeka posao” jer „nije on za to”.
Na kraju, „čekam posao” može da ima još jednu konotaciju, a to je „čekam dobru priliku”, što je negde između traženja i čekanja. Podrazumeva traženje, ali i odbijanje svake ponude za posao koja nema početnu platu od 1.000 evra i rukovodeće mesto. U suštini, i ova varijanta „čekanja posla” je kontraproduktivna, jer onaj ko zaista vredi vrlo brzo dogura do visoke plate, koliko god da je nisko počeo. Naravno, u normalnoj firmi.
„Čekači posla” najčešće će vam izneti racionalne razloge za svoje čekanje. Navodiće vam masu primera kako su tamo ili ovamo preko veze primili onoga ili ovoga, i kako drugačije ne može. Odličan izgovor za pasivnost. Kada im navedete kontraprimer, da se neko javio na konkurs i dobio posao, reći će vam „eh, to ti misliš, pa i tamo je sve namešteno, znam ja…”
Inače, u psihologiji se „čekači posla” označavaju kao reaktivni tipovi ljudi, a „tragači za poslom” su proaktivni. Cilj nekog budućeg reformisanog obrazovanja trebalo bi da bude produkcija što više proaktivnih ljudi, ne samo kada je traženje posla u pitanju, već u svim sferama življenja. Samo takva nova generacija može iskoreniti „čekanje posla” iz svakodnevnog srpskog govora.
Politika
slika: FB
javniservis.me 
Lakse je setat i strajkovat 23 godine, kupovat sandalice i cipelice, manikirat i pedikirat lice, plaknut guzice, odit u kockanice, gledat srce pucajuce serije, nego MUCNUT GLAVOM, ili kupit AUDI koji smudi dvjesta na sat, pa pravo u kanjon Morace se SPRCAT, i skratit MUKE OD OVE NARODSKE BRUKE.
EVOLUCIJA traje u Dansku od Martina Lutera, pesto godina uce ljude da budu ljudi, stede, rade, cuvaju prirodu i vole bliznjega svoga, da budu socijalni i solidarni, dok smo mi VODILI BRATO UBILACKE RATOVE ZA VRIJEME NASIH ZIVOTA I PODIZALI REVOLUCIJE.
a mozda ti ljudi cekaju posao jer nijesu dali hiljade eura za skolovanje da bi radili u kladionici nekog mafijasa ili ratnog profitera. Ili “firmi” nekog ko pere pare od droge, na primjer. Mladi ljudi imaju mnogo razloga da budu nezadovoljni jer ih drzava tretira ne kao ljude, vec kao robove, bolje reci, kao robu. Toj istoj drzavi ne pada na pamet da mladi ljudi mogu pomisliti da su prevareni, jer u svakom ex yu ustavu pise da je “nasa” drzava – drzava socijalne pravde i jednakosti. I da ti mladi ljudi imaju pravo da kanalisu svoj bunt, koji se na svakom koraku stopira, razvodnjava, gusi, upravo sramnim djelovanjem njihovih “studentskih” predstavnika, parlamentarne i vanparlamentarne “opozicije”, medija i ostalih. Nigdje nema promjena i istinske revolucije bez omladine. Ovakvi tekstovi sluze da okrive omladinu i uopste narod za situaciju koja ga je snasla, a ne da ukaze na okolnosti i postupke kompradorskih elita koje su do toga dovele. Naravno, kukolja uvijek ima, pa i tih tzv. cekaca posla, razmazenih tatinih sinova, ali ni njihova pozicija se ne moze razumjeti bez sagledavanja svih politickih, istorijskih, socijalnih i drugih okolnosti.
Daka, niko ne kaže da posla ima. Ali posao se ne čeka. Tražiš ga i praviš. Ako ga nema opet ga tražiš i pokušavaša da napraviš. Ako ga opet nema, ti ga opet tražiš. Posao se ne čeka. Osim ako nisi u DPS i obećan ti je, a ti si dovoljan debil da povjeruješ
“jer onaj ko zaista vredi vrlo brzo dogura do visoke plate, koliko god da je nisko počeo.”
pozdrav od radnika housekeeping-a hotela Splendid
Speldid!?___)))))hahahahaah kako me nasmija brate ili sestro!!)!)!)Bio sam i ja headbartender na brodu i u Speldidu jedan mjesec!!!
