Muharem Bazdulj: Trči Emire, trči!

Sreća je da u bosanskohercegovačkom sportu (još?) nije zaživio koncept konstitutivnosti jer bismo onda uz slučaj Sejdić – Finci imali i slučaj Kimani. Dragan Čović bi vjerovatno zavapio da je nedopustivo da i pripadnici nekakvih istočnoafričkih etničkih grupa u Bosni i Hercegovini imaju veća prava od najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda, pa bi Lucia Kimani pravo da na Olimpijadi nastupa za Bosnu i Hercegovinu morala tražiti kod međunarodnih institucija.

Šalu nastranu, ali vrijedi ipak, i na fonu priče o nekim učesnicima Olimpijskih igara, razmisliti o tome koliko je besmislena ideja da famozni sporazum Čovića i Lagumdžije rješava problem neravnopravnosti onih građana Bosne i Hercegovine koji se ne osjećaju pripadnicima niti jednog od tri konstitutivna naroda, odnosno osvjedočiti se još jedanput o činjenici da famozna “konstitutivnost” šteti i samim konstitutivnim narodima, a ne samo nacionalnim manjinama i tzv. ostalim.

Muftija Zukorlić proteklih je mjeseci znao izjavljivati kako bi Bošnjaci u Srbiji trebali biti proglašeni konstitutivnim narodom. Ideja mu je valjda bila da Bošnjacima u Srbiji nije dobro, a da bi im zbog konstitutivnosti bilo bolje. Uporedimo, međutim, položaj Bošnjaka u Srbiji i Republici Srpskoj. U Srbiji ne postoji nikakva ustavna ni zakonska obaveza da ijedno mjesto u državnoj vladi mora pripasti ministru Bošnjaku. Ipak, evo, već dva mandata zaredom, jednako u vladi okupljenoj oko DS-a, kao i u vladi okupljenoj oko SNS-a, sjede i Rasim Ljajić i Sulejman Ugljanin, dvojica političara za koje glasa lavovski dio Bošnjaka iz Srbije. U Republici Srpskoj pak, “konstitutivnost” garantuje Bošnjacima određeni broj ministarskih pozicija, a ipak već dva mandata zaredom, u vladi RS-a nema Bošnjaka iz stranaka za koje glasa ogromna većina bošnjačkih birača iz ovog entiteta, jer Milorad Dodik na date pozicije postavlja svoje privatne (bošnjačke) kadrove.

Emil Cioran je znao kazati da kod nacionalizma nije toliko odvratna mržnja i potcijenjivanje drugih naroda, koliko jest precjenjivanje vlastitog. Na ponešto sličan način bi se moglo reći da sporazum između Lagumdžije i Čovića nije toliko štetan za Bošnjake i pripadnike ostalih, koliko je štetan za Hrvate. Prepuštanje ekskluzivne brige o bh. Hrvatima HDZ-ovima stvara, toliko već i iskustvo pokazuje, savršen okvir za negativnu selekciju. Sama ideja po kojoj se ustavne reforme prave da bi se onemogućilo ponavljanje “slučaja Željko Komšić” jest bizarna sama po sebi. Upravo je koncept konstitutivnosti razlog zbog kojeg Željko Komšić (kao i bilo koji drugi bh. državljanin uostalom) svoja politička (ljudska i građanska) prava uživa kao (u ovom slučaju) Hrvat, a ne kao pojedinac, građanin, državljanin Bosne i Hercegovine. Upravo hadezeovska politika Željka Komšića i čini Hrvatom (u političkom smislu). Iščitavanje vjerskog (što u današnjoj BiH skoro nužno znači i nacionalnog) identiteta iz nečijeg imena i prezimena direktna je posljedica ovakvog političkog sistema. Svako ko se u takvoj konstelaciji ističe, ko ispada iz ustaljenih okvira, provede se kao bos po trnju, kao ona plavokosa jevrejska djevojčica iz priče Isaka Samokovlije.

Slušao sam nedavno, i ne htijući, glasan razgovor dvojice “kafanskih filozofa” što su se oduševljavali činjenicom da je hrvatska uzdanica u atletici Nedžad Mulabegović, dok Srbija na Olimpijadi, kad je riječ o “kraljici sportova”, navija za Emira i Asmira, Emira Bekrića i Asmira Kolašinca. Zbog imena ove trojice atletičara, “kafanski filozofi” su ih a priori uvrstili među Bošnjake, među vlastite sunarodnjake, a da im ni na pamet nije palo da činjenica da Bošnjaci ni u Hrvatskoj ni u Srbiji nisu konstitutivan narod tamošnjim sportistima sa imenima orijentalnog porijekla ne predstavlja otežavajuću okolnost. Zaboravio bih vjerovatno taj razgovor da u nedavnom vikend-dvobroju beogradskog Danas nisam pročitao intervju sa atletičarom Emirom Bekrićem. U razgovoru sa novinarkom Sofijom Marjanović, Emir Bekrić je, između ostalog, rekao: “Volim nakit, a posebno onaj koji predstavlja neko značenje i ima ulogu u mom životu i karijeri. Krst uvek nosim oko vrata jer sam vernik (…).” Eh, Emir koji nosi krst jer je v(j)ernik; da ona dvojica to znaju, ne bi se njime ponosili, još bi ga i Nemanjom prozvali, kao (Emira) Kusturicu. Ne mislim da su ateisti superiorni nad vjernicima, niti vjernici nad ateistima, ne mislim da su hrišćani superiorni nad muslimanima, niti muslimani nad hrišćanima, ali mi je nešto milo kad pojedinac iznevjerava pretpostavljene identitete pa sam još gorljivije navijao za Bekrića i bilo mi je drago kad se plasirao u polufinale oborivši rekord Srbije na četiristo metara s preponama, i bilo mi je krivo kad se nije uspio plasirati u finale. Šteta što Emir Bekrić nije ušao u finale, ali mlad je on (1991. godište), ima pred njim još olimpijada i olimpijada. Sreća njegova da je rođen u Beogradu, da je državljanin države u kojoj ne postoji koncept “konstitutivnosti” i da mu u domovini ne iščitavaju vjerski identitet kroz ime orijentalnog porijekla. Trči, Emire, trči, već si vicešampion Evrope, a pred tobom su još veći uspjesi. Trči, Emire, trči, a oni kojima smeta da ti oko vrata visi krst mogu samo da te poljube, što bi rekli Džoni Štulić i Senad Avdić, ravno u dupe.

oslobodjenje.ba