Izvori ovog Javnog servisa saznaju da je Igor Lukšić, nama poznatiji kao Proxy, lobirao preko uglednog kolumniste Vijesti, Veselina Vukotića, da piše za taj dnevnik. S obzirom da je poznati profesor Univerziteta Donja Gorica (UDG) već duži period kolumnista ovog opozicionog glasila, Lukšić bi takođe volio da se oproba kao povremeni kolumnist u listu kojeg, kako kaže, nerado, ali ipak – čita.
Jedini uslovi koje navodno traži Igor Lukšić su, pod jedan, da mu se vrijeme objavljivanja kolumne ne poklapa sa vremenom objavljivanja kolumni Brana Mandića i Balše Brkovića, jer bi tada, kako kaže, bio zasjenjen talentom poznatih crnogorskih bardova, koji katkad znaju da budu vrlo oštri i kritični protiv članova DPS i Lukšića lično. Teme Lukšićevih novinskih eseja i ogleda ticale bi se novije svjetske lirike. Prvi tekst je, navodno, već spreman, a radni naslov je: Mjesto crnogorskog pjesnika u svjetlu ulaska Crne Gore u EU i NATO.
-Znam da su me zvali iz MANS-a da im se pridružim u protestima protiv mene i vlasti, što bih ja, kad malo bolje razmislim, sad vjerovatno i prihvatio, ali ipak mislim da nije vrijeme da u mojim tekstovima postavljate baner VRIJEME JE, navedene su riječi Lukšića. -Veso nema ništa protiv toga, ali profesor piše o univerzalnim stvarima i o ljepoti života, a ja sam ipak predsjednik Vlade koju Vijesti stalno napadaju, pa ne bi bilo zgodno u ovom trenutku da postavljate te banere i u mojim tekstovima.
Posljednje informacije koje imamo su da Vijesti ipak neće podržati ovu ideju jer – VRIJEME NIJE!
Specijalno iz Podgorice,
Vjekoslav Zec
javniservis.me 
trulo je!
Kada bi neko ušao u istoriji modene političke nesposobnosti, da nije uspio biti lukav i smeo da rizikuje kako bi više dobio a ne izgubio, bio bi to gospodin Lukšić. Šansu koju je on dobio, mnogi bi političari i državnici u istoriji, posmatrali to kao političku nesposobnost.
Ako si političar u duši, i ako si na tronu (uvijek bilo), a znaš kakva je ta vražja stvar zvana politika, onda budi dosljedan u beskrupuloznosti kao i svako. Izgleda da je gospodin Đukanović dobar psiholog, kada je spoznao da ovaj neće reagovati sjutra okretanjem leđa da bi došao na tron – da se kvantni skok sa premijerske pozicije neće desiti ka predsjedničkoj. To znači da je dobar šahista, a ovaj drugi da je bolja figura za šah.
Kada se jednom zlatna prilika propusti u politici, a politički je zreo samo onaj ko pređe 30-tu kako su mudro govorili Cezar, Napoleon pa i Hitler, onda to znači da se nikad više šansa neće pružiti istome, jer je imao priliku za nadmudrivanje i drugačiji obrt u kontraofanzivi prema onome ko ga je dobro procijenio nesposobnim za vanserijsku akciju (prvenstveno za sebe i istoriju).
Mislim da se time trebao baviti – svojom karijerom, vizionarno pa onda lobiranjem, kako unutra tako i van – da sa premijerske puca na predsjedničku, koja bi i od Evrope nosila mnoge poslastice plus anuliranje starih grešaka, sve samo za šut kartu drugom, čim je dobio fotelju. Malo bi mu trebalo. Imao je sve adute, a stare greške bi se “oprostile” kao u preduzeću zvanom Crkva što se oprosti i najteži zločin onom ko donese više para. Politička istorija nikad ne oprašta za nesposobne đavolčiće u politici, naročito one koji rasipaju Energiju na lobije tamo gdje ne treba. Politika ne voli svoju nesposobnu djecu. Voli neobično lude koji ostavljaju pečat u tom prljavom, antietičnom i antimoralnom svijetu bez krupula.
“Opozicija je u Crnoj Gori pod punom kontrolom Đukanovića, i u tom smislu ona je definitivno potrošena. Objedinjavanje pod Lekićem prikriva njen istorijski slom i poraz. I najvažnije: Lekić je bio zdušni Miloševićev ratni ambasador u Rimu, u tome je suština opozicionog tipovanja na njega. Kada sa te tačke osmotrite Republiku Srpsku, Crnu Goru i Srbiju, koga vidite da dvadeset godina jaše vlast? Samo Miloševićeve učenike. Ko je pobijedio zahvajuljući Zapadu, u posljednjem ratu? Milošević i niko drugi. Sve drugo priče su za neznavene, ja taj nijesam“, tvrdi Perović.
Nekadašnji lider Liberala je ponovio da je američki cilj na Balkanu ”stvaranje Male Velike Srbije”.