U Toj firmi mozes dogorati do supervisora ili asistenta mendzera ako nemas picku a to vam je MENadzer(ili njihova familija po sheveru MENAGER NEKI) te osobe vole same da kazu za sebe za platu 500-600 jebanja sest dana u nedjelji kad kod im se digne ,a ako imas picku i dobra si picka da strai razvratnik i bludnik Zarko Radulovic inace zastinik zena moze da te kresne pa da te proslijedi ko zna kome i za sta odmah si menadzer!! ILi ako nemas kvalifikacije bacite za pocetak na recepciju pa te posle nedje uvali kao asistenticu nekoj njegovoj asistentici!!!))
hahahaha Brate moj nemoj vise ovo nikom nikad da si spomenuo nego vec ako ne mozes sam sebi osmisliti biznis i uzeti tu platu koju zaradis a ne mozes zaraditi u Splendiu na godisnjem nivou preko 7000e i biti slobodan idi na brod barem znas zasta ali ne znas kome robujes!!!! Sa najboljim namjerama dipl.turizmolog i sitni preduzetnik)Negross
ora je pravi način da!
Lidija Mijuskovic Nije Milovan kriv sto mi ne valjamo nista i sto nam saspe istinu u lice!Svidjalo nam se ili ne ,istina je da smo isti kao i vlast.Oni su unistili sve sto su mogli,uzeli sve sto im je milo bilo,a mi ih pustili.Zasto?!Zato sto su oni pustili nas da radimo sto nam je milo….da krademo struju,da krademo vodu,da dizemo kredite koje ne mozemo vracati,da varamo jedne druge,da otvaramo
radnje ,firme za koje ne palacamo nista osim kad dodju njihovi u vidu finasijskih policajaca za harac…
Koliko ih znam koji su iz Öboda”recimo ,sjededjeli doma,nogu preko noge i cekali neku mizeriju koju su primali fabrika zatvorena…mogli nedje drugo da rade i zarade,ali nijesu…bilo bi primjera na stotine,hiljade…zato oni i opstaju ovoliko godina…
Narod bira slicne sebi…samo nam je stalo za sebe i svoju guz…
Nikoga nicija muka ne dotice dok se njega ne dotakne..Mi zasluzujemo sve ovo sto nam se desava.
ja ne odobravam, ali mogu da razumijem svakog ko nece da radi kod privatnika. No, to su sad neke dublje teme, moj fokus je na omladinu, tj. studente i njihov metod borbe protiv “svijetle” buducnosti koju im drustvo pruza. Postavicu jedan dobar link ovdje o tome.
Omladinski pokret u Jugoslaviji i Srbiji juče i
danas … – Pavlusko's Blog
Milovan Jankovic Po kolektivnom ugovoru, minimalna satnica 15 eura, radna nedjelja 37,5 sati, odmor 5 nedjelja, za odmor i praznike 12,5 plus 2,5%, nikad nikome nije kasnila plata, a ne daj Boze izostala, i tako od 1969, djeci stan od 18 god i stipendiju 600 eura mjesecno, peMzija , socijala, za nezaposljene od 1000-1200 eura mjesecno, pozdrav iz KRALJEVINE DANSKE, ako ovo nije Marksov KOMUZAM u praksi, ovo vam moja luda glava, kad bi sve ovo podijelili sa 5 i obeznijedili GRADJANIMA ISTU PRERASPODJELU, to bi bilo PRAVEDNO, jer je nas BDP pet puta manji, ali za sirotinju deset puta manji prihodi, jer bogati ne placaju porez.
for omkring en time siden · Synes godt om · 1..
Milovan Jankovic APSURD, na zatvorenom MONOPOLSKOM TRZISTU, cijene su skuplje u CGi, nego u Danskoj, a prihod mog sina ucitelja je 5000 eura bruto, a u CGi ne vjerujem vise od 500 neto.
for omkring en time siden · Synes godt om..
Milovan Jankovic Da dodam kolektivni ugovor je sklopljen prije 123 godina, i glanca se i brusi svake druge godine, izmedju poslodavaca i sindikata, NAJVECA SRAMOTA ZA TRZISTE RADA JE,kad politicari moraju INTERVENISAT, ako nezavisna institucija FOLISMANA, ne uspije da slozi rogove u vrecu.
Naravno, radi se o mitu svih mitova – veliki
skandinavski mit o dobroćudnom kapitalizmu. U svega nekoliko godina iz relativne stagnacije
probudili smo se u svijetu u kojem Grčka podsjeća
na ratnu frontu, u SAD-u policija tuče prosvjednike
na ulicama, a u Europi bankarske elite preuzimaju
državu po državu.
Probudili smo se u jednom sasvim drugom životu – iz sna smo ušli direktno u noćnu moru. Budućnost
pred nama donosi nam samo neizvjesnost, sve teže
dane i golu borbu za opstanak.
Samo kronični deficit intelekta još uvijek ostavlja
prostora za optimizam. U beznađe kojem se ne nazire kraj uplovljava veliki
skandinavski mit kao kakva konjska doza sredstva
za smirenje.
Ti nevjerojatni, pametni, humani i altruistični
sjevernjaci pokazat će nam put. Moramo samo
otkriti njihovu tajnu, preslikati taj proces natrag u svoju državu i živjet ćemo bezbrižno i sretno.
U kaosu koji razdire i Europu i SAD skandinavski mit
postaje bastion. Na temelju tog mita do zadnjeg
dana će se braniti političko-ekonomski sistem koji
nije direktan krivac samo za naš propadajući životni
standard, kapitalizam je kriv i za genocid stanovništva diljem planete. Srećom, baš kao i u slučaju Islanda, to je ipak samo
mit, a mitovi se mogu i moraju razbijati. Krenimo sa Švedskom, glavnom nositeljicom
skandinavskog mita.
Švedska je bila dugi niz godina pojam socijalne
sigurnosti i stabilnosti, ali za taj dugi period
relativnog blagostanja najmanje je zaslužan
kapitalizam. Činjenica je da je Švedska bila snažno pogođena u
prošloj krizi 30-ih godina. Kao direktna reakcija na
krizu stasala je socijal-demokratska radnička partija
koja je nakon toga vladala gotovo 65 godina
apsolutnom većinom bez ijednog koalicijskog
partnera. Mukotrpnom borbom radnici u Švedskoj stvorili su
sustav koji je bio dostojan čovjeka.
Radnička partija tih godina opravdavala je svoje
ime. Unatoč izraženom revizionizmu i preferenci za
socijal-demokraciju umjesto socijalizma, partija se
ipak usko vodila generalnim idejama Marksizma iz kojih su i stvoreni brojni socijalni programi. Ranih 70-ih švedski premijer postaje Olof Palme,
također član radničke partije. U svojoj politici je
otišao korak dalje – otvoreno je podržavao brojne
marksističke države i pokrete diljem svijeta. 1975.
bio je prvi predstavnik zapadne demokracije koji je
otišao u službeni posjet na Kubu. Tamo je održao velik govor na poznatoj Plaza de la Revolución
hvaleći Fidela Castra i socijalističku revoluciju na
Kubi. Također je bio i žestoki kritičar politike SAD-a i
južnoafričkog aparthajda.
Nije nikada dokazano, ali brojni povjesničari
smatraju da je upravo zbog tih stavova život završio s metkom u glavi na ulicama Štokholma 1986. Švedski model je zaista bio primjer modernog i
progresivnog upravljanja državom, ali baš kao i u
slučaju Islanda – sve što su Šveđani, u prvom redu
švedska radnička klasa, gradili palo je u vodu
dolaskom neo-liberalizma. Brian Palmer, profesor antropologije na švedskom
sveučilištu komentirao je ulazak neo-liberalizma:
“Govoriti o današnjoj Švedskoj u nekim
socijalističkim terminima bilo bi potpuno krivo.