“I u tom smislu je Đukanović njihov veliki igrač. Ja takvo Đukanovićevo igranje precizno zovem: drugim i definitivnim ubijanjem Crne Gore“, kazao je Perović koji je rekao da iz tih razloga vidi ponovnu Đukanovićevu kandidaturu sa predsjednika.
http://www.cdm.me/politika/perovic-lekic-je-bio-milosevicev-ratni-ambasador
Oni su svi, vlast i “opozicija”, pod kontrolom CIA i britanske politike. Zapad krunise Djukanovica i sve balkanske “vladare”. Raja tu samo statira, a pojedini osvijesteni bivaju neutralisani na razne nacine, u krajnjem slucaju pokusava im se smjestiti tragicni “incident”.
Svi su milosevicevi djaci i adjutanti potroseni od djukanovica do lekica.
Ne postoje tzv.”Miloševićevi đaci”, već samo đaci proistekli iz socijalističkog samoupravnog sistema. Prvi lopovluci počeli su u SFRJ nakon Ustava 1968. i 1974. kada su banke sa direktorima preduzeća mogli ilegalno uzimati novac za ličnu korist. Zatim, pogledajte radni učinak naroda koliki je bio po svim stranim nalazima – od osam sati radnih, rađeno je nepunih 4 kako valja. Analogiju imamo danas u igranju igrica na poslu, fejsbukovanju, spavanju na radnom mjestu, prženju jaja u sred državnih sektora baš kao u vrijeme socijalprimitivizma…. DAKLE, sve ovo danas su posljedice rata ‘90, širom regiona, a rat je bio posljedica socijalističkog i presocijalističkog perioda i dalje. Znači, ne postoje, propagandom naduvani za vaše iluzije, tzv.”đaci Miloševića”, već samo nešto što je prešlo odavno u tradiciju – slaba motivacija za rad, nekontrola neradnika i legalna pljačka.
(* Pljačkaši su takođe bili i socijalisti – žena Aleksandra Rankovića, pa i još nekih drugih komunista, kitili su se biserima i skupim stvarima uopšte, baš kao što je i Karl Marks imao vilu sa poslugom za sve u sred Viene (Beča), plus posluga za zakazivanje sastanaka sa g.Marksom, što je bilo klasično buržujski, aristokratski od jednog tvorca ideje “svi smo jednaki”, a u stvari je zlatno pravilo – “sve je suprotno od onoga kako izgleda da jeste”.)
Mislim na milosevicko-cosicevski nacizam ciji su izvodjaci u cg bili bulatovic, djukanovic, marovic i duga bezbrojna kolona srpsko-crnogorske funjare. Stambolic i Perovic su npr. Iz samoupravnog perioda ali nijesu bili milosevicevi djaci.
To shto pishesh nema blage veze s onim shto sam ja napisao. Ja pishem o serijskim ubicama koji su odgovorni za najmanje 150 000 zrtava i nekoliko miliona unesrecenih zivota ex-judoslovena.
Jebesh ti pudlicu gospodje rankovic, da prostish, nema to nikakve veze.
htjedoh napisat -Jadoslovena.
Cujes, Vijesti su opozicioni list?! Vjesti su zapravo “opozicioni” list, samo sto se makljaju oko para druga sa prvom familijom. A sto se tice prostora za pisaniju za EU, dobice ga Luksic, ne brinite, pogotovo sto je tu vazniji NATO kontekst, a ni Vijesti ni Monitor nemaju nista protiv toga, naprotiv.
Ima ima – SVI KORIJENI IMAJU VEZE!
UDBA danas postoji u ruhu drugih, novih snaga – uči se i nasljeđuje glupost i zlo, i tome smo svjedoci. Na Balkanu su svi političari izašli iz komunističke barijere (Đilas u Srbiji, itd.), ovamo, takođe, što poznatih što od pukih članstava nekad, i samo su aparat “bezbjednosti” preuzeli u nasljedstvo kao i ljubav prema dugoj vladavini. U Srbiji je do skoro bio diktator Tadić – ni po čemu različit od svih prethodnika.
U krvi balkanskih političara jeste nagon davladaju vječno. Kad bolje pogledam, pa i dalje vladaju komunisti, jer je komuna i proizašla iz socijaldemokratije, ujedinjavanjem 1919. To što je neko “demos” drugi “liberal” treći ovo ili on, svejedno je, jer su svi iz jednog starog jezgra, koji je bio isto tako lopovski.
KORIJEN NIJE MILOŠEVIĆ – on je proizvod, kao što je i Tito bio. Jugoslavija takođe, kao eksperiment ezoterije.
Lucidnost se traži, ne prostota u sagledavanju.
Skriven kamen je uvijek tu!
Velika Albanija takođe se stvara pod kompleksima nekadašnjeg jugoslovenstva – analogija ti je u jugoslovenskom Ilirskom pokretu u Hrvatskoj iz ‘30-ih godina XIX vijeka Ljudevita Gaja, u saradnji sa Načertancima Garašanina u Srbiji – tu su prva razmimoilaženja bila u jugoslovenstvu preko religije (papa i patrijarh), začetak hegemonije. Sve ostalo je samo PROIZVOD!
Uvijek je bitno naći FABRIKU!