Neo-liberalne reforme u Švedskoj provedene su u
mnogim sektorima rigoroznije čak i od SAD-a. Švedska je zapravo postala laboratorij za
privatizaciju.” Unatoč popularnom mišljenju kako u Švedskoj na
stanovnike pazi snažna država, prava istina je
sasvim drugačija. Posljednjih godina Švedska je po
količini privatizacije prestigla SAD i brojne europske
države. 80% svih novih škola je u privatnom
vlasništvu. Željeznice i gradski metroi također. Švedska je imala dugi period ekonomskog razvoja
što može ponajviše zahvaliti neutralnosti za vrijeme
Drugog svjetskog rata. Od nekoć uglednog modela, Švedska je već
sredinom 90-ih počela naglo tonuti u sirovi neo-
liberalni kapitalizam koji danas potpuno dominira
zemljom. Tako primjerice 2004. imućna obitelj
Wallenberg kontrolira čak 40% svih dionica na
štokholmskoj burzi. Beneficije se naglo ukidaju, a novi švedski premijer
otvoreno se hvali kako je Švedska postala “svjetski
rekorder u broju rezova.” Uskoro dolaze i velike
pohvale od strane MMF-a koji od sada ističe
Švedsku kao reprezentativan primjer kako bi
trebalo voditi modernu ekonomiju. Uskoro kreće masovna deregulacija svih vitalnih
industrija – Švedska privatnom tržištu prepušta
poštu, telekomunikacije, pa čak i struju. Brojne
banke koje su bile pod upravom države sada se
prepuštaju privatnom sektoru.
Posljednjih godina krug je zatvoren nakon što su privatizirane i brojne klinike i bolnice. U Švedskoj predugi niz godina marljivo je stvaran
sustav koji bi bio na usluzi stanovnika, isti je
nemoguće srušiti preko noći. Ali situacija u kojoj se
trenutačno nalazi Švedska donosi joj sudbinu jako
sličnu Islandu. Govoreći o skandinavskom modelu možemo samo
govoriti o skandinavskom modelu prošlosti i iz
njega bi se zaista moglo učiti. Ali najvažnija pouka
je ta da model nema nikakve veze s kapitalizmom,
upravo suprotno – sve beneficije koje su život u
nekadašnjoj Švedskoj činile ugodnim proizašle su direktno iz socijalističke misli.
Glorificirati Švedsku kao neku vrstu kapitalističkog
uspjeha sasvim je kriva polazna točka. Jedino što je
kapitalizam uspio u Švedskoj je srušiti jedan
progresivan i pravedan sistem. Ništa bolja situacija nije ni u drugim “blaženim”
skandinavskim zemljama. Svaka država koja
operira pod zakonima kapitalističkog sistema neće
proći netaknuto. Norveška je odličan primjer.
Država koju mnogi naivno proglašavaju rajem na
zemlji – za mnoge stanovnike postala je pakao. Zbog agresivnog forsiranja domaće potrošnje
Norveškoj se desio gotovo identičan problem kao i
Islandu. Masovno kreditiraje stanovnika dovelo je
do toga da prosječan Norvežanin danas imas čak
200% duga od ukupnog kućnog dohodka. Ta
brojka je daleko veća i od SAD-a (115%) i Britanije (150%). Ovakva situacija postaje neizdrživa.
Norveška je bogata zemlja i jedan od najvećih
izvoznika nafte na svijetu. Godinama su igrali na
“sigurno” i velike svote kapitala posuđivali
državama kao što su SAD, Italija, Francuska.
Dojučerašnje sigurne investicije danas su već izuzetno neizvjesne, za Italiju je već sada jasno
kako neće moći vratiti svoje dugove.
Norveška ima najnižu stopu nezaposlenosti u
Europi, ali strahuje se kako bi ona uskoro mogla
početi naglo rasti. Naime, zbog velike krize na
kontinentu drastično su se smanjile narudžbe od norveške prerađivačke industrije.
Uz to 22% BDP vezano je uz izvoz nafte, a tržište tog
derivata ulazi u još nestabilniju fazu. Koliko god Norveška, Švedska i ostale
skandinavske države bile stabilne do prije samo
godinu dana, sve to može u kratkom periodu biti
uništeno krizom globalnog kapitalizma. Svaka
država čija je ekonomija vitalno spojena na taj
sustav nalazi se u opasnosti i ne postoji način na koji može izbjeći kolektivnu sudbinu.
Skandinavski mit hrani se idiličnim slikama iz
prošlosti i time stvara iluziju da negdje, daleko na
hladnom sjeveru, gdje su ljudi razboritiji i mudriji,
kapitalizam još uvijek funkcionira besprijekorno.
Po svemu sudeći te države mogle bi u konačnici biti i najviše pogođene – donedavni visoki standard
dovesti će do najvećeg relativnog pada. Skandinavski, kao i islandski mit ostat će samo mit –
kao maleni, ali sastavni dio velike mitologije
kapitalizma – sustava koji je obećavao kako će
donijeti prosperitet svima.
Da ne zivim u Dansku od 1969,
kad bi procitao ove PROGNOZE, o kolapsu SKANDINACSKOG MODELA,
mene bi se hovno u guzicu smrzlo od straha, da ce PRIVATIZACIJA drzavnih, opstinskih i javnih JALOVIH FIRMI, dje planduju sluzbenici i cackaju nos i cekaju cinovnicku peMziju, koja je tri put jaca od narodne staracke, da ce NECE,
ja vam jemac, jer privatnici prvrnu svaki cenat da nabiju PROFIT koji procenat navise, jer je CRNI DJAVO bolji domacin od JAVNOG KOMUNISTICKOG ILI SOCIJALDEMOKRATSKOG MENADZERA.
Ne treba podcijenit FINASISKU I EKONOMSKU GLOBALNU KRIZU,
ali ako ista iz nje prezivi i stigne do OBALE, ZIVO I ZDRAVO,
to ce biti SKANDINAVSKI NEOLIBERALNI ROYALISTICKO SOCIJALNI KAPITALIZAM.
milovane, ovo je pisao Hrvat koji zivi u Svedskoj, na sajtu advance.hr, nick – red dog.
Postovani dakaboy,
Potpuno je nevazan AUTOR, ali moje Brskutsko porijeklo,
vazno je SAGLEDAT DINAMIKU KOJA IMA INERCIJU OD MARTINA LUTERA, SEKSPIRA I HAMLETA, oni su davno vidjeli,
kao Hamlet, ko im ubija oca, skrnavi Boga i ko im jebe majku,
ovaj narod nije zaludjen, nego se druzi sa NAUKOM,
na hiljade INTELEKTUALACA lome mozak od zraka do mraka,
kako sprijecit PLACKU BANKARA I HEJDZFONDOVA,
od 4500 milijardi DKK, ili 550 milijardi EURA, je otislo tim svjetskim hostaplerima i krpijama, i plavuse i Milovan je shvatio i uvidio u kojem GRMU LEZI KRVOPIJA.
Sad njima treba stiskat JAJCA U MENGELJE,
ali prvo narodu iz supka do glave , mora stici PAMET,
da se oslobode dugova i pseceg lanca, i ako nesto drugo kozu za uzicu, malo baste pa zivjet slobodno u kucici u cvecu u Brskut, a ako ko dodje iz bankarskog sektora, kuburu u sake i metak u celo.
…………..to ce biti SKANDINAVSKI NEOLIBERALNI ROYALISTICKO SOCIJALNI KAPITALIZAM…………..
Bravo ! , MILOVANE , tvoju definiciju kao takvu mogu da prihvatim -postena istinita definicija iako ne zivim u skadinavske zemlje ,mislim da je tako.
A ne prica za SOCIJALIZAM a protiv NEOLIBERALIZMA< BRAVO jos jednom.
,,,,,,,,,,,,,,cekam posao,al volim ovu zemlju. -vranac crnogorska sorta,………..
ISPIRACI MOZGOVA<
——————————————————————————————–
Prvu jedinicu kamikaza činila su 23 pilota pod komandom Seki Jukioua. Svi piloti su podvrgavani specijalnom treningu. Pre samog poletanja svaki pilot je prolazio kroz posebnu ceremoniju. Od vojske bi primio posebna odlikovanja, potom bi najbližima napisao oproštajno pismo i popio svoj poslednji sake. Svaki pilot bi pre izvršenja samoubilačkog čina leteo u pravcu planine Kaimon, najjužnije tačke Japana gde bi salutirao "Sajonara" i zauvek se oprostio od zemlje za koju će dati život. Njihov uspešno obavljen zadatak podrazumevao je njihovu smrt. Simbol su im bili beli šalovi koje su nosili